Razlika između inačica stranice »Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak«

bez sažetka
m (Bot: Migrating 2 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q1566185 (translate me))
'''Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak''' ([[Vitina]] kod [[Ljubuški|Ljubuškog]], [[1839]]. - [[1902]].), [[BiH|bosanskohercegovački]] književnik i političar
 
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je već otprije imao iskustva sa obavljanjem važnih funkcija u osmanskoj upravi, bogato iskustvo sa putovanja od Trsta preko Venecije, Padove, Verone, te preko Tirola i Salcburga, Beča i Pešte; zatim preko Krfa u Egipat, a odatle u Izmir, Istanbul, te morem u Vranu, Ruščuk, Bukurešt i najzad Dunavom i Savom u Bosnu, koja su mu donijela važne kontakte sa ljudima različitih pogleda što mu je na kraju i omogućilo stjecanje detaljnije slike stanja u kojima se Bosna i Hercegovina našla. Ljubušak nije imao dilema da je Austro-Ugarska nova realnost kojoj se Bošnjaci moraju prilagoditi. Stoga je započeo aktivnosti koje bi to prilagođavanje učinilo što bržim i bezbolnijim.[4]
Završio je [[medresa|medresu]] u [[Ljubuški|Ljubuškom]] i učio je orijentalne jezike. Godine [[1878]]. dolazi u [[Sarajevo]] gdje [[1893]]. postaje gradonačelnik i na toj dužnosti ostaje do [[1899]]. kad se zbog bolesti povlači.
 
„Koliko je i da li je uistinu Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak ”izvršio radikalan duhovni prelom” između orijentalnog naslijeđa i zapadnjačke perspektive – jeste pitanje u kojem se krije srž angažmana cijele jedne generacije bošnjačkih intelektualaca odgojene na feudalno-begovatskoj tradiciji.“ (Džanko, 2008:13) Značajne korake u pravcu kulturne akulturacije a ne asimilacije Bošnjaka novim tokovima civilizacije učinio je upravo Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1832-1902.). Još za vrijeme sultana Osmana on usvaja prozapadnu orijentaciju. Njegova naobrazba bila je islamsko-orijentalna, a u porodici je baštinjeno pismo bosančica. U tim okvirima se kretao njegov književno-spisateljski rad. „Godine 1883. Izlazi knjižica Risalei-ahlak. Pouka o lijepom ponašanju (čiji je autor, najvjerovatnije, Ljubušak), prva do sada poznata publikacija iz pera jedinog Bošnjaka štampana narodnim jezikom i latinicom.“ (Jahić, 2000:28)
Krajem [[19. stoljeće|19. stoljeća]] po [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] i susjednim krajevima bavio se sakupljanjem narodnog blaga. Objavio je nekoliko knjiga, a poznata mu je knjiga “Narodno blago” (1888.). U drugoj knjizi “Istočno blago” (1896.) sabrao je i preveo nove turske, arapske i perzijske poslovice i mudre izreke. Natpis na njegovom nišanu je s jedne strane na [[Perzijski jezik|perzijskom]], a s druge na [[Hrvatski jezik|hrvatskom jeziku]], a u arapskom pismu. Natpis je ispisan krupnim talik pismom na [[perzijski jezik|perzijskom jeziku]], čiji sadržaj u prijevodu glasi:
 
U svojim pričama i polemičkim člancima često koristi Mažuranićeve stihove : “Proklet bio tko cić vire / Na svojega reži brata / Jer nesreća sva izvire / Samo iz toga kalna blata”. To je prvi put da jedan Bošnjak-musliman koristi stihove jednog nemuslimanskog pjesnika koji, upravo zbog te činjenice, sami za sebe predstavljaju presedan. On u svoje priče unosi citate iz Kur’ana: “Podložni i vjerni budite Bogu, svecu i starijemu od sebe”. On također u pričama ističe praktični princip da muslimani – Bošnjaci gledaju korist kao i svi drugi i da se drže one narodne: Brat mi je onaj tko mi je dobru rad. Bošnjak, bez obzira na vjeroispovijest, treba da čuva svoju narodnost i svoju vjeru kao svetinju. Naglašavao je da cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeroispovijest, predstavlja jedan te isti bosanski narod. Afirmisao begove i starinu, govorio o svojim pradjedovima, njihovim običajima i jeziku izvodeći njihovo porijeklo od bogumilske vlastele.
 
