Marduk: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.1) (robot Dodaje: sw:Marduk |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
{{dz|[[Marduk (sastav)]]|black metal sastav }}
'''Marduk''' (sumersko sricanje na akadskom AMAR.UTU „solarno tele“; što možda dolazi od MERI.DUG; biblijski hebrejski ''Merodach''; grčki ''Maradochaios'') je bilo babilonsko ime za boga kasnije generacije iz drevne [[Mezopotamija|Mezopotamije]] i bog-zaštitnik grada [[Babilon|Babilona]], koji je, kada je Babilon postao politički centar doline rijeke Eufrat u vrijeme [[Hamurabi|Hamurabija]] (18. st. pr.n.e.), polako preuzimao vrhovno mjesto vođe babilonskog panteona, pozicije koju je zadržao sve do drugoga tisućljeća pr.n.e.
'''Marduk''' je sin boga [[Ea]] iz babilonskog panteona, a majka mu je bila božica [[Damgalnuna]]. Prvo je bio lokalni bog [[Babilon]]a, no kasnije je bio štovan kao božanstvo u cijeloj [[Babilonija|Babiloniji]]. Prema mitu, on je stvorio cijeli [[svemir]], čovjeka od svoga mesa. Žena mu je [[Sarpanit]], koja je također bila poštovana. Prikazivan je sa sabljom u ruci, kako ubija božanstvo [[Tiamat]] u liku rogatog [[zmaj]]a.▼
Prema ''Religijskoj enciklopediji'' ime Marduk se vjerojatno izgovaralo ''Marutuk''. Etimologija imena Marduk se povezuje s derivacijom od ''amar-Utu'' („bik sunčanog boga Utua“). Nastanak Mardukova imena može reflektirati jednu raniju genealogiju, ili može imati kulturne veze sa drevnim gradom [[Sippar|Sipparom]] (čiji bog je bio Utu, sunčev bog), što bi nas odvelo sve do trećeg tisućljeća pr.n.e.
▲
U skladnom sustavu astrologije u vrijeme Hamurabija, planet [[Jupiter (planet)|Jupiter]] se povezivao sa Mardukom.
== Mitologija ==
=== Babilon ===
Mardukov izvorni karakter još je uvijek nejasan ali se on povezivao sa vodom, vegetacijom, sudstvom i magijom. Također ga se smatralo sinom Ea (sumerski [[Enki]]) i [[Damkin|Damkina]] te nasljednikom [[An (Nebeski)|Ana]], ali bez obzira kakav god mogući osobiti karakter Marduk imao on je zasjenjen političkim razvojem kroz koji je prošla dolina Eufrata što je navelo ljude da ga opisuju karakterom koji je pripadao bogovima iz ranijih perioda koji su bili smatrani vođama njihova panteona. Ustvari, postoje dva boga – Ea i [[Enlil]] – čije su moći i atributi prešli na Marduka.
U slučaju Ea, transfer je nastavljen na miran način i bez omalovažavanja starijega boga. Marduk preuzima karakter [[Asarluhi|Asarluhija]], sina Ea i boga magije, čime je Marduk integriran u panteon grada [[Eridu|Eridua]] od kuda su potjecala oba starija boga. Otac Ea je samovoljno prepoznao superiornost vlastita sina i prepušta mu kontrolu nad čovječanstvom. Spomenuto savzništvo Marduka i Ea, što je prvenstveno ukazivalo na prijenos nekadašnjeg vrhovništva s grada Eridua na Babilon kao religijskog i političkog centra, također može odražavati jednu raniju zavisnost Babilona od Eridua, ne nužno političkog karaktera, ali usto može ukazivati na priznanje Eridua kao starijeg centra u kasniju korist mlađeg centra obzirom na proširenje kulture diljem doline Eufrata od juga prema sjeveru.
