O upravljanju Carstvom: razlika između inačica

Naime, danas je nakon svestrane analize djela jasno da je osim službenih arhiva i starijih historiografskih djela caru služila i narodna [[tradicija]]. Ona je naročito došla do izražaja [[O upravljanju carstvom#Poglavlja 29-31|u carevu i anonimovu poglavlju o Hrvatima]], u kojem se djelomično oslanjao i na priče iz Balkana odnosno iz Dalmacije. No, car se nije ustručavao bitno izmijeniti narodnu tradiciju i umjesto priče o [[dolazak Hrvata|doseljenju Hrvata]] pod vodstvom petero braće umetnuti cara [[Heraklije|Heraklija]] po čijoj su se tobože zapovijedi naselili [[Hrvati]]. Pored svih nedostataka, ne može se poreći da je ''De administrando imperio'' jedan od najvrijednijih historiografskih bizantskih izvora za [[povijest Hrvata]] do 10. stoljeća, a osobito za bizantsku Dalmaciju do toga vremena. Bez podataka o doseljenjudolasku Hrvata, ostala bi ta stranica [[hrvatska povijest|hrvatske povijesti]] nepoznata.<ref name="Klaićka" />

Za povijest južnih Slavena najvažnija su poglavlja od 29. do 36, i to:<ref name="Klaićka" />

[[Konstantin Porfirogenet|Car raspoređuje]] građu u tim poglavljima po točno određenom planu: najprije je kako tvrdi, u sve zemlje car [[Dioklecijan]] doveo Romane, a onda su se za [[Heraklije|Heraklija]] prilike izmijenile, tako da su se po njegovoj zapovijedi naselili u Dalmaciju [[Hrvati]] ili Srbi i to pošto su istjerali Avare (Hrvati) ili pošto su avarsku zemlju našli napuštenu (Srbi). Car je dakle htio čitatelje uvjeriti da je [[Bizant]] upravljao sudbinom Balkana u doba naseljavanja južnih Slavena. Takvo mu je netočno prikazivanje trebalo naročito zato da u što nepovoljnijem svjetlu prikaze prošlost Hrvata, koji su u njegovo vrijeme dijelili (za [[Tomislav]]a) vlast s Bugarima na Balkanu. Car je išao dapače tako daleko da je bizantskom caru pripisivao zaslugu za [[pokrštenje Hrvata]].<ref name="Klaićka" />

U 29. poglavlju govoreći o bizantskoj [[Dalmacija (rimska provincija)|provinciji Dalmaciji]], car se ne želi ograničiti na oskudne podatke. Stoga je to poglavlje mnogo opsežnije i bogatije povijesnom građom i, što je možda mnogo važnije, car je u prikazu dalmatinske povijesti mnogo iskreniji. I tu se oslanja, čini se, na narodnu tradiciju (npr. za [[Salona|pad Salone]]), pa ako ponegdje u podacima griješi, onda to valja svesti na loše izvore, kojima se služi. Osobito plastičnu sliku pruža carev opis dalmatinskih gradova. Car se za njega tako dobro pripremio i dao da se skupi toliko podataka da je za svaki grad mogao nabrajati najvažnije znamenitosti (osobito o svecima zaštitnicima i o građevinama u gradovima). Nije se mogao odreći etimoloških tumacenja imena gradova, ali se u tome ne razlikuje od drugih srednjovjekovnih pisaca.<ref name="Klaićka" />

U poglavlje o Dalmaciji umetnut je i vrlo opsežan tekst o [[Arapsko-bizantski ratovi|arapsko-bizantskoj borbi]] za južnu Italiju, napose za Bari. Prikazujući politički odnos slavenskih plemena prema [[Bizant]]u u 9. stoljeću, car je bio iskren i priznao je da su se oslobodili bizantske prevlasti i postali samostalni i nezavisni. Jednako je priznao za dalmatinske gradove u tom razdoblju. Na to je nadodao da spomenuta slavenska plemena nemaju arhonte ([[knez]]ove), nego samo starce župane kao i sve druge slavenske zemlje (sklavinije). U suprotnosti s kasnijim podacima o [[pokrštavanje|pokrštenju]] pojedinih plemena, ovdje tvrdi da su se sva ta plemena, koja su do Bazilija I. ostala nekrštena u njegovo vrijeme pokrstila. Tvrdi, štoviše, da im je [[Bazilije I. Makedonac|Bazilije I.]] postavio arhonte, koje su sami željeli i iz porodica, koje su sami odabrali.<ref name="Klaićka" />