Time je prvi udario idejne temelje herojsko-etičkog historicizma i tradicionalizma u književnom stvaranju muslimana-Bošnjaka i tezu o orginalnoj bosanskoj, starosjedilačkoj, plemićko-domoljubnoj tradiciji begovata i njegovog kontinuiteta s bosanskim plemstvom prije islamizacije Bosne.[5]
 
To je teza romantičarsko-domoljubnog stvaralaštva bosanskih muslimana koju je preuzeo od Petra Preradovića “Domovina kakva bila, rođenom je sinku mila”. Borio se za vlastitu narodnu duhovnu afirmaciju, napustio je pisanje na orijentalnim jezicima i dominaciju alhamijado literature.
 
On je posebno svojim Istočnim blagom (knjiga I, Sarajevo 1897. godine), obogatio bošnjačku i južnoslavensku književnost izravnim prijevodima orijentalnih djela. Objavio je prije toga (1887. godine latinicom i 1888. ćirilicom) Narodno blago. Ljubušak je idejni začetnik lista Bošnjak, koji je izlazio od 1891. do 1910. godine i koji je okupljao Bošnjake intelektualce, koji su pokušali da izvrše sintezu i pomirenje Istočnih i Zapadnih vrijednosti. Ključni preporodni polet Bošnjaka nastaje pokretanjem časopisa Behar 1910. godine. On je izlazio do 1911. godine i bio je namijenjen bošnjačkoj porodici. Privlačnim štivom u kome je bila zastupljena zabavna i poučna lektira i folklor, Behar je postao privlačan širokim masama i odigrao je važnu kulturno-prosvjetnu misiju. Uporedo sa Beharom, i nakon što je on prestao izlaziti, pokrenuti su ili su nastavili izlaziti časopisi Gajret i Biser, također namijenjeni bošnjačkoj porodici. Uporedo s kulturno-prosvjetnim pokretom okupljenim oko Behara i Gajreta odvijao se još jedan pokret Bošnjaka koji je isto tako imao za cilj širenje knjiga na narodnom jeziku, ali na arapsko-turskom pismu. Protagonista ovog pokreta bio je Džemaluddin Čaušević sa svojim saradnicima najviše svršenicima Darul-muallimina među kojima se posebno isticao Muhammed Seid Serdarević. Čaušević je štampao oko 500.000 primjeraka ranih knjiga na bosanskom jeziku pisanih arapskim pismom.
 
Književno interesovanje razvio je u Mehmed-bega Kapetanovića vrijedni i savjesni skupljač narodnih umotvorina i običaja Vukov vučić, Vuk Vrčević. Oni su drugovali u Trebinju duže vremena, slobodno vrijeme provodili su u čitanju, u intimnoj zabavi i nema sumnje, da je Vrčević, koji je u to doba već bio u naponu rada, kušao, da i Kapetanovića dobije za takav posao, da mu ga objasni i da od njega traži pribiranje materijala ili za sebe lično ili za jedan opći cilj.
 
„Mehmed-beg je naročito od tada zavolio narodne umotvorine, koje su mu i inače, kako je sam govorio, bile prirasle za srce. Najviše je volio narodne poslovice, u kojima je vidio ”našeg slavnog naroda veliku i jezgrovitu misao, kojom je mogao za vječnu potrebu sam sebi tako kratko, zgodno, lijepo i temeljno pravac stvoriti”. I počeo je da ih skuplja, bilježi, da i druge poziva na taj rad.“ (Džanko, 2008:150) Da bi se preciznije sagledao uticaj dijalekatske baze na jezik njegovoga književnog djela, spomenut ćemo osnovne odlike Ljubušakovoga maternjeg govora, govora Bošnjaka Vitine i samoga Ljubuškog.
 
