Korijenski pravopis: razlika između inačica

'''Korijenski pravopis''' popularno je ime za tradicionalni hrvatski [[Pravopis|pravopis]] kakav je biobijaše u porabi od sredine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća. U službenoj ga je upotrebi 1892. zamijenio [[Ivan Broz|Brozov]] fonološki koncipiran pravopis, a uz neke je iznimke nestao iz opće porabe do kraja [[1. svjetski rat|1. svjetskoga rata]]. Nakratko je oživio, uz protivljenje većine hrvatskih jezikoslova, u doba [[NDH]] naredbom poglavika [[Ante Pavelić|Pavelića]], te je, svršetkom rata, potpuno iščezao iz hrvatskoga pravopisanja osim u pravopisnoj praksi pojedinaca.

U pravopisnim se polemikama o hrvatskome pravopisu uglavnom suprotstavljaju dva načela: fonološko (izgovorno, fonemsko, “fonetičko”, glasovno, zvučno) i morfološkomorfonološko (morfemsko, morfološko, morfofonološko, tvorbeno, kori(j)ensko, “etimološko”). Najčešće su u modernoj porabi pojmovi fonološko i morfološkomorfonološko načelo. Nakon radoblja prevlasti pretežito morfološkogamorfonološkoga pravopisa, koji je dominirao u hrvatskoj pismenosti do kraja devedesetih godina 19. stoljeća, fonološki, propisan “Hrvatskim pravopisom” Ivana Broza iz 1892., postaje, stjecajem mješavine društvenih, nacionalnoideoloških i političkih okolnosti, prevladavajući hrvatski pravopis-uz kratak prijekid u doba [[NDH]], 1941./1942.-1945.- do danas.

U fonološkom: obrambeni, himbeni,čimbenik, stambeni, prehrambeni.,.., a u morfonološkom obranbeni, hinbeni,činbenik, stanbeni, prehranbeni. U praksi je standard potpuno fonološki

fonološki: povijesni, vjesnik, raslinje, godišnji, kazališni,..., a u morfološkomemorfonološkome: povijestni, rastlinje, godištnji, kazalištni. Također, standard je fonološki.

Tradicionalni hrvatski korijenski pravopis uglavnom je morfološkimorfonološki, uz neke upise koji su etimološki (obći, kadca.,..).

Suvremene pravopisne polemike posljedak su svađa i nesuglasica oko oblika književnoga jezika što su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti u šezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stoljeća, a koje su se manifestirale u sukobu pristaša Zagrebačke škole i drugoga naraštaja tzv. hrvatskih vukovaca ili daničićevaca. Jedno od najučenijih djela o hrvatskome pravopisu, “Naš pravopis” [[Vatroslav Jagić|Vatroslava Jagića]], objelodanjeno je 1864. i ta bi se godina, ili desetljeće, mogla uzeti kao polaznica modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika daleko starija: u njoj nalazimo djela poput [[Rajmund Đamanjić |Đamanjićevog]] (1639.), [[Ljudevit Gaj|Gajeva]] (1830.) , [[Ante Starčević|Starčevićeva]] protivljenja “organičkom” zagrebačkom ([[ilirski pokret|ilirskom]]) pravopisu i “rogatim” i “osedlanim” slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematici spadaju u pretpovijest modernih raspri o pravopisu jer su njihove prijepornice odavno prihvaćena slovopisna rješenja ili izrazi koje više nitko ne dovodi u pitanje.