Nepoznati autor 30. poglavlja mnogo je savjesniji i iskreniji od cara. Njegov je sastav ne samo stilski dotjeran nego je napisan u obliku rasprave o Dalmaciji. Podaci o [[Bijela Hrvatska|Bijelim Hrvatima]] u [[Bijela Hrvatska|Bijeloj Hrvatskoj]] i u Dalmaciji mnogo su vjerodostojniji. [[Heraklije]] je izbačen iz hrvatske povijesti i Konstantinova redakcija vijesti o [[dolazak Hrvata|doseljenju Hrvata]] zamijenjena je narodnom tradicijom, tj. pričom o petero braće i dvije sestre, koji su doveli Hrvate na jug. [[Pokrštenje Hrvata]] također je rezultat samostalne politike Hrvata nakon oslobođenja od franačke vlasti i njihova vezivanja s [[Rim]]om za Porina. Nepoznati autor umeće u svoj sastav i borbu Hrvata protiv Franaka i govori o hrvatskoj pobjedi nad njima za Kocilisa. Jedan od najdragocjenijih anonimovih podataka o Hrvatskoj u 10. stoljeću jest [[starohrvatske županije|njegov popis županija]]. Taj podatak mnogo više vrijedi nego carevi podaci o politici Hrvata, podaci na koje današnjoj [[hrvatska historiografija|historiografiji]] još nije pošlo za rukom naći zadovoljavajući odgovor. Ništa manje vrijedan nije opis granica sklavinija: [[Duklja|Duklje]], [[Travunja|Travunje]], [[Zahumlje|Zahumlja]], [[Paganija|Paganije]], [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Hrvatske]] i Srbije. Najzad, 30. poglavlje završava izvanredno značajnim vijestima o odnosu izmedu Slavena i Romana u Dalmaciji. To je poznati podatak o odredbi cara Bazilija I. da građani dalmatinskih gradova plaćaju slavenskim vladarima u zaleđu ono što su dotad davali strategu. Zbog tih svojih točnijih podataka i vrlo važnih vijesti, anonimni autor 30. poglavlja s pravom uživa mnogo više povjerenja u povjesničara nego [[Konstantin Porfirogenet|car pisac]].<ref name="Klaićka" />

Obje se vijesti nalaze u istoj knjizi, ali ima razloga da se pomišlja na to da su im autori različiti, pa bi prva potjecala od samoga [[Konstantin Porfirogenet|cara Konstantina]], a druga, nešto malo mlađa, bila bi naknadno uvrštena u njegov tekst. Moguće je, međutim, i to da su tu podatci koje je dobivao iz različitih izvora ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio bi to tada samo nedostatak redakcije. Bolje je stoga govoriti o vijestima o doseobi Hrvata u Dalmaciju kakve su kod [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]]. To kazivanje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena obilježja pučke naive i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje. Osim toga se u tom pripovijedanju prepoznaje osobita književna vrsta, koju filolozi zovu ''origo gentis'' (podrijetlo naroda), kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke, po svemu se čini, nije crpio iz starijih i danas izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same [[Primorska Hrvatska (kneževina)|zemlje Hrvata]], ili iz najstarijih spisa koji su, i opet oslanjajući se na hrvatsku usmenu predaju, Romanima u gradovima carske Dalmacije predstavljali hrvatsku ''origohrvatsko gentis''podrijetlo.<ref name="Radoslav" />

Proturječnosti u carevu djelu bile su jedan od uzroka da se DAI odbacivao kao izvor za [[Povijest Hrvata|najstariju povijest Hrvata]]. Naime, tako dugo dok se pretpostavljalo da je car autor svih spomenutih glava, proturječnosti su, osobito u podacima o položaju [[Bijela Hrvatska|Bijele Hrvatske]] ili u opisu političkog položaja Bijelih Hrvata u pradomovini, bile tako očite da se carevo djelo odbacivalo kao plod njegove mašte. Tek je podrobnija analiza djela pokazala da je 30. poglavlje uslo u djelo kasnije i da mu autor nije car. Time je otpalo mnogo prigovora carevu djelu. Međutim, kad je i [[Podrijetlo Hrvata|svestrano ispitivanje imena Hrvat]] u českim, ruskim i poljskim izvorima do 11. stoljeća pokazalo da careva [[Bijela Hrvatska]] nije zamišljena zemlja, carev je autoritet ponovo uspostavljen. Otad mu se jedino još zamjeralo da nije ništa znao o naseljavanju Srba, a da je ipak prema [[dolazak Hrvata|hrvatskoj seobi]] sastavio tekst o srpskoj seobi, kao, posve razumljivo, i to da je uveličavao ulogu Bizanta ondje gdje je imao za to najmanje razloga.<ref name="Klaićka" />

