|
Antun Mihanović rodio se 1796. godine u Zagrebu. Rodio se u obitelji zagrebačkoga posjednika Matije Mihanovića i Justine rođ. Kušević.<ref>''Obljetnice hrvatskih velikana'', Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 7.</ref> U Zagrebu je završio pučku školu i gimnaziju. Studirao je filozofiju i pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.<ref name="LZMK">[http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/natuknice/120-hrvatska-enciklopedija/910-mihanovic-antun LZMK: Antun Mihanović], preuzeto 2. studenoga 2012.</ref> Radio je kao pravnik [[1813.]] godine pri Banskome stolu u Zagrebu a od [[1815.]] do [[1821.]] godine bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom upravni činovnik u [[Rijeka|Rijeci]]<ref name="LZMK"/> od [[1826.]] do [[1836.]] godine<ref>''Obljetnice hrvatskih velikana'', Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 10.</ref>. Poslije toga prešao je u austrijsku diplomaciju i službovao od [[1836.]] do [[1858.]] godine.<ref name="LZMK"/> Bio je prvi austrijski konzul u [[Beograd]]u zatim je bio konzul u [[Solun]]u, [[İzmir|Smirni]], [[Carigrad]]u i [[Bukurešt]]u. Umirovljen je [[1858.]] godine kao ministarski savjetnik i od tada je do smrti živio u [[Novi Dvori Klanječki|Novim Dvorima]].
BOK JA SAM IVANA PETRAČ IMAM 9 GODINA I JAKO VOLIM MUFFINE I US TO ČITATI KNJIGU HERRY POTTERA...
==Književno stvaralaštvo==
MOJA MAMA SE ZOVE SANJA PETRAČ...
U mladosti je pisao naučne rasprave i eseje a kasnije, u muževnoj dobi, pjeva pjesme kojih je napisao samo desetak.<ref>''Obljetnice hrvatskih velikana'', Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 9.</ref> Antun Mihanović autor je i nevelike, ali važne knjižice ''Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku'' koju je objavio u [[Beč]]u [[1815]]. U ovom djelu je iznio ideje iz kojih se kasnije razvio i program [[Hrvatski narodni preporod|Hrvatskoga narodnog preporoda]] [[Ljudevit Gaj|Ljudevita Gaja]] i ostalih [[ilirski preporod|iliraca]]. Hrvatski književni povjesničar [[Antun Barac]] za to razdoblje napisao je kako je to vrijeme ''(...) kad je u hrvatskoj književnosti vladala pustoš, a u hrvatskoj javnosti nemar prema hrvatskom jeziku. Njome je htio razbuditi narodni ponos i svijest, da samo na vlastitom jeziku čovjek može izreći sve, što želi. Istaknuto je, da se do izražajnog savršenstva može razviti samo jezik kojim narod i govori i piše. Dokazivao je koliko snage moraju izgubiti ljudi koji su prisiljeni učiti strane jezike. Tvrdio je da se samo na materinskoj riječi može stvarati prava kultura i suzbijati praznovjerje i zaostalost. I njegovi su pogledi obuhvatili cijelo slavenstvo, ali su se u prvom redu zaustavljali na hrvatskomu narodu.''<ref>''Obljetnice hrvatskih velikana'', Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 8.</ref>
MOJ TATA SE ZOVE DRAGO PETRAČ...
I ŽIVIM U DUBROVNIKU U ULICI LJUBANA CESARCA...
Istraživao je i otkrivao te strastveno prikupljao stare listine i rukopise, rijetke knjige i drugu spomeničku građu a poglavito građu o hrvatskoj prošlosti.<ref name="Jelčić">[[Dubravko Jelčić]], ''Povijest hrvatske književnosti'', Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 154.</ref> Pronašao je rukopis [[Ivan Gundulić|Gundulićeva]] ''[[Osman (Gundulić)|Osmana]]'' u [[Venecija|Veneciji]] [[1818.]] godine i potaknuo njegovo objavljivanje<ref>[http://proleksis.lzmk.hr/natuknica.aspx?NID=37470 Proleksis enciklopedija: Mihanović, Antun], preuzeto 2. studenoga 2012.</ref> koje se nije odmah ostvarilo već je bilo objavljeno kao prva knjiga kojom je [[Matica hrvatska|Matica ilirska]] [[1844.]] godine otpočela svoju izdavačku djelatnost<ref>Dubravko Jelčić, ''Povijest hrvatske književnosti'', Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 155.</ref>. Na [[Sveta Gora|Svetoj Gori]] pronašao je ''Zografsko evanđelje'' i tzv. ''Mihanovićev odlomak''.<ref name="Jelčić"/>
I JOŠ NEŠTO ANTUN MIHANOVIĆ JE BIO MOJ DEDA...
BOK...
==Hrvatska himna==
|
