Starigrad: razlika između inačica

Velebitski prostor naseljen je još od razdoblja paleolitika, o čemu svjedoče keramički fragmenti pronađeni u pećinama. Sondažno iskopavanje Vaganačke pećine pokazuje kontinuitet naseljavanja od mezolitika do željeznog doba.<ref>Forenbaher, S.; Vranjican, P. ''Vaganačka pećina'' // ''Opuscula Archaeologica Radovi Arheološkog zavoda 10.'' Zagreb: Zavod za arheologiju Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1985., str. 1-21.</ref> Nakon trećeg vala panonsko-balkanskih seoba, na prijelazu iz 10. u 9. stoljeće prije Krista, na ovim prostorima oblikuje se [[Liburni|liburnska kultura]] i formiraju se gradinska naselja. Dubolnić opisuje sljedeće gradine: Lisarica, Sveta Trojica, Kojići Milovci, Gradina i Gradinica na Malom Rujnu, Gradina na Velikom Rujnu, Starigrad ˗ centar, Gradina Marasovići, Paklarić, Gradina Seline, Gradina Kneževići, Gradina Modrič te nekoliko novootkrivenih lokaliteta.<ref>Dubolnić, Martina, ''Prapovijesna nalazišta na području Starigrada Paklenice.'' Zadar: Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zadar, 2006., str. 3-10.</ref> Dolaskom Rimljana gradine nastavljaju funkcionirati unutar grada Argyruntuma koji je dobio status municipija za vrijeme vladavine cara Tiberija. Argirunt se spominje u 1. stoljeću nakon Krista u djelu Naturalis Historia, autora [[Plinije Stariji|Plinija Starijeg]]. Tijekom sukoba bizantske vlasti s Ostrogotima u 6. stoljeću, bizantski car [[Justinijan I. Veliki|Justinijan I.]] gradi utvrdu na položaju liburnske gradine Sveta Trojica, nedaleko od današnjeg naselja Tribanj-Šibuljina. Mihovil Abramić i Anton Colnago 1908. godine provode prva arheološka istraživanja uzduž glavne antičke ceste kojom se ulazilo u grad, na području gdje su mještani pokapali svoje incinerirane pokojnike. Tako je grad mrtvih razjasnio detalje o životu grada, kulturi, običajima, socijalnoj strukturi i trgovačkoj povezanosti. Unutar 400 grobova pronađeni su raznoliki i rijetki grobni prilozi: nakit od bronce, srebra, stakla i jantara, oruđe, oružje, brončane, keramičke i staklene posude te brojne uljane svjetiljke (lucerne) s reljefnim žigovima čak 25 različitih proizvođača. Argyruntum se održao do 4. stoljeća, nakon čega mu se gubi trag. Pretpostavka je da se zbog slabljenja ekonomske moći stanovništvo povuklo na neku od predrimskih gradina na kojima su se mogli baviti stočarstvom.<ref>Usp. Fadić, Ivo. ''Starigrad u Antici'', u: Nikola Tvrtković (ur.), ''Paklenički zbornik: Nacionalni park Paklenica.'' Starigrad-Paklenica: Uprava NP Paklenica, Starigrad-Paklenica, 1995., str. 230-235. </ref> U ranom srednjem vijeku započinje starohrvatsko naseljavanje, o čemu svjedoče sakralni objekti. Ovdje se doseljavaju [[Morlaci]]. Tijekom najvećih osmanskih opasnosti u 16. i prvoj polovici 17. stoljeća područje biva opustošeno, a [[Mlečani]] ga nakon [[Kandijski rat|Kandijskog rata]] naseljavaju [[Bunjevci|Bunjevcima]]. Sukobi Mlečana i [[Habsburgovci|Habsburgovaca]] oko podvelebitskih naselja vodili su se sve do pada [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]] 1797. godine.

* '''Crkva svetog Petra''' je srednjovjekovno zdanje smješteno uz [[Državna cesta D8|Jadransku magistralu]] između Starigrada i Selina, pored potoka Velike Paklenice. Crkva je građena u dvije faze: srednjovjekovnoj i kasnosrednjovjekovnoj, nakon koje su dograđeni zvonik i kontrafori.<ref>Jurić, Radomir. ''Crkva sv. Petra u Starigradu Paklenici'' // ''Senjski zbornik 30.'' Zadar: Arheološki muzej, Zadar, 2003., str. 653.</ref> Oko crkve (i unutar nje) nalazi se groblje koje se koristilo od 14. do 16. stoljeća. Sačuvane su masivne kamene nadgrobne ploče mjestimično ukrašene plitkim reljefnim prikazima.<ref>Jurić, Radomir. ''Srednjovjekovni spomenici u velebitskom podgorju'', u: Nikola Tvrtković (ur.), ''Paklenički zbornik/Nacionalni park Paklenica.'' Starigrad-Paklenica: Uprava NP Paklenica, Starigrad-Paklenica, 1995., str. 246-252.</ref> U prvoj fazi istraživanja 1999. godine pronađeni su brojni grobni prilozi, naušnice, prstenje i novac.<ref>Jurić, Radomir. ''Crkva sv. Petra u Starigradu-Paklenici'' // ''Senjski zbornik 30.'' Zadar: Arheološki muzej, Zadar, 2003., str. 649-658.</ref>

*'''[[Mirila]]''' su pogrebni spomenici uz velebitske staze nastali u razdoblju od 17. do 20. stoljeća. Povezani su s pogrebnim običajem stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje pokojnike moralo nositi do groblja. Spomenici se sastoje od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih. Na putu do groblja, preminuli bi se položio na tlo i izmjerio po dužini tijela, a mjera bi se zabilježila kamenim pločama. Nakon pokopa izrađivalo se mirilo. Ljudi su ih poštovali i posjećivali više od samog groba u kojem je tek »tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu«.<ref>[http://www.paklenica.hr/Paklenica_Kulturno-povijesna_b.htm Paklenica], posjećeno 17. siječnja 2013.</ref> Na mirilima Kruškovac sačuvana je i jedna od rijetkih uzglavnica s uklesanim antropomorfnim simbolom.<ref>[http://www.rivijera-paklenica.hr/brosure/Mirila_letak2.pdf Mirila], preuzeto 16. siječnja 2013.</ref><ref>Trošelj, Mirjana. ''Prilog proučavanju i zaštiti mirila na Velebitu'', u: Nikola Tvrtković (ur.), ''Paklenički zbornik: Nacionalni park Paklenica''. Starigrad-Paklenica: Uprava NP Paklenica, Starigrad-Paklenica, 1995., str. 262-265.</ref>