|
|z. širina = 46.293
|z. dužina = 16.397
|brojstan = 4127
|gustoća =
|domaćinstva = 12451,245
|pošta = 42202 Trnovec Bartolovečki
|pozbroj = <small>+385</small> 042
'''Trnovec''' je naselje u [[Hrvatska|Republici Hrvatskoj]], u sastavu Općine [[Trnovec Bartolovečki]], [[Varaždinska županija]].
==Stanovništvo==
=Povijest=
'''Trnovec''' se, prema dokumentima nađenim u Državnom arhivu u Varaždinu, prvi put spominje 1371. godine u listini koja regulira posjede zagrebačkog i čazmanskog kaptola. Tarnowc, Tarnovec, Tarnowec i još neki nazivi se spominju u raznim listinama. Posjed Trnovec je kroz povijest mijenjao svoje vlasnike. Vlasnici su bili [[Zagrebački kaptol]], hrvatski kraljevi i veliki varaždinski župani. Posljednji vlasnik je bio veliki varaždinski župan grof [[Erdödy]].
<gallery>
Datoteka:karta11.jpg|Položaj naselja Trnovec na Szemanovoj karti iz 1830. godine
Datoteka:popis kmetova3.jpg|popis kmetova iz 1683. godine (prva stranica)
</gallery>
===Urbar naselja Trnovec===
Urbar (lat. urbarium) je popis prihoda i prava zemljišnih vlastelinstava te podaničkih podavanja, obveza i službi, odnosno zbirka propisa kojima su se od ranoga srednjeg vijeka uređivali odnosi između vlastelina i kmetova. Nastajali su radi lakšeg upravljanja vlastelinstvima i dokazivanja njihovih prava. Sve do urbarijalne regulacije Marije Terezije u 18. stoljeću, urbari su bili privatnopravni dokumenti, koje su uglavnom pisali sami feudalci.
Tipični urbari pojavljuju se 15. stoljeću, kada se u njima nabrajaju i kmetovske obitelji, njihove zemlje prava i obaveze.
Zbog sve veće eksploatacije često su izbijale kmetovske bune, pa je država u 18. stoljeću uzela ovo pitanje u svoje ruke i donijela zbirke propisa, koje su određivale gornju granicu kmetovskih davanja. Marija Terezija je 1755. godine donijela takav urbar (tzv. hrvatsko-slavonski urbar) za slavonske županije (virovitičku, požešku i srijemsku), a u razdoblju od 1775-1780. i za hrvatske županije (zagrebačku, varaždinsku i križevačku). Zakonom su urbarijalni odnosi regulirani 1836. i 1840. godine.
Ukidanjem kmetstva 1848-1853. i razrješenjem kmetovskih odnosa, urbari gube svoje značenje. Urbari se ubrajaju među najznačajnije izvore za izučavanje starije agrarne, ekonomske i socijalne povijesti pojedinog selišta.
<gallery>
Datoteka:Urbarium1.jpg|Urbarium selišta Trnovec (prva stranica)
</gallery>
'''''URBARIJALNA REGULACIJA'''''
Seljačke bune i nemiri 1755. godine izazvali su krizu vladajućeg sloja plemstva u Hrvatskoj. Dvor je iskoristio činjenicu da se pri ugušivanju pobune kompromitirao krug utjecajnih plemića koji su bili najžešći neprijatelji reformi prosvjećenog apsolutizma. Njihovo uklanjanje s političkih položaja omogućilo je uvođenje reformi, među kojima je najvažnija bila tzv. marijoterezijanska urbarijalna regulacija – koja je predstavljala skup mjera i propisa kojima se uređuju određeni odnosi između zavisnih seljaka i feudalaca.
