Panarabizam: razlika između inačica
posudjeno sa w:sv |
(Nema razlike inačica)
|
Inačica od 12. veljače 2013. u 23:59
Panarabizam je arapski pan-pokret koji je bio vrlo utjecajan u 20. stoljeću i koji je težio političkom i kulturnom ujedinjenu Arapa, poslije dijeljenja arapskog svijeta u više od 20 različitih država, od stane kolonizatora. Slični pokreti koji su se pojaviliu drugim krajevima svijeta bili su panafrikanizam i paneuropizam. Islam igra vrlo važnu ulogu u ovom pokretu, kao uostalom u svim arapskim nacionalističkim pokretima, no islamizam je jedna druga politička struja na Bliskom istoku.
Panarabizam i arapski nacionalizam
Arapsko zajedništvo stoji u centru panarabizma, međutim to nije sinonim onom što se obično naziva "arapski nacionalizam", koji nastoji ponovno stvoriti i unaprijediti neovisne nacionalne države u prijašnjem koloniziranom arapskom svijetu. Panarabizam međutim naglašava da je cijeli arapski svijet jedna nacija, watan, i pokret ima više-manje cilj opsežnog udruživanja arapskih država. Nekad se i panarabizam i regionalni arapski nacionalizam nazivaju "arapskim nacionalizmom" (qawmîya); kao na primjer na arapskom kongresu u Briselu 1938., kada se pojam panarabizam počinje koristiti.[1] U stvarnosti osobe ili države se mogu pozivati na regionalni arapski nacionalizam i panarabizam, ili samo na jedan od ova dva pojma. Nasuprot panislamizmu, panarabizam želi doći do svog cilja ne gledajući na denominacijske odnose.
1938. je zaključeno da panarabizam nije nužno povezan sa nekom političkom ideologijom, no u praksi on se spominje često uz pojam tzv. "arapskom socijalizma". Kao pravilo panarapski pokret je neprijateljski orijentiran prema Izraelu, čiji nastanak 1948. je geografski podijelio arapski svijet u dva dijela, i cionizmu, koji se smatra kolonijalnim projektom. Habib Bourguiba tj. Tunis, bio je međutim neutralan u palestinskom konfliktu.
Još prije nastanka izraelske države 1948., dok je kolonijalizam još uvijek bio zbilja, panarapski predstavnici govorili su o jedinstvu "koje neće dozvoliti razilazak ili podjelu, svetog nasljeđa i da nije moguće od toga odstupiti ni pedalj".[1]