Razlika između inačica stranice »Korijenski pravopis«

bez sažetka
U sljedeća tri desetljeća, iako se dominantni pravopis u banskoj Hrvatskoj ubrzano približavao Jagićevu modelu, sve su jače djelovale silnice koje će potkopati bilo kakav pretežito morfonološki pravopis. Da je službeno usvojen 1860-ih do 1870-ih, Jagićev bi pravopis- iako se o tom može samo spekulirati- imao veliku šansu da ostane oficijelnim hrvatskim pravopisom. No, konzervativnost starijega naraštaja Iliraca, supostojanje nekoliko jezično-pravopisnh tipova, razvoj jugoslavenske ideologije u Hrvatskoj, te nastavak <ref> Mario Grčević: Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme, Filologija, br.53., 2009.; http://www.scribd.com/doc/77961644/Mario-Gr%C4%8Devi%C4%87-Jernej-Kopitar-kao-strateg-Karad%C5%BEi%C4%87eve-knji%C5%BEevnojezi%C4%8Dne-reforme </ref> jezične politike pravopisnoga ujednačavanja koju su provodili visoki bečki krugovi, u konačnici je u doveo do pobjede škole pristaša jezičnih (no ne i nacionalnih) pogleda Vuka Karadžića, t.zv. “hrvatskih vukovaca” (Armin Pavić, [[Pero Budmani]], [[Tomo Maretić]], Mirko Divković, [[Ivan Broz]], Franjo Iveković, ..) kojom je odbačen morfonološki i propisan fonološki pravopis, koji je u velikoj većini preskripcija ostao današnjim hrvatskim pravopisom.
 
Niz događaja uvjetovavših taj rezultat bio je: godine 1864. biskup [[Josip Juraj Strossmayer]] osniva “Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti” kao rasadište južnoslavenskoga kulturnoga zbližavanja i ujedinjavanja, s hrvatskim predznakom. Prepiska koju je 1925. objelodanio [[Stjepan Ivšić]] pokazuje da su na [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayera]] utjecajni bečki krugovi vršili pritisak da za glavnoga tajnika i urednika najambicioznijega Akademijina djela, golemog povijesnoga rječnika, imenuje glavnoga [[Vuk Karadžić|Karadžićeva]] nasljednika [[Đuro Daničić|Đuru Daničića]]. [[Đuro Daničić|Daničić]] je dotle, kao i njegov uzor [[Vuk Karadžić|Karadžić]], zastupao pansrpsku ideologiju u kojoj je nijekao hrvatskost štokavštine, kao i djela napisanih u prethodnim stoljećima na njoj. Preduvjet za dolazak [[Daničić]]a u Zagreb bijaše odricanje od jezičnoga velikosrbizma, što je on odmah i učinio u prvom radu JAZU 1867., priznavši štokavsku hrvatsku pismenost, pozivajući se na i obrađujući hrvatsku književnu baštinu, te službeno imenujući jezik “hrvatskim ili srpskim” u [[Zagreb]]u, a “srpskim ili hrvatskim” u [[Beograd]]u. Za uzvrat, prepušteno mu je, nakon pozitivnih recenzija njegova nacrta za uređivanje rječnika 1878. (među recenzentima su bili i Jagić, Miklošič, Veber-koji je bio i najkritičniji, ruski slavist Sreznjevski, te srpski [[Stojan Novaković]]) da rječnik uređuje po pravopisu skoro istovjetnom Karadžićevu.<ref>Mario Grčević: Od [[Đuro Daničić|Đure Daničić]]a do [[Tom Maretić|Tome Maretića]] – hrvatski jezik u jezičnopolitičkom vrtlogu druge polovice XIX. stoljeća, tekst u postupku objavljivanja</ref>. Prvi je svezak rječnika objavljen 1880. Da nije bilo tih jezičnopolitičkih igara o kojima su samo djelomice pisali [[Tomo Maretić]], [[Stjepan Ivšić]], [[Dalibor Brozović]] i drugi, sadanji bi hrvatski pravopis vjerojatno bio bliži korijenskom- no, o tom se može samo nagađati.
 
Godine 1878. Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, i na snazi je u prvo vrijeme korijenski pravopis Zagrebačke škole.No, nakon nekoliko godina, prelazi se na fonološki pravopis sličan Karadžićevu (temeljno je djelo gramatika Sinjanina Frane Vuletića), a jedan od glavnih argumenata je da se u Hrvatskoj, “zemlji najstrožih etimologa” počinje snažnije osjećati utjecaj toga pravopisnoga tipa poglavito zbog Akademijina rječnika. Još prije, 1867., u kneževini Srbiji skinuta je zabrana s Karadžićeva pravopisa, a iste je godine tiskana u Beču na talijanskom jeziku gramatika “srpsko-hrvatskoga” jezika vukovca [[Pero Budmani|Pere Budmanija]] kao potencijalna temeljna gramatika za Dalmaciju koja je bila pod austrijskom upravom, te administrativno odvojena od sjeverne, banske Hrvatske (Hrvatska i Slavonija). Budmanijeva gramatika, namijenjena za dalmatinske škole s talijanskim kao primarnim jezikom, donosi paralelno karadžićevski jezični tip i onaj zagrebačke škole, pisane respektivno fonološkim i korijenskim pravopisom, nu izrijekom preferira fonološki pravopis. U tih je petnaestak godina, očito, nizom političkih poteza promovirano jezično ujednačavanje u sadašnjoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, i to na principima fonološkoga pravopisa.
148

uređivanja