Dragutin Gorjanović-Kramberger: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 6:
Slava i zasluge D. Gorjanovića-Krambergera ipak su najviše vezane uz otkriće i obradu [[praljudi iz Krapine]]. Potkraj kolovoza [[1899]]. godine on je, naime, otkrio u [[Krapina|Krapini]] znanstveno vrlo važno pretpovijesno nalazište ljudskih kostiju, pepela, oruđa, kamenog krša, i sl. Bitno je pri tom da se našao stručnjak koji je otprve osjetio o čemu je riječ i kako nalazištu pristupiti. Iscrtani geološki profili i crteži u njegovu radnom notesu svjedoče o pristupu koji je daleko iznad ondašnjih europskih postupaka pri iskopavanju sličnih nalazišta. Već 1899. vijest o otkriću brzo se iz Zagreba proširila europskim središtima. Gorjanović je odmah među ostacima kostiju uočio veliku morfološku raznolikost, ustanovio da tu ima kosti djece, odraslih, robustnih i gracilnih oblika. Ta varijabilnost oblika pružila mu je uporište za tumačenje evolucijskih promjena do kojih je došlo na kostima fosilnih i današnjih ljudi. Njegov nalaz bio je odlučujuća potpora da se napokon odbaci mišljenje prema kojem je anatomija dotad poznatih kostiju fosilnih ljudi u Europi bila posljedica raznih koštanih oboljenja. Isto tako, opovrgao je tvrdnju velikog G. Cuviera da fosilni čovjek nije uopće postojao. Gorjanovićevo nalaziše postalo je svjetski poznato i bilo je znanstveni dokaz o postojanju tzv. Homo primigeniusa o kojem je Gorjanović pisao.
 
Gorjanović je u znanosti o čovjeku bio pridošlica i mnogi su izrazili sumnju u njegove tvrdnje. Zato je on odmah pristupio vrlo zamršenom poredbenom proučavanju kostura današnjih ljudskih oblika u muzejima Beča i Budimpešte. U tu svrhu, u istraživanju fosilnih kostiju, na samom pragu 20. stoljeća, uveo je i primijenio neke posve nove, izvorne metode. Da bi dokazao arhaičnost i istodobnost ljudskih i životinjskih ostataka, određivao im je starost po sadržaju fluora. U proučavanju unutrašnje građe okamenjenih kostiju prvi se poslužio tek otkrivenim (1895) rendgenskim zrakama. Ubrzo su mu se javljali vodeći antropolozi i anatomi tog doba zanimajući se za mnoge pojedinosti. Neki su, dapače, htjeli da im kosti ustupi, arogantno pomišljajući da je otkrivač ignorant koji i ne razumije važnost nalaza. U Zagreb je smjesta dohrlio veliki [[Njemačka|njemački]] autoritet u anatomiji i paleoantropologiji H. Klaatsch koji se lako uvjerio u Gorjanovićevu kvalificiranost. Sljedećih desetljeća on će se, međutim, s Gorjanovićem često razići u objašnjenju mnogih pitanja oko ovog nalaza. No, i danas, Klaatsch se u literaturi spominje po zabludama i pogrešnim postavkama, a Gorjanović po ispravnom prosuđivanju.
 
Osim mnogobrojnih studija, članaka, prikaza, Gorjanović je rezultate svojih iskapanja i istraživanja krapinskog nalazišta iznio u velikoj monografiji o "diluvijalnom čovjeku iz Krapine", Der Diluviale Mensch von Krapina in Kroatien, Wiesbaden 1906. I po sudu najpozvanijih stručnjaka današnjice, bio je to dotad najiscrpniji prikaz fosilnog čovjeka, a Gorjanovićev opis fosilnih koštanih ostataka jedan je od najboljih ikad objavljenih o paleontologiji čovjeka. Uz osteologiju pračovjeka monografija sadrži geološke i stratigrafske podatke, te prethodnu raspravu o arheološkim i faunističkim ostacima. Gorjanović je zaključio da su fosilni ostaci u krapinskoj polušpilji istaloženi tijekom zadnjega velikog međuledenog razdoblja. Najnovijim analizama to je potvrđeno. O njegovim zaključcima glede relativne starosti neki su posumnjali, no najnovije analize određivanja apsolutne starosti pokazuju da je imao pravo. Gorjanović je od 1899. god. do 1929. god. o "svojim krapincima" objavio 53 znanstvene rasprave. Obradio je razne njihove značajke, ali i usporedbu tih neandertalaca sa svim poznatim mu nalazima. Začudno je kako je već dvadesetih godina uvelike dvojio o autentičnosti Piltdownskog čovjeka, za koji se kasnije jasno pokazalo da je riječ o vještoj krivotvorini.