Hrvatski je jezik od početaka pisan na glagoljici i ćirilici. Većina su tekstova hrvatske srednjovjekovne književosti, kao i liturgijskih spisa te poslovnih i pravnih povelja i dopisa, do 14. i 15. stoljeća pisani na mješavini fonološkog i morfološkogamorfonološkoga pravopisa, bez nekog reda, nonu, uz jači udjel fonološkoga kako je crkvenoslavenski jezik hrvatske suvrsti sve više zamijenjivan vernakularom. Jačanje latinične pismenosti koincidiralo je s bujanjem renesansne i barokne književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku u 16. i 17. stoljeću, i u tom se surječju više nametalo pitanje slovopisa nego pravopisa, jer su razni krajevi koristili razna slova -i skupove slova- za iste glasove. Tomu se u 18. st. pridružila i regionalna književnost u Slavoniji. O profilu pravopisa u tim trima stoljećima postoji bjelodan pokazatelj u izdanjima edicije HAZU “Stari pisci hrvatski” (v. poveznicu), te ključnim djelima hrvatske filologije [[Faust Vrančić]], [[Bartol Kašić]], [[Jakov Mikalja]]). [[Stjepan Ivšić]] je godine 1941. pokazao, na primjeru djela [[Dominko Zlatarić|Dominka Zlatarića]] tiskanoga 1597., da u njem dominira fonološki (“fonetski”) princip (muški, teško, himben, raspa, optekal, oci, usne, rasjekoše, istok, srdžba, slatka, rijetke,..), pa i u oblicima koji nisu ušli u hrvatsku normu (platićeš, hrvacki,..). Iako to nije izrijekom napomenuo u analizi, Ivšić je uvidio da naši stari pisci uglavnom nisu pisali jednačenja u predmetcima završavajućima grafemom “d” : pod-, nad-, od-,..te u sklonidbi (odkud, nadhodi, odtle, podkova, predka, ..), te je predložio doradu hrvatskoga pravopisa uvedbom tih i još nekih morfonoloških propisa. <ref>Stjepan Ivšić: Uz “Pravopisne prijedloge” Povjerenstva za hrvatski jezik i “odvojeno mišljenje” dra. Marijana Stojkovića, Jezik, god. 38, br.3, veljača 1991., Zagreb </ref>

Nakon [[Ljudevit Gaj|Gajeve]] reforme slovopisa 1835. i prijelaza na štokavicuštokavštinu, oko godine 1836. počinje prvo razdoblje korijenskoga pravopisa lege artis. Pisci, filolozi i političari kao [[Ljudevit Gaj|Gaj]], [[Ivan Mažuranić]], [[Stanko Vraz]], [[Vjekoslav Babukić]], [[Antun Mažuranić]], [[Dimitrije Demeter]]... pišu uglavnom “etimološkim” pravopisom- što je bilobijaše oznakom za korijenski pravopis, a pravopisno načelo su formulirali, usuprot Adelungovu “Piši kao što govoriš” (kojeg je prihvatio [[Vuk Karadžić]]) kao “Piši za oko, govori za uho”. Zapravo, te su formule značile jedino to da su hrvatski preporoditelji pokušavali sačuvati nepromijenjenim značenje riječi u preoblikama, što je zbog naravi novoštokavštine i mnogih glasovnih promjena poput palatalizacija postalo u nizu situacija teško ostvarivo (n.pr. pisanje bratja, radostju, ..).

Većina piše “rogato e”, '''ě''', za jat, nu rabe se i drugi upisi: Matica ilirska izdaje [[Ivan Gundulić|Gundulićeva]] “[[Osman|Osmana]]”“Osmana” s upisom jata svugdje kao -ie-, dok je [[Ivan Mažuranić]] promijenio nekoliko pravopisnih stilova-n.pr. u vrhunskoj prozi te dobe, polemičkom spisu “Hervati Madjarom”, 1848., piše dugi jat kao -ije-, a kratki kao -ie-. NoNu, prevladava pisanje iskazano u sljedećim primjerima: věra, perst, bratja, otacah, sladko, sbor, razčistiti, svetčanost, razsjeći, svatba, … U Beču je 1850. održan [[Bečki književni dogovor]], nu on nije imao nekog većeg utjecaja na hrvatski pravopis, iako mu je kasnije pridavan [[mit|mitski]] značaj. Sredinom 19. stoljeća standardnojezična situacija u Hrvatskoj još nije jasna, jer iako većina pisaca piše po implicitnoj normi oblikovanoj u Zagrebu, značajna manjina rabi štokavsku ikavicu (n.pr. 1858.-1861. zadarski kanonik Ivan Matija Škarić izdaje prijevod kompletne Biblije na ikavici), dok [[Fran Kurelac]] formira Riječku školu, a [[Ante Starčević]] piše privatnim jezikom na ekavici. NoNu, ilirski tip pravopisa s “rogatim e” i arhaičnim oblicima (bratja, parst, ..) uzakonjuje 1862. ban Ivan Mažuranić kao službeni.