Na prijedlog kraljevske komisije, koja je istraživala uzroke seljačkih buna 1755. godine, Marija Terezija je 8. studenog 1755. godine objavila privremeni urbar za Hrvatsku. Tim su urbarom zabranjeni različiti oblici dodatke i izvanredne radne rente koje su feudalci uvodili (pređa kudelje, lovna tlaka, prekobrojni radovi itd.). Komisija je za svako vlastelinstvo donijela posebne odluke o tome koji se tereti ukidaju. Takve su odluke donesene i za vlastelinstvo grofova Erdoedyja u čijem je vlasništvo possessionis Ternovecz (posjed Trnovec). Privremeni urbar je ipak priznao u osnovi postojeće vlastelinske urbare i običaje po kojima je velika tlaka u pravilu bila redoviti teret. Urbar je ipak predstavljao početak miješanja centralnih vlasti u odnose između vlastele i podložnika koji su dotad u pravilu bili privatno – pravnog karaktera.
Mnogo dublje promjene u feudalne odnose unesene su za vrijeme urbarijalne regulacije 1773 – 1780. godine, kada su određeni okviri u kojima se mogla vršiti feudalna eksploatacija i ostvarivati vlast nad zavisnim seljacima. Urbarijalnom regulacijom također je poboljšan položaj seljaka. Država je bila zainteresirana za položaj seljaka kao poreznih obveznika te je ograničavanjem feudalne rente nastojala seljake učiniti sposobnim da snose povećane porezne terete.
Urbarijalna regulacija započela je 24. rujna 1773. godine kraljičinim nalogom, a njeno je provođenje propisano posebnom instrukcijom.
Županijske urbarijalne komisije prvo su na temelju “devet punktumov” provodile anketu o gospodarskim prilikama i podavanjima po pojedinim seoskim općinama. Na temelju tih upitnika sastavljene su Izjave stanovnika (Fassiones incolarum) koje sadrže opsežne podatke o gospodarkom stanju sela. Nakon toga izvršen je popis podložnika, njihovih državina i podavanja (conscriptio urbalialis). Nakon što je s tim propisima utvrđeno postojeće stanje, urbarijalne komisije su pristupile određivanju novih seljačkih posjeda. Osnovna seljačka državina – selište (sessio) formirala se prema bonitetu zemljišta. Selište je potom bilo jedinica prema kojoj su se određivala feudalna podavanja.
Stanovnike sela Trnovec, posjetila je urbarijalna komisija 26. svibnja 1774. godine. Komisiju su sačinjavali Joannes Skergatich i Balthasar Kovachoczy, dok su seljane predstavljali Mathias Klarich (Matija Klarić), Mathias Godina (Matija Godina), Andreas Herman (Andrija Herman), Laurentius Vissnics (Lovro Višnjić), Joannes Herman (Ivan Herman), Georgius Missak (Đuro Mišak), Antonius Missak (Anton Mišak) te Paulus Vissnics (Pavao Višnjić) koji su na kraju Izjave istu ovjerili stavljajući znak.
Odredbom kraljice Marije Terezije selišta su se prema kvaliteti, bonitetu, dijelila u četiri klase. U prvoj klasi selište je moglo imati 12, u drugoj 14, u trećoj 16 i u četrvrtoj 18 jutara oranica. Pri tome se jutrom oranice smatrala površina na koju se u prosjeku siju dvije požunske mjere pšenice, odnosno koja ima 1100 – 1300 hvati. Iz Urbariuma je vidljivo da je za Trnovec uzeto da jutro ima 1200 hvati. Selištu su pripadale i livade. Livade su podijeljene u tri klase. U prvoj su klasi livade gdje se redovno mogla kositi otava i to je bila livada za 6 kosaca, druga klasa je livada za 8 kosaca i na njoj se ponekad kosila otava, u treću klasu su spadale livade na kojima se nikada nije kosila otava i ona je bila za 10 kosaca.
Na osnovu ovoga kriterija i uvidom u Urbarium sela Trnovec zaključujemo da je zemljište razvrstano u treću klasu, odnosno da selištu pripada 16 jutara oranica, dok su livade razvrstane u drugu klasu, odnosno da je to livada za 8 kosaca koja se ponekad kosila. U konkretnom slučaju Urbarium navodi da se sjenokoše :”chez letto negda dvakrat koszi”.