=== Kasno Brončano razdoblje ===
Dok je odnos između Ea i Marduka oslikan harmonijom i jednom srdačnom abdikacijom oca u korist njegova sina, Mardukovo stjecanje moći i prerogativa od strane boga Enlila Nippurskog izvedeno je na štetu kasnijeg prestiža. Nakon Hamurabijeva vremena, Mardukov kult potiskuje onaj Enlilov; iako su Nippur i kult Enlila uživali period renesanse tijekom četiri stoljeća [[Kasiti|Kasitske]] kontrole nad Babilonijom (oko 1 570. pr.n.e. – 1 157. pr.n.e.), definitivni i trajni trijumf Marduka nad Enlilom počeo se osjećati unutar [[Babilonsko Carstvo|Babilonskog carstva]]. Jedini ozbiljniji Mardukov rival nakon cca 1 000. pr.n.e. bio je [[Ašur|Aššur]] u Asiriji. Na jugu, međutim, Marduk je vladao nadmoćno. Uobičajeno ga se u to vrijeme zvalo jednostavno ''Bel'' „Gospodin“, „Gospodar“, također ''bel rabim'' „Veliki Gospodar“, ''bêl bêlim'' „Gospodar gospodara“, ''ab-kal ilâni bêl terêti'' „Vođa bogova“, ''aklu bêl terieti'' „Mudri, Gospodar proroka“, ''muballit mîte'' „Okrijepitelj mrtvih“, itsl.
Kad je Babilon postao glavni grad Mezopotamije, bog-zaštitnik Babilona bio je uzdignut na nivo vrhovnog boga. U želji da se objasni kako je Marduk preuzeo moć, [["Enuma Eliš"|„Enuma Eliš“]] je bio napisan, koji govori priču o Mardukovu rođenju, herojskim djelima i uzdizanju na tron vladara bogova. Na to se može gledati kao na oblik apologiranja Mezopotamaca. Također, u spomenutom spisu nalazi se pedeset Mardukovih imena.
U „Enuma Elišu“ je opis građanskog rata između bogova prerastao u sveopću bitku. [[Anunnaki|Anunakiji]] su se udružili kako bi pronašli jednoga boga koji bi mogao poraziti druge bogove uzdižući se iznad njih. Marduk, vrlo mladi bog, odazvao se pozivu te mu je obećan položaj vrhovnog boga.
Kako bi se pripremio za bitku, Marduk je napravio luk, strijele, grabilicu-buzdovan, izbacujući munje pred sebe, ispunjavajući svoje tijelo sa plamenom, radeći mrežu kako bi zarobio [[Tiamat]], okupivši četiri vjetra tako da nijedan njezin dio nije mogao pobjeći, kreirajući sedam burnih novih vjetrova kao što su uragan i tornado te je podigao svoje najmoćnije oružje, kišu koja je mogla prouzročiti poplavu. Zatim se spremio za bitku, uprijevši svoju gromovnu kočiju koju su vukla četiri konja sa otrovom u svojim ustima.
Prvo je izazvao na dvoboj vođu Anunakija, zmaja primordijalnog mora Tiamat, koju je pobijedio zarobivši je u svoju mrežu da bi ju zatim otpuhnuo pomoću svoja četiri vjetra nakon čega joj je strijelom probio trbuh.
Zatim, Marduk je nastavio borbu s [[Kingu]], koga je Tiamata zadužila da predvodi vojsku i nosi [[Table Sudbine]] na svojim prsima, te mu „otima Table Sudbine, bespravno oduzete“ i prisvaja njegov novi položaj. Pod njegovom vladavinom čovječanstvo je stvoreno kako bi nosilo breme života tako da bogovi mogu uživati/ljenčariti.
Marduk je opisan kao humanoid/čovjek, često držeći svoj simbol zmije-zmaja koji je uzeo od boga [[Tišpak|Tišpaka]]. Drugi njegov simbol bila je lopata.
Babilonski tekstovi govore o osnivanju Eridua, uz pomoć Marduka, kao prvog grada, „svetog grada, prebivališta njihova (drugih bogova) zadovoljstva“.
[[Nabu]], bog mudrosti, je sin Marduka.