No, taj se jezični propis nije provodio u praksi. Prevladavajući oblik hrvatskoga pravopisanja od šezdesetih godina 19. stoljeća do početka 20. stoljeća bijaše korijenski pravopis kojeg je formulirao [[Bogoslav Šulek]], no nije mu napisao- niti itko drugi do uoči gašenja toga načina pisanja-pravopisni priručnik. Osnove mu odlike su bile;bijahu razlikovno pisanje jekavskoga dugoga i kratkoga jata kao ie/je (cielo, djelo), odbacivanje pisanje -ar ili -er uz slogotvorni r (prst, grm), umjereni morfonološki pravopis (izpisati, svjedočba, razpad, odkuda, ..), zajedničko pisanje niječnice i glagola (nepiše, negovorim,..), te specifično korijenski-a ne morfonološki- oblici koji su se nekad pisali, a nekad ne (obći, vasda, konjaničtvo, izza, sdrav, sbog, pješačtvo, ..). Tim su pravopisom, koji je flukturao od autora do autora, napose u korijenskim oblicima, napisana iznimno vrijedna djela hrvatske kulture druge poli 19. stoljeća: [[Bogoslav Šulek|Šulekovi]] monumentalni višesvezačni rječnici, [[August Šenoa|Šenoini]], [[Eugen Kumičić|Kumičićevi]] i [[Ivan Goran Kovačić|Kovačićevi]] romani, pripovijesti [[Josip Kozarac|Josipa]] i [[Ivan Kozarac|Ivana Kozarca]], poezija [[Fran Galović|Frana Galovića]], povjesničarska djela [[Franjo Rački|Franje Račkoga]], veći dio tekstova [[Tadija Smičiklas|Tadije Smičiklasa]] i ranoga [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslava Klaića]], politička publicistika [[Eugen Kvaternik|Eugena Kvaternika]], znanstvena djela [[Spiridion Brusina|SpiridionaSpiridona Brusine]] …

U posljednoj četvrtini 19. stoljeća javljaju se orječja pisana miješanim fonološko-morfonološkim pravopisom, posebice kod [[Tadija Smičiklas|Tadije Smičiklasa]], a kad je i službeno u banskoj Hrvatskoj uveden fonološki [[Ivan Broz|Brozov]] pravopis, stranka [[Radić|braće Radića]] nastavila je pisati tradicionalnim korijenskim pravopisom i u doba [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Posljednje veliko djelo pisano korijenskim pravopisom , “Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik” , magnum opus je [[Vladimir Mažuranić|Vladimira Mažuranića]], predsjednika JAZU/HAZU- golem (oko 1800 stranica) i akribični leksikografski ostvaraj dočet 1920-ih, a pretisnut 1975. u Zagrebu.