Nakon izvršenog ispitivanja kmetova o tome da li posjeduju određeni Urbarium ili bilo kakav ugovor sa vlastelinom prišlo se utvrđivanju svakog pojedinačnog posjeda. Prvo se ustanovilo trenutno stanje svih posjeda. Kako su bila strogo određena pravila i uputstva o najmanjem posjedu , bilo da se radi o zemljištu – oranici ili sjenokoši, utvrđeni su kmetovi koji imaju premale posjede i kojima na neki način posjed treba dovesti na prave mjere.
Kako nije bilo dovoljno obradivog zemljišta prišlo se pretvaranju livada, odnosno sjenokoša, u obradiva poljoprivredna zemljišta. Na taj je način dobiveno 52 7/8 rali oranica. To pretvaranje vlastitih sjenokoša u oranice izvršeno je kod 34 kmeta te kod oba slobodnjaka, a isto tako je kod neobrađenih, odnosno napuštenih domaćinstava, izvršena prenamjena sjenokoša u oranice. Pojedinačno je pretvoreno od ½ rali, kod npr. Franje Sajka, pa do 3 1/8 kod Pavla Posavca, Nikole Makšana i kod slobodnjaka Stjepana Labaša. Zabilješkom o pretvaranju sjenokoša u oranice određene su bile i lokacije sjenokoša koje se pretvaraju u oranice, tako da kmet nije mogao sam odrediti koju će sjenokošu pretvoriti u oranicu. Zabilješka navodi zemlje koje se nalaze na lokacijama: Lobodje, Med puti, Posrednica, Gramnica, V dolu, Peneznica, Jablanica, V hrastiče, Dužičak, Cirkvište, Zbelevčica, Klenice, V paprine, Lenske njive, Pod naklom, V dolniske njive, Dožica, Brezovica.
Drugi način uvećanja obradivog zemljišnog posjeda bio je zamjena, odnosno, spajanje dijelova posjeda. Na taj način se jednom seljaku oduzimala određena zemlja, bilo oranica ili sjenokoša i dodavala posjedu drugog seljaka. Na taj način je pripojeno drugim manjim imanjima 8 1/8 rali oranica i pretvorena je jedna livada koja se je rijetko kosila i koja je bila za jednog kosca. Ta je livada pripala Pavlu Horvatu, a ranije je bila Matije Mikulića i nalazila se V dolu. Oranice su zamijenjene i pripojene u 10 slučajeva i to: Mihalj Mišak – Martin Vugrinec 1 1/8 rali u Lenskim njivama, Jakov Mikulić – Matija Tuđan 5/8 rali u Lenskim njivama, Nikola Makšan - Matija Jerešić 5/8 rali u Cirkvištu, Nikola Makšan - Matija Mraz 5/8 rali u Cirkvištu, Tomo Novosel –Grga Martinjak 7/8 rali u klenice, Nikola Tuđan –Jakob Magić 7/8 rali u Jarmine, Andrija Horvat –Matija Godina 1 ¼ u Dolinske njive, Ivan Majcen – Matija Bolfek 5/8 rali u Hrastiči, zapušteno Ivan Bolfek –Gašpar Herman 7/8 rali u Lododje, zapušteno Ivan Bolfek –Martin Begun u Lododje.
Treći način je bio da se do tada neraskrčena zemljišta kao što su trnjaci i šikare pretvore u oranice. Na taj način se dobilo 30 ¾ rali oranica koje su kasnije dodjeljene njezinim vlasnicima. Na taj način je 22 kmeta dobilo nove oranice kao i jedan slobodnjak. Uz to se dobila i jedna sjenokoša za 1/2kosca. Oranice dobivene na taj način su bile veličine od ½ rali pa do 2 rali. Kmetovi su te posjede sami i o svom trošku morali pretvoriti u oranicu ili sjenokošu.