== Pedeset Mardukovih imena ==
Leonard W. King u svojoj knjizi ''The Seven Tablets of Creation'' („Sedam Ploča Stvaranja“) uključuje fragmente liste bogova koje je smatrao esencijalnim za rekonstrukciju značenja Mardukova imena. Franz Bohl u svojoj studiji iz 1936. glede pedeset imena također spominje listu kraljeva. Richard Litke (1958.) primjećuje sličnost između Mardukovih imena i onih kod Ana: Anuova lista i onih u epu „Enuma Eliš“, iako u drugačijem aranžmanu. Vezu s Anom (Anova lista i lista u „Enuma Eliš“) nadalje razrađuje Walther Sommerfeld (1982.), koji je koristio korespondenciju kako bi dokazivao da je ep „Enuma Eliš“ napisan u Kasitskom razdoblju, iako je smatrao da izravna derivacija epa „Enuma Eliš“ potječe od Anove liste. Međutim, u jednom članku autora Wilfreda Lamberta (1984.) veza An je osporavana.
== Mardukovo proročanstvo ==
„Mardukovo proročanstvo“ je tekst koji opisuje putovanje Marduka idola/kipa iz Babilona, u kojem on plaća posjet zemlji Hatti, prateći njegovu otmicu tijekom pustošenja grada od strane [[Mursilis I.|Mursilisa I.]] 1 531. pr.n.e., u Asiriju, kada je [[Tukulti-Ninurta I.]] zbacio s prijestolja [[Kaštiliaš IV.|Kaštiliaša IV.]] 1 225. pr.n.e. i uzeo idol u Assur, te u Elam, kada je [[Kudur-nahhunt|Kudur-nahhunte]] opljačkao grad i ukrao kip oko 1 160. pr.n.e. On je apelirao na okupljanje bogova.
Prva dva boravišta su opisana zažarenim terminima kao dobro koje se dogodilo kako Babilonu tako i drugim mjestima koja je Marduk velikodušno odlučio posjetiti. Epizoda u Elamu, međutim, predstavlja katastrofu jer su bogovi pratili Marduka i napustili Babilon prepuštajući ga oskudici i pošastima. Mardukova proročanstva govore da će se on još jednom vratiti u Babilon ka mesijanskom novomu kralju, koji će donijeti spasenje gradu i koji će poduzeti strašnu osvetu nad Elamitima. Vjerovalo se da je spomenuti kralj bio [[Nabu-kudurri-usur I.]], 1 125.-1 103. pr.n.e. Nakon toga tekst navodi različite obrede žrtvovanja.
Kopija spomenuta Mardukova proročanstva pronađena je u Kući Egzorcista u Assuru, za koju se smatra da je napisana između 713.-612. pr.n.e. te da je usko povezana tematski s drugim proročanskim tekstom zvanim „Šulgijevo proročanstvo“, koje je vjerojatno pratilo kopiju u slijedu ploča.
== Povijest ==
Poznati period njegova štovanja datira iz cca 2 000. pr.n.e., ili čak ranije, pa sve do cca 200. pr.n.e. Dakle, riječ je bila o Stvoritelju i nacionalnom bogu u Mezopotamiji (Babilonu). Marduk je, stoga, vrhovnom božanstvo Babilonije i štitnički bog grada Babilona iako možda potječe, djelomično, od starijeg sumerskog modela. Njegovi roditelji su bili Enki i Damgalnuna ili Ea i Damkina. Njegov savjetnik je božica Zarpanitu(m) s kojom je njegov brak bio slavljen kao godišnji festival Nove Godine. U starijem babilonskom periodu on je usporedivo značajan, ali u kasnija vremena on izrasta u prominenciju, preuzimajući ulogu koju je imao An i zamjenjujući Enlila. Tijekom asirskog perioda, asirski pisci zamjenjuju Marduka sa Assurom.
Glavni Mardukov festival zvao se akitu, također izvađan na Novu Godinu, koji se nastavio izvoditi sve do 200. pr.n.e. Spomenuti festival izvodio se pod vladavinom perzijskoga kralja Kambiza cca 538. pr.n.e. Mardukovo svetište u Babilonu jest Esagila i E-temen-anki zigurat.
== Izvori ==
• ''Dictionary of Gods and Goddesses'', Michael Jordan, Checkmark Books, New York, 2004.
• ''Vodič kroz mitologiju - Čudesni svijet bogova i heroja'', Nancy Hathaway, MK, Zagreb, 2006.
{{Mrva-mit}}
| |||