Razlika između inačica stranice »Douglas MacArthur«

|zapovijedao=Superintendant na američkom vojnom koledžu<br>Departman na Filipinima<br>Američke jedinice na Dalekom istoku<br>Vrhovni avezničkisaveznički vođa na Pacifiku

Kao sin generala [[Arthur MacArthur|Arthura MacAthuraMacArthura]], aktivnog u [[Američki građanski rat|američkom građanskom ratu]], djetinstvo je proveo u garnizonima. Godine [[1903.]] je završio vojnu akademiju [[West Point]] kao prvi u klasi. Samo dva pitomca u povijesti akademije imali su bolje rezultate i ocjene od njega. Sudjeluje u [[Prvi svjetski rat|prvom svjetskom ratu]] u [[Francuska|Francuskoj]] gdje postaje zapovjednik brigade. U međuratnom periodurazdoblju načelnik je vojne akademije West Point, gdje modernizira program, [[1922.]]-[[1930.]] je na [[Filipini|Filipinima]] gdje je zapovjednik američke vojske godinaod [[1926.]]-[[1930.]], a [[1925.]] godine postaje najmlađi [[general bojnik]],. najmlađi sa takvim činom.Godine [[1928.]] vodi američki olimpijski odbor na [[IX. Olimpijske igre - Amsterdam 1928|igrama u Amsterdamu]].

Godine [[1930.]] postaje načelniknačelnikom generalštaba kopnene vojske, također najmlađi na toj funkcijidužnosti, te mu je privremeno dodijeljena četvrta generalska zvjezdica. Proveo je znatne reorganizacije u vojsci.

Godine [[1932.]] godine organizirao je i proveo kontroverznu akciju izbacivanja ratnih veterana prvog svjetskog rata iz baraka u Washingtonu[[Washington]]u, gdje su protestiraliprosvjedovali protiv savezne vlade koja im navodno nije isplatila sva dugovanja. U akciji u kojoj je upotrijebljen i [[plin suzavac]], poginulo je dvoje ljudi, a stotine su bile ozlijeđene. Godine [[1935.]] godine Filipinima je dodijeljena polunezavisnost te je prvi predsjednik te zemlje, [[Manuel L. Quezon]], zatražio od MacArthura da organizira filipinsku vojsku. MacArthuru služba u američkoj vojsci prestaje [[1937.]], te postaje filipinskim [[Feldmaršal|feldmaršalom]]. Godine [[1941.]] predsjednik [[Franklin D. Roosevelt]] ga reaktivira, i postavlja za zapovjednika Američkih snaga na dalekom istoku baziranihsmještenih u [[Manila|Manili]].

Po izbijanju [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] postaje savezničkim zapovjednikom na Filipinima. Pred nadolazećim [[Japan|japanskim]] snagama utaborio se na utvrđenom otoku [[Corregidor]]. Bez izgleda da ostvari pobjedu nad brojnijim Japancima, predsjednik Roosevelt mu naređuje da napusti svoje jedinice i povuče se u [[Australija|Australiju]]. MacArthur isprva odbija, ali je prisiljen ispoštovati naređenje. Svoje čuveno obećanje "''Vratit ću se''", koje je izjavio prilikom odlaska sas Filipina, a američka propagandapromidžba koristila u promotivne svrhe, ponavljao je u svim svojim javnim govorima, te je postalo jedna od najslavnijih izjava u Drugom svjetskom ratu. U Australiji, isprva u [[Melbourne|Melbourneu]], a potom u [[Brisbane|Brisbaneu]], u koordinaciji sas mornaričkim stožerom na [[Havaji|Havajima]], zapovjeda savezničkim snagama na pacifičkom ratištu. Postaje vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u južnopacifičkoj zoni.

Godine [[1944.]] nakon savezničke pobjede u [[Bitka za Filipine|bitci za Filipine]], vraća se u Manilu gdje postavlja svoj stožer odakle zapovjeda završnim akcijama protiv Japana. Iste godine senat mu dodijeljujedodjeljuje petu generalsku zvjezdicu, koja je osim njemu dodijeljena samo još generalima [[George C. Marshall|Georgeu Marshallu]] i [[Dwight D. Eisenhower|Dwightu Eisenhoweru]] i [[Omar Bradley|Omaru Bradleyu]]. Bio je protivnik upotrebe [[Nuklearno oružje|atomske bombe]] protiv Japana.

Godine [[1945.]] na [[Bojni brod|bojnom brodu]] [[USS Missouri]]{{newdsm}}, usidrenom u tokijskom zaljevu prima predaju japanskih vlasti. Od [[1945.]]-[[1950.]] kao okupacijski [[guverner]] Japana, jedan je od tvoraca poratnog japanskog [[Ustav|ustava]]. Svojom autokratskom vladavinom postavio je temelje za kasniji spektakularni razvoj te zemlje. Osobno se založio da se u Japanu sačuva [[monarhija]] i funkcija [[car]]a kao simbola nacionalnog jedinstva.

Po izbijanju [[Korejski rat|korejskog rata]] [[1950.]] godine [[Ujedinjeni narodi]] ga postavljaju za zapovjednika UN snaga u [[Koreja|Koreji]]. Spektakularnim manevrom kod [[Inchon]]a natjerao je [[Sjeverna Koreja|sjevernokorejske snage]] u povlačenje do same [[Kina|kineske]] granice. Ponesen taštinom obećao je američkoj javnosti "pobjedu do Božića", no nakon sjevernokorejske protuofenzive ulazi u žestoki sukob sas tadašnjim [[Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država|američkim predsjednikom]] [[Harry S. Truman|Harryjem Trumanom]], u vezi s politikom oko Kine, tj. oko nastavka rata u Koreji, nakon čega ga Truman smjenjuje sa svih funkcija [[1951.]] godine Truman smjenjuje sa svih dužnosti.

Po povratku U SAD, prvi puta nakon 11 godina, doživljava trijumfalni doček, paradu na [[Peta avenija (New York)|petoj aveniji]]{{newdsm}} u [[New York|New Yorku]] i održava govor u senatu. Amerika ga slavi kao jednog od najvećih heroja, no kandidatura na predsjedničkim izborima [[1952.]] godine propada mu nakon što se u javnosti sazna da je htio upotrijebiti atomsku bombu protiv Kine u korejskom ratu. [[Senat Sjedinjenih Američkih Država|Senat]] ga predlaže i za šestu generalsku zvjezdicu, što bi bila prva dodjela čina "generala svih armija" nakon [[John J. Pershing|Johna Pershinga]] no MacArthur u dva navrata to odbija. Povlači se iz javnosti i ostatak života provodi mirno u New Yorku. Godine [[1961.]] savjetuje predsjedniku [[John F. Kennedy|Kennedyju]] da se povuče iz [[Vijetnam]]a. Napisao je autobiografiju "Reminiscences".