Na kraju su se unijele promjene u Urbarijalnu tabelu koja je imala zakonsku snagu. U njoj su bili označeni trajni posjedi i to posjedi oranica i sjenokoša. Na taj način kmetovi, slobodnjaci i zapuštena imanja imaju ukupnu površinu od 305 rali, te ima sjenokoša za 59 ½ kosaca.
Na temelju klasifikacije komisija je odredila nove državine zavisnih seljaka. Seljaci su mogli držati od 1/8 do čitavog selišta. Svako seosko domaćinstvo je trebalo dobiti zaokružen posjed. Da bi se stvorili zaokruženi posjedi komisije su postojećim posjedima dodavale oranice ili livade. Promjene su na kraju regulacije unesene u urbarijalnu tabelu (Tabella urbarialis). Poljoprivredne površine unesene u tu tabelu postale su urbarijalne zemlje koje vlastelin više nije mogao oduzimati podložnicima i pretvarati u alodijal.selišni posjedi su se u većini slučajeva povećali priključivanjem izvanselišnih državina (krčevina, činženih zemalja) i desertnih selišta. Te zemlje su i ranije držali seljaci kao državine posebne vrste. Negdje su dodavani trnjaci (dumeta) i šikare(palisecia) koje su kmetovi tek trebali privesti kulturi.
Vinogradi su smatrani izvanselišnim državinama i nisu uneseni u urbarijalni posjed.
Komisija je 16. kolovoza 1777. godine izradila novu urbarijalnu tabelu gdje su navedeni svi kmetovi i želiri (nekmetovi), veličina posjeda u oranicama i šumama kao i koliku je promjenu doživio posjed nakon rada komisije. U toj tabeli se navode imena 59 kmetova, 2 želira i 2 zapuštena imanja (jedno napušteno nakon požara i jedno zapušteno nakon smrti gospodara).
Veličina posjeda se kretala kod kmetova od nešto više od 1 jutra oranice i livada za ¼ do 4 kosca. Kod želira se veličina posjeda kretala oko 11 – 14 jutara i livada za 2 do 4 kosca.
KMETOVI:
Emer. Biskup,
Adam. Vugrinecz,
Fran. Szaiko,
Anton. Missak,
Mart. Zdolecz,
Luc. Kossecz,
Georg. Missak,
Math. Mikulics,
Paul. Spolarics,
Hel.Vid. Vugrinecz,
Joan. Singovics,
Joan. Vaiky,
Thom. Makssan,
Math. Novoszel,
Paul. Horvath,
Joan. Szkupnyak,
Mich. Missak,
Paul. Poszavecz,
Fran. Blasuss,
Greg. Martinyacs,
Math. Vugrinecz,
Jacob. Mikulics,
Jacob. Laczko,
Nicol. Makssan,
Magd. Martinyacs,
Jacob. Magics,
Math. Domiter,
Joseph. Szkupnyak,
Math. Plazay,
Jacob. Kooz,
Math. Tugyan,
Greg. Bolffek,
Thom. Novoszel,
Math. Mraz aliter Hren,
Math. Jeressics,
Nicol. Tugyan,
Am. Missak,
Laur. Sztanics,
Mart. Szkupnyak,
Georg. Szkupnyak,
Joan. Vugrinecz,
Georg. Vugrinecz,
Ignat. Horvath,
Am. Horvath,
Math. Klarics,
Math. Godina,
Joan Missak aliter Majczen,
Georg. Herman,
Math. Vugrinecz,
Paul. Smuk,
Am. Herman,
Paul. Vissnics,
Mart. Vissnics,
Paul. Szkupnyak,
Laur. Vissnics,
Casp. Herman,
Math. Bolffek,
Joan. Herman,
Mich. Szaiko.
ŽELIRI:
Andr. Zdolecz,
Stephanus Labass
ZAPUŠTENA IMANJA:
Joannes Bolffek
Martin Begun.