„Na autorski izraz Ljubušaka, razumljivo, nije utjecala isključivo zapadnohercegovačka ikavskoštokavska dijalekatska osnovica, iz koje je potekao njegov primarni leksički fond, pa ni ijekavskošćakavski govor Sarajeva, gdje je proveo stvaralački dio svoga života. Na formiranje njegova idiolekta imala je upliva i onovremena jezička praksa u Bosni i Hercegovini, koju, kako je već rečeno, karakterizira naglašenija orijentacija prema Vukovoj normi negoli prema rješenjima zagrebačke filološke škole. Iako iz pera rođenog ikavca, koji je ijekavizam morao učiti, cjelokupni Ljubušakov opus (orginalna djela, prijevodi, skupljeno narodno blago) jeste ijekavski.“ (Halilović, 1998:121,122)
 
„Značajnu ulogu u prihvatanju latiničnog pisma odigrao je i zbornik Narodne pjesme Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini Koste Hormana, iz 1888. I 1889. Ovaj zbornik pokazao je da i narodne epske pjesme Bošnjaka imaju novoštokavsku podlogu, sa određenim dijalekatskim variranjima, da pripadaju novoštokavskoj folklornoj koine i aktivno sudjeluje u njezinom formiranju i razvoju.“ (Jahić, 2000:29)
 
„Na leksiškom planu Ljubušakovo djelo je obilježeno prisustvom velikog broja turcizama. Te je riječi Ljubušak počeo usvajati u maternjem, vitinskom bošnjačkom govoru, potom za vrijeme školovanja i učenja orijentalnih jezika, da bi se s tim dijelom našega leksičkog fonda susretao i tokom prikupljanja narodnih umotvorina. U pojedinim svojim djelima (Istočno blago, Narodno blago) on će – na kraju neke priče ili u dnu stranice – uspješno objasniti značenja pojednih, manje poznatih turcizama, navodeći pongdje i izvorni (turski, arapski) oblik, u čemu nerijetko i griješi, budući da nije poznavao i perzijski jezik.“ (Halilović, 1998:124)
 
„Osnovica Ljubušakovog jezika je njegov maternji govor i jezik narodne usmene književnosti. Zapaža se, međutim, trend prema jezičkoj standardizaciji koja je još uvijek u Ljubušakovo vrijeme u toku. Dijalekatskih probijanja ima relativno malo, najčešće su u fonetici, i to pod uticajem maternjeg govora. Što se tiče odnosa prema normi, kao rođeni štokavac Ljubušak nije morao vršiti naročite zahvate da bi ono što je imao u maternjem govoru približio standardu – pošto je najbitnija razlika u odnosu na standard bio ikavizam. U usvajanju ijekavske norme to mu je predstavljalo izvijesne teškoće, što se vidi po mnogim nedosljednostima u tom pogledu. Ipak, u cjelini gledano, razlike između njegovog jezika i današnjeg standarda uglavnom su minimalne i odnose se na ne naročito frekvento probijanje dijalekatskih crta. S druge strane, analiziranje jezika Ljubušakovih djela prema tadašnjim normama ukazuje na razlike između tadašnjih dvaju centara standardizacije na srpskohrvatskom jezičkom tlu, ali i to da su različita standardizaciona kretanja imala svoje reperkusije i na pisanu riječ sa bosanskohercegovačkog tla a samim tim i na Ljubušakov jezik u kojem nalazimo osobenosti i jednog i drugog standardizaciong toka. Ljubušak je nešto bliži Vukovom tipu standradnog jezika, mada se u izvjesnoj mjeri mogu konstatovati i uticaji prakse zagrebačke filološke škole.“ (Halilović, 1998:126)
 
