Geoffrey Chaucer: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Migrating 93 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q5683 (translate me) |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 33:
Nedugo nakon svrgavanja Rikarda II. zapisi o Chauceru nestaju. Zadnjih nekoliko zapisa govore kako mu je novi kralj, [[Henrik IV., kralj Engleske|Henrik IV.]], obnovio mirovinu, te da je iznajmio Chaucer rezidenciju u blizini [[Westminsterska opatija|Westminsterske opatije]] 24. prosinca 1399.<ref>Morley, Henry (1890) ''English Writers: an attempt towards a history of English literature''. London: Cassell & Co.; Vol. V. p. 106.</ref> Zadnji zapis o Chaucer je od 5. lipnja 1400. kada su mu isplaćeni neki dugovi. Prema nadgrobnoj ploči postavljenoj stotinu godina nakon smrti, smatra se da je preminuo 25. listopada 1400., zbog nepoznatog uzroka.
== Kritike ==
=== Rane kritike ===
Pjesnik Thomas Hoccleve, koji je možda upoznao Chaucera i smatrao ga svojim uzorom, hvalio je Chaucer kao osnivača njihova lijepog jezika<ref>Thomas Hoccleve, ''The Regiment of Princes'', ''TEAMS'' website, [http://www.lib.rochester.edu/camelot/teams/hoccfrm.htm Rochester University]{{engl}}</ref>.
John Lydgate, redovnik i pjesnik iz 15.st. u svome tekstu engl. ''The Fall of Princes'' spominje Chaucera kao gospodara jezika<ref>Prema zapisima Carolyn Collette u eseju "Fifteenth Century Chaucer", objavljenom u knjizi ''A Companion to Chaucer'' ISBN 0-631-23590-6 {{engl}}</ref>
Dva stoljeća kasnije Sir Philip Sidney, engleski pjesnik u svom djelu engl. ''Defence of Poesie'' hvali Chaucerovo djelo engl. ''Troilus and Criseyde''<ref>"Chawcer undoubtedly did excellently in his Troilus and Creseid: of whome trulie I knowe not whether to mervaile more, either that hee in that mistie time could see so clearly, or that wee in this cleare age, goe so stumblingly after him." Tekst se nalazi na [http://www.uoregon.edu/~rbear/defence.html uoregon.edu]{{engl}}</ref>
=== Prijepisi i publika ===
Velik broj prijepisa Chaucerovih djela koji postoji govori u prilogu velikog interesa publike prije pojave tiskarskog stroja. Postoji 83 prijepisa "Canterburijskih priča" (cjelovitih ili djelomičnih), te 16 ''Troilus and Criseyde'', uključujući i osobnu kopiju [[Henrik IV., kralj Engleske|Henrika IV.]]<ref>Benson, Larry, ''The Riverside Chaucer'' (Boston: Houghton Mifflin, 1987), str. 1118. {{engl}}</ref> Ako pretpostavimo vrijeme kada su nastali, nekolicina preživjelih rukopisa vjerojatno predstavljaju stotine izgubljenih.
Chaucerova publika bili su dvorani, te muškarci i žene iz gornjih slojeva društva. Ipak prije njegove smrti, publiku su postali i djelovi literarne, srednje i trgovačke klase, koji su čitali njegova satirična pisanja o svećenicima, redovnicima i ostalim crkvenim službenicima.
Godine 1464., John Baron, farmer iz Agmondeshama, priveden je pred John Chadworth, biskupa Lincolna, pod optužbom da je heretik; priznao je da posjeduje knjigu "Canterburijske priče" (engl. "boke of the Tales of Caunterburie") među ostalim sumnjivim djelima<ref>Potter, Russell A., "Chaucer and the Authority of Language: The Politics and Poetics of the Vernacular in Late Medieval England", ''Assays'' VI (Carnegie-Mellon Press, 1991), str. 91. {{engl}}</ref>
=== Tiskana izdanja ===
William Caxton, je izdavač zaslužan za prva dva tiskana izdanja "Canterburijskih priča" koja su izdana 1478. i 1483. <ref>http://www.uwm.edu/Library/special/exhibits/clastext/clspg076.htm A Leaf from The Canterbury Tales. Westminster, England: William Caxton, [1478]] {{engl}}</ref>
Caxtonovo drugo izdanje, nastalo je nakon što se kupac požalio da tiskano izdanje se razlikuje od njegove prijepisa, te je Caxton u drugom izdanju koristio taj prijepis kao izvor. Oba Caxtonova izdanja jednako se vrednuju kao izvorni prijepisi tekstova. Caxtonovo izdanje ponovno je tiskao njegov nasljednik Wynkyn de Worde, ali njegovo izdanje nemaju vrijednost kao izvorni prijepis.
Richard Pynson, kraljevski tiskar u vrijeme [[Henrik VIII., kralj Engleske|Henrika VIII.]] bio je prvi koji je izdao nešto poput sabranih djela Chaucera, u kojema je obuhvatio i pet prije tiskanih djela za koje se danas zna da ih nije napisao Chaucer (zbirka je tiskana kao tri odvojeno tiskana teksta ili zbirke tekstova zajedno uvezenih u jedan volumen).
Postoji veza između djela Pynsona i onoga Williama Thynnea nastalog šest godina kasnije.
Thynneovo izdanje engl. ''Chaucers Works'' ("Chaucerovih djela") iz 1532. i 1542. bila su prvi doprinosi postojanju široko rasprostranjenog i poznatog Chaucerovog kanona.
U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću Chaucer je najviše tiskan engleski autor i prvi autor čija su djela sabranu u jedno opsežno izdanje u kojem se počeo nazirati Chaucerov kanon. Neki učenjaci smatraju da su izdanja "Chaucerovih djela" iz šesnaestog stoljeća postavila presedan svim engleskim književnicima po pitanju prezentacije, prestiža i uspjeha u tiskanju. Ta su izdanja etablirala Chaucerovu reputaciju, ali su ujedno iz započela komplicirani proces rekonstruiranja i čestog izmišljanja Chaucerove biografije i kanonskog popisa djela koja mu se pripisuju.
==Izvori==
| |||