također dokazati da je kraljev "hodočasnik i čudotvorac Martin" suvremenik kneza Trpimira (str. 27 i d. )</ref> Tumačenje o miroljubivosti Hrvata naivno je i vjerojatno posljedica svjesnog careva iskrivljavanja podataka o vrhovnoj političkoj vlasti [[Bizant]]a nad [[Hrvati]]ma od doseljenja do careva vremena. Naime, car nije nipošto slučajno tvrdio da je [[hrvatski knezovi|arhont Hrvata]] od Heraklija podanički podložan romejskom, tj. bizantskom caru, a ne bugarskom arhontu. [[Konstantin Porfirogenet|Car Konstantin]] prema tome gleda na zbivanja ranijih stoljeća sa stajališta svoga doba ili točnije u svjetlu bugarsko-bizantskih odnosa s početka 10. stoljeća. Također da pokaže kako taj bizantski car nije bio neprestano tako slab kao za [[Simeon]]a, on je svjesno pomakao granice Carstva daleko prema zapadu. Zaboravio je da je u istoj glavi tvrdio kako su Hrvati zamijenili [[avari|avarsku]] vlast u Dalmaciji.<ref name="Klaićka" />

Međutim, car je i u 31. poglavlju donio nekoliko vrijednih podataka (popis naseljeniha gradova u pokrštenoj Hrvatskoj i broj konjice, pješadije i veličinu mornarice u Hrvatskoj) koji se uz kritičku analizu mogu upotrijebiti. Na osnovi carevih podataka o građanskom ratu za [[Krešimir I.|Krešimirova]] sina Miroslava može se, uz pomoć i nekih drugih izvora, uspostaviti vladarska kronologija sredinom 10. stoljeća. [[Pribina]], koji svrgava [[Miroslav]]a s prijestolja prvi je poznati ban u Hrvatskoj. Opisom veličine, geografskog položaja, i vojne snage Hrvatske car završava 31. poglavlje.<ref name="Klaićka" /> Podatak o tome da ''krštena Hrvatska može podići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika'' potaknuo je niz rasprava o realnosti tog broja. Danas prevladava mišljenje, na temelju komparacije s drugim povijesnim vrelima te arheološkim nalazima, da je riječ o pretjeranoj brojci.<ref>Nazor, Ante, ''O ustroju hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku,'' u: ''Raukarov zbornik'', Zagreb 2005, str. 83-108.</ref>

Sadržaj 32. poglavlja upućuje na zaključak da car mnogo bolje [[povijest Srbije|poznaje srpsku]] nego hrvatsku povijest, što je uostalom razumljivo. On osobito dobro poznaje Srbiju 10. stoljeća. Detaljno se zadržava na prikazu političkih prilika i završava i ovo poglavlje popisom "naseljenih" gradova u [[srednjovjekovna Srbija|pokrštenoj Srbiji]].<ref name="Klaićka" />

Pod pretpostavkom, kako je Bizant odigrao odlučujuću ulogu u [[Srednjovjekovna hrvatska država#Južnojadranske sklavinije|razgraničenju Sklavinijasklavinija]], tada se mora carstvu pripisati i začinjanje istočnojadranskih etnogeneza. Očito je, naime, da pri nastanku novih naroda na ovim prostorima prevagu nije odnijela tradicija donesena iz [[Bijela Hrvatska|slavenske pradomovine]] ili pak neke etničke razlike (npr. jezik ili materijalna kultura), već upravo teritorijalno/političko određenje. Najjasniji je dokaz tomu da svi narodi, osim [[Hrvat]]a i Srba, ne nose etnička, već teritorijalna imena, dobivena prema pripadajućim sklavinijama. Čak i na kasnijem središnjem hrvatskom području, prije pojave hrvatskog imena sredinom 9. stoljeća, jedini etnonim je onaj Gačana. On se lijepo uklapa u inače poznatu naviku [[Slaveni|Slavena]] da se nazivaju prema rijekama i vodama uz koje obitavaju. Na slavenskom jugu mogu se navesti primjeri [[Neretvani|Neretvana]], Timočana, Moravljana, Morjana i, u krajnjoj liniji, Konavljana.<ref name="Budak42" />