Mehmed-beg Kapetanović je imao velik ugled među Bošnjacima. Oni su ga smatrali ”jednom od najizrazitijih ličnosti Bosne i Hercegovine”, čovjekom: ”čiji je život usko povezan sa kulturnim i političkim razvitkom naše domovine” u zadnjim godinama. Nema sumnje da je Mehmed-beg Kapetanović među njima značio jednu od značajijih pojava. On je bio prvi koji je imao sposobnosti da u novim prilikama prilagodi svoje ponašanje i da po njemu podešava ponašanje ostalih Bošnjaka na način koji je baš i nije odgovarao njihovim osjećanjima, ali koji je bio politički oportun. On je prvi počeo da upotrebljava latinicu i ćirilicu i prvi koji je prekinuo tradiciju pisanja arapskim slovima. Također je prvi među Bošnjacima počeo da propagira rad, kretanje i bio sam relativno agilan čovjek, svojim primjerom i riječju ukazivao na put kojim trebaju da idu. To je zaista bilo mnogo od čovjeka koji je i sam potekao iz jedne konzervativne sredine i koji je odrastao u njoj; sporoj, neaktivnoj, punoj predrasuda. To je svakako jedna značajna stvar kod njega i ona zaslužuje da se posebno istakne.
 
Pojava Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka nije samo književne prirode. Njegova pojava je također značajana i u definiranju bošnjačke nacije, jezika kao i očuvanja bosanskohercegovačke državnosti. Zamjerke koje bi neko eventualno mogao da uputi na njegov račun, mogu doći jedino kao proizvod nedovoljnog poznavanja okolnosti u kojima su se Bosna i bošnjački narodi našli s prelaskom iz islamsko-orijentalnog u zapadno-kršćanski civilizacijski krug.
 
„Zato je danas teško zamisliti hvatanje kakvog-takvog priključka sa narodima koji su, po prirodi stvari, pripadali novom krugu bez djelovanja Ljubušaka. Možemo samo pretpostaviti da li bi romantičarske ideje Bašagića, realizam Mulabdića, moderna Ćatića bili mogući da nisu, na neki način, omogućeni i određeni prosvijetiteljskim djelovanjem Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka.“ (Džanko, 2008:9)
 
Među predstavnicima bošnjačke književnosti u doba austrougarske, posebno mjesto pripada Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku jer je prvi među Bošnjacima napravio iskorak prema zapadnoevropskoj kulturnoj tradiciji, i po prvi put uvodi latinično pismo među Bošnjake. Zbog ovih aktivnosti Ljubušaka slobodno možemo smatrati bošnjačkim Vukom Karadžićem.
 
Autor: Fahrudin Vojić
 
Akos.ba
 
 
Literatura
 
Džanko M. (2008) Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Dobra knjiga, Sarajevo, 9-150
 
Halilović S. (1998) Bosanski jezik, Baština, Sarajevo, 122-126
 
Jahić Dž. (2000) Bošnjački narod i njihov jezik, Linguos, Zenica, 29
 
Rizvić M. (1990) Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918, El-Kalem, Sarajevo, 11-56
 
[1] Prema: Rizvić M. (1990): Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda; 1887-1918, Sarajevo, El-Kalem;
 
[2] Prema: Rizvić M. (1990): Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda; 1887-1918, Sarajevo, El-Kalem;
 
[3] Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak rođen je 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog. Završio je [[medresa|medresu]] u [[Ljubuški|Ljubuškom]] i učio je orijentalne jezike. Godine [[1878]]. dolazi u [[Sarajevo]] gdje [[1893]]. postaje gradonačelnik i na toj dužnosti ostaje do [[1899]]. kad se zbog bolesti povlači. Umro je 1902. godine.
 
[4] Prema: Hamzić M. (2008): Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak – čovjek koji je išao problemima u susret, Sarajevo, Dobra knjiga;
 
[5] Prema: Rizvić M. (1990): Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda; 1887-1918, Sarajevo, El-Kalem;
 
 
:''O uzvišeni (Bože), kada bi moj grijeh bio koliko planina Kaf'',
:''Ništa ne mari, jer je to naspram tvoje milosti neznana stvar.''
 
Ova vrsta dokumenta potvrđuje da se Mehmed-beg čiji je pseudonim ''Munibi'' , bavio i književnim radom i da je bio “pametan civjek”, “pjesnik, povjesničar i čovjek dobrih osobina”.
 
{{GLAVNIRASPORED: Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg}}
Anonimni suradnik