Niz događaja uvjetovavših taj rezultat bio je: godine 1864. biskup [[Josip Juraj Strossmayer]] osniva “Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti” kao rasadište južnoslavenskoga kulturnoga zbližavanja i ujedinjavanja, s hrvatskim predznakom. Prepiska koju je 1925. objelodanio [[Stjepan Ivšić]] pokazuje da su na [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayera]] utjecajni bečki krugovi vršili pritisak da za glavnoga tajnika i urednika najambicioznijega Akademijina djela, golemog povijesnoga rječnika, imenuje glavnoga [[Vuk Karadžić|Karadžićeva]] nasljednika [[Đuro Daničić|Đuru Daničića]]. [[Đuro Daničić|Daničić]] je dotle, kao i njegov uzor [[Vuk Karadžić|Karadžić]], zastupao pansrpsku ideologiju u kojoj je nijekao hrvatskost štokavštine, kao i djela napisanih u prethodnim stoljećima na njoj. Preduvjet za dolazak [[Đuro Daničić|Daničić]]aDaničića u Zagreb bilo jebijaše odricanje od jezičnoga velikosrbizma, što je on odmah i učinio u prvom radu JAZU 1867., priznavši štokavsku hrvatsku pismenost, pozivajući se na i obrađujući hrvatsku književnu baštinu, te službeno imenujući jezik “hrvatskim ili srpskim” u [[Zagreb]]uZagrebu, a “srpskim ili hrvatskim” u [[Beograd]]uBeogradu. Za uzvrat, prepušteno mu je, nakon pozitivnih recenzija njegova nacrta za uređivanje rječnika 1878. (među recenzentima su bili i Jagić, Miklošič, Veber-koji je bio i najkritičniji, ruski slavist Sreznjevski, te srpski [[Stojan Novaković]]) da rječnik uređuje po pravopisu skoro istovjetnom Karadžićevu.<ref>Mario Grčević: Od [[Đuro Daničić|Đure Daničić]]aDaničića do [[Tom Maretić|Tome Maretića]] – hrvatski jezik u jezičnopolitičkom vrtlogu druge polovice XIX. stoljeća, tekst u postupku objavljivanja</ref>. Prvi je svezak rječnika objavljen 1880. Da nije bilo tih jezičnopolitičkih igara o kojima su samo djelomice pisali [[Tomo Maretić]], [[Stjepan Ivšić]], [[Dalibor Brozović]] i drugi, sadanji bi hrvatski pravopis vjerojatno bio bliži korijenskom- no, o tom se može samo nagađati.

Budući da je fonološki pravopis- uz praktički nikakav otpor- nametnula [[Károly Khuen-Héderváry|madžaronsko-khuenovska]] vlast, a njegovi su oblikovatelji i promicatelji bili jugounitarnom ideologijom zadojeni jezikoslovci, taj je pravopis, u očima nekih (valja reći manjine) hrvatskih kulturnih djelatnika (p)ostao simbolom nasilja nad hrvatskim jezikom i savijanja i uguravanja hrvatštine u jezik što ga je stilizirao srpski filolog, etnograf i ideolog [[Vuk Karadžić]], a koji je biobijaše oblikovateljem moderne velikosrpske ideologije s dalekosežnim pretenzijama na hrvatsku jezičnu i općekulturnu baštinu. U tom je mentalnom sklopu fonološki pravopis izjednačen sa “[[srpski jezik|srpskim]]”“srpskim” (dapačepače, oktroiranjem ”vukovskoga” jezika koji je dobio ekskluzivno srpsku i velikosrpsku ekspanzionističku boju), a morfonološki s izvorno “[[hrvatski jezik|hrvatskim]]”“hrvatskim” jezikom (iako je izgovorno načelo nazočno, pa i prevladavajuće u pretpreporodnoj, napose uzornoj dubrovačkoj hrvatskoj književnosti, a sam su hrvatski korijenski pravopis njegovi tvorci ([[Bogoslav Šulek]], [[Adolfo Veber Tkalčević]]) “opravdavali” panslavenskim i općejužnoslavenskim ideološkim obrascima poput sličnosti u pravopisanju s ostalim slavenskim jezicima i željenim jezičnim ujedinjenjem-preko pravopisa- sa Slovencima).

==Pravila korijenskog pravopisanjapravopisa==

vas**ženiti - vasdaženitba (ne vazdaženidba)...<br>

ženiti**težak - ženitbatežko (ne ženidbateško)....<br>

**gost - gostba (ne gozba)...<br>

**nebo - nebce (ne nepce)...<br>

stan**otac - stanbeniotca, otčev (ne stambenioca, očev)...<br>

obrana**mast - obranbenimastnoća (ne obrambenimasnoća)...<br>

vrag**čast - vražkičastnik (ne vraškičasnik)...<br>