Iz istoga izvora imamo i pregled gdje su se oranice i sjenokoše nalazile. Tako se spominju slijedeće lokacije: U lobodju, Med puti, Posrednica, Gramnica, Kravanci, Vdolu, V peneznice, V hrastiči, Jablance, Dosica, Cirkvišće, Zbelevščica, V _aprine, Klenice, Lenjske njive, Pod naklom, Dolnijske njive, Brezovica, Jarmine.
Nove feudalne rente koje su uvedene bile su jednake za sve posjede jednake veličine. Podavanja koja su upisana u Urbar odnose se na čitavo selište (posjed pojedinog seljaka). Ako kmet posjeduje ¼, ½, ili 1/8 selišta srazmjerno su se smanjivala i podavanja u tlaci i materijalnim podavanjima. Novčana podavanja su se određivala prema domaćinstvu a ne prema veličini posjeda.
Nakon svih ovih radnji prešlo se na izradu Urbariuma za svako selo. Urbari su u večini teksta bili isti za sva sela, te su i štampani, s tim da su ostavljana mjesta, prilikom štampanja, gdje su se određivale posebne dužnosti, odlike i prava kmetova ili vlastelina. Ovi podaci su naknadno dopisivani rukom. Urbarium possessionis Ternovecz sastavljen je dana 13. kolovoza 1777. godine.
Urbarium je podijeljen u devet dijelova.
Prvi dio se odnosi na opis sela, odnosno što sve pripada selištu (posjedu). Određuje se što je to “grunt”, pa se kaže da je to “hisno Meszto, Dvorische, Vert, y Skeden”, dakle mjesto gdje se nalazi kuća, dvorište, vrt i štagalj. Međutim određuje se veličina grunta tako da on mora biti velik “dve Posunszke Dervenke Szetve prosztran biti mora”, dakle dvije požunske mjere za sjetvu. Ako je grunt manji mora se nadomiriti od zemlje koja se ore ili od sjenokoše, a akko je veći od toga mora se višak pretvoriti ili u njive za oranje ili u sjenokoše. Međutim ako je grunt za samo jednu “Stertinku” – četvrtinu veći onda se ne mora pretvarati u oranicu ili sjenokošu. Ovaj dio regulira i ostala pitanja oko pretvaranja oranica u sjenokoše i obratno.
Drugi dio govori o pravima kmetova. Tako se navodi da “Kerchma Vinszka od Dneva Sz. Mihalja do Dneva Bosichnih Szvetkov Kmetem szlobodna bude” – dakle imali su pravo prodavanja vina od dana sv. Mihalja do Božićnik praznika. Ovo pravo prodavanja vina se inače otkupljivalo od kralja i imali su ga oni vlastelini koji su ga otkupili i to za svaku godinu posebno i za svako područje posebno. Česte su bile žalbe i svađe u pogledu prodavanja vina u odnosu na osobe koje za to nisu imala pravo.
Paše je moralo biti dosta za kmetsku stoku. Ako je ne bi bilo dovoljno onda se uz dozvolu i znanje vlastelina stoka mogla napasati i na onim mjestima gdje je to inače bilo zabranjeno.
Drva za ogrjev se smiju rušiti samo suha, ali ako u šumi nema suhih drva onda se može posjeći i sirovo drvo ali samo toliko koliko je dovoljno za svoju potrebu. Ako nema dosta drva u njihovom selu onda će se ona obezbjediti u drugim djelovima vlastelinstva. Ako koji kmet ima u posjedu šumu, on nema pravo na drva iz vlastelinove šume. Međutim ako nema dovoljno drva u njegovoj šumi tada će mu vlastelin prodati drva iz svoje šume. Šume koje posjeduje kmet su opet na čuvanju kod vlastelina.
Treći dio govori o obavezama kmetova prema gospodaru. Tlaka se propisuje na cijelo selište, a svaki kmet daje tlaku u odnosu na veličinu svojeg selišta – posjeda. Tako se kaže da:” Vzaki czeloga Szelischa Kmet Goszponu fzvojemu Zemelszkomu svaki Tjeden jeden Dan od Szunchenoga Izhoda do Zahoda, nuter rachunajuch Dohajanya, y Odhajanya, Kermenya, y Napajanya vendar Vreme zdvojom Voznom Marhum fzvojemi Koli, vu Vremenu pako oranija Zchetverum Voznum Marhum lasztovitum, szvojum Branum y Plugom szlusiti”. Znači da je kmet morao sa svojim kolima i dvoje stoke svaki tjedan jedan dan od sunčevog izlaska do zalaska, računajući u to vrijeme potrebno za odlazak, dolazak, hranjenje krmom i napajanje stoke, davati tlaku, odnosno raditi na vlastelinskom imanju. U vrijeme oranja morao je orati sa svojim plugom i drljati svojom branom i to sa četvoro stoke. Ako nije imao dovoljno stoke onda se morao udružiti sa drugim kmetom i tu tlaku u dva dana odslužiti.
Želiri koji imaju svoju kuću davali su 18 dana pješačke tlake, a oni koji nisu imali svoje kuće davali su kroz godinu 12 dana pješačke tlake.
Ako je kmet morao ići pola ili više dana do posjeda vlastelina, tada ga je vlastelin mogao na mjesec 4 dana zadržati na imanju. Vlastelin je bio obavezan u tom slučaju obezbjediti hranu i stan za kmeta i stoku. Ako je kmet udaljen 1 sat do 1,5 sati onda je dužan na posjed stići u zoru u mjesecima “Szeszvetschaku, Grudnu, Proszinczu y Szechnu” tako da radi od sunčeva izlaska do zalaska.
U vrijeme kosidbe, sjetve i bratve pješačku ili voznu tlaku vlastelin je mogao uzeti u duplom ali tako da je kmet koji je imao cijeli posjed radio najviše jedan dan sa stokom i dva dana pješice, onaj koji je imao pola posjeda radio je pola dana sa stokom i jedan dan pješice, onaj koji je imao četvrtinu posjeda radio je četvrtinu dana sa stokom i i pola dana pješice. Na ovaj način je dva puta kmet morao doći na tlaku u tom periodu. Isto tako je mogao u to vrijeme dvaput na mjesec kmeta zadržati po 4 dana na imanju, ali tako da prvi tjedan radi kod vlastelina, drugi tjedan kod sebe, treći tjedan kod vlastelina i četvrti tjedan kod sebe. Sva ova tlaka se mora rasporediti tako da se najmanje četvrtina čitave tlake kroz godinu mora sačuvati za šest zimskih mjeseci.
Ako zbog nevremena kmet nije obavio tlaku u cijelosti računa mu se samo onoliko koliko je proveo na tlaki. Ako je samo došao i odmah otišao zbog nevremena onda mu se u račum može uzeti samo vrijeme za dolazak i odlazak. Ako je kmet obavio svu svoju tlaku, a želi još raditi za plaću onda to mora obaviti prvo kod svojeg gospodara.
Bila je predviđena i mogućnost da se tlaka otkupi sa novcem. Takova se pogodba morala sačiniti u pisanom obliku sa svakim kmetom posebno ili za čitavu općinu.
Dalje je kmet bio dužan svaku godinu jednu foringu na daleko dati i to tako da zadovoljava 6 uslova: 1.četiri kmeta cijelog selišta jedna daju kola sa četvorom marhom tako da imaju ista naprezanja ili kako se oni međusobno dogovore, 2. ova foringa se ne mora dati ako se radi o lošem putu i ako put traje više od dva dana, 3. u vremenu oranja, sijanja, kosidbe i branja ova foringa se ne daje, 4. slijedeće godine se ne može ova foringa otkupiti bilo s novcima, drugim davanjima u naturi ili zamjenom za drugi rad, 5. ako bi spomenuta foringa bila na putu duže od dva dana, zbog nepredviđenih okolnosti, ili bi se nakladala prilikom povratka sa gospodarevim teretom, višak dana se mora obračunati u račun tlake i 6. Sve troškove puta snosi gospodar. On mora platiti mostarinu, cestarinu, brodovinu i trošak boravka u oštariji (hrana i stan).
Isto tako su kmetovi morali pripremati drva gospodaru za zimu i za loženje. Za uzvrat su dobivali drva za svoje potrebe. Za Trnovec se posebno navodi:”Kajti pako vu ovom mesztu zarad pomenkanya derv y tersztine podlosniki ovakvoga vsivanya minaju, tak niszu takvi niti klaftre derv szechi, niti sznope tersztine seti, niti dopelyati dusni.”, što znači da u selu nije bilo dovoljno drva niti trstike te da kmetovi ove obaveze nemaju, tako da nisu dužni niti jedan klafter drva niti jedan snop trstike dovesti gospodaru.
Ako je kmeta zajedno sa foringom gospodar htio poslati na sajmove i place onda je sa njim morao sklopiti pogodbu o tome i to mu posebno platiti.
Tlaka koje se odnosila na lov divljih zvjeri i koja je trajala tri dana nije se mogla ničim otkupiti.
Ako kmet službeno za svoje potrebe (mljevenja žita u mlinu) ili potrebe gospodara prolazi prolazi kroz most tada nije dužan plaćati mostovinu ili cestarinu. Ako ide svojim nekim drugim poslom dužan je novcem platiti mostovinu ili cestarinu ako se plaća. Međutim ostavlja se na volju kmetu da mostarinu ili cestarinu odradi popravljajući put ili most.
Četvrti dio odnosi se na davanja i ostale kmetske dužnosti. Tako se navodi da svaki kmet i želir koji ima svoju kuću dužan je plaćati gospodaru jedan Rajnski forint i to u dva dijela: pola na dan Sv. Jurja i drugi dio na dan Sv. Mihalja. Želiri koji nemaju svoje kuće su oslobođeni ovog plaćanja.
Urbar dalje propisuje da čitavo selište (kmet koji ima cijeli posjed) mora davati kroz godinu svojemo gospodaru: “Dvoje Pizchenacz, Dva Kopuna, Dvanaiszt Jejecz, Jednu Holbu illiti Maszlin raztoplyenoga Maszla”, dakle dva pileta, dva kokota, dvanaest jaja, jednu holbu ili maslin rastopljenoga masla. Ova podavanja kao i tlaka su se smanjivala srazmjerno ako je kmet držao polovicu, četvrtinu ili osminu posjeda.
Svakih trideset kmetova koji su imali čitavo selište morali su na godinu davati jedno tele, ili umjesto teleta jedan rajnski forint i trideset krajcara.
Kada se gospodar ženio ili se gospodarica udavala (ne računa se ženidba sina ili udaja kćerke) i kada se služi prva Misa kmet je za kuhinju bio obavezan dati 2 pileta, 2 kokota, 12 jaja, jednu holbu ili maslin rastopljenoga masla. Ovo podavanje nije išlo u račun redovnog , istovrsnog, podavanja. Ostavlja se mogućnost gospodaru da ovo podavanje, u ovoj prilici, zamjeni za novac i to u iznosu od 48 krajcara za cijelo selište, a za manja selišta se srazmjerno ova naknada smanjuje.
Ako gospodar u ratu padne u zarobljeništvo, a svoju glavu mora otkupiti novcem onda su kmetovi dužni dati pomoć, platiti troškove gospodi koja će ići na sud, ali samo onima koje kralj pozove da se tako smanje troškovi.
Onaj kmet koji se bavio pečenjem rakije (sganyarenyem) mora plaćati svojem gospodaru kroz godinu 2 rajnska forinta.
Peti dio govori o devetinama. Kmetovi su bili dužni davati devetinu od janjadi, kozliće i košnice pčela u naturi. Gdje se ne bi mogla dobiti devetina moglo se platiti i to za janjca 4 krajcara, za kozlića 3 krajcara i za košnicu pčela 6 krajcara. Bilo je određeno i vrijemo do kada se devetina morala ubrati. Ubiranje se moralo izvršiti do Ivanja, a ako se zbog nevremena nije moglo onda se određivao drugi rok. Isto se odnosilo i na devetinu od poljoprivrednih proizvoda. Ako bi neki kmet zemlju od koje je dao devetinu u istoj godini nanovo zasijao i dobio prinos nije bio dužan dati devetinu niti desetinu. Isto se nije davala devetina na zemlje i sjenokoše koje su bile date radi ispunjenja selišta (zemlje koje su date da se zaokruži posjed i namiri posjed do cijelog, pola, četvrtine ili osmine selišta, jer je to obično bila zemlja slabe klavitete, trnnje i ostalo žbunje koje je trebalo privesti kulturi).
Davala se devetina i od lana i konoplje kao i od prediva u naturi. Umjesto davanja ove devetine kmet koji je imao cijelo selište mogao je to odraditi kod gospodara tako da je morao šest funti gospodareve konoplje ispresti. Kmetovi manjih posjeda su morali manje funti ispresti u zavinsosti od veličine posjeda.
Devetina od vina se davana u odnosu na onu mjeru sa kojom se mjerilo dobiveno vino.
Govori se da se imaju izjednačiti sve mjere koje se upotrebljavaju te se tako i pored stare navade mora upotrebljavati mjera požunska. Ako se primjeti da se upotrebljavaju druge mjere treba javiti gospodaru.
Ako neku godinu vinograd ne rodi te se ne može platiti, kmet može platiti na neki drugi način, samo ne novcima, znači u naturi. Ako ne može platiti ove godine dug je dužan namiriti slijedeće godine.
Šesti dio govori o pravima i dohocima gospodara. Ako koji kmet umre bez potomka, ostali kmetovi ne mogu naslijediti njegovo imanje, već su smrt kmeta dužni prijaviti vlastelinu. Vlastelin uzima za sebe cijelo imanje sa obavezom da isplati sve dugove umrlog kmeta. Isti je postupak sa imenjam kmeta koji napusti svoje imanje. Tamo gdje kmet ostavi za sobom potomke imanje se dijeli na potomke, a vlastelin je dužan da nadgleda pravičnost podjele i da nakon toga upiše podjelu u “Delni list pred Szudum”. Ako zbog progona gospodara neko imanje opusti i ako se kmet ne vrati nazad, kada se prilike promijene, vlastelin ne može uzeti sebi kmetovo imanje, već ga je dužan dati drugom novom kmetu ili starom kmetu koji će plaćati daće od njega.
Svaki lov ptica i drugih životinja, ribolov u rijekama i potocima koje protiču kroz vlastelinstvo, kmetovima je najstrože zabranjeno.
Pored krčme u kojoj je u određeno vrijeme slobodno kmetovima točiti vino, gospodar može točiti vino, “sganicze”, pivo i druge napitke u svojim krčmama bez obzira da li su one već postojale ili su se napravile nove. Ako je gospodar povjerio da mu kmet toči njegovo vino tada je takav kmet oslodođen tlake dokle toči.
Nadalje, vlastelin ima pravo dohotka od “sejmenog mesta”, dohotka od mesnica, malte i ostalih dohodaka koje mu je podario kralj.
Sedmi dio govori o izgredima i krivičnim načinima koji su “do vezda propovedani bili i od vezda propovedani ostanu”. Urbar navodi da nakon smrti kmeta gospodar mora voditi brigu o “sirotima”, mora voditi brigu o imanju te si za te svoje usluge ne može ništa naplatiti. Od cijene prodanoga, zamijenjenoga ili testamentom ostavljenoga imetka gospodar ne može naplatiti desetinu. Dalje se govori da kod prodavanja duhana, meda, voska, masla, prediva, konoplje i drugih proizvoda kmet može ove proizvode prodati bilo gdje i bilo kome i da se u to vlastelin ne može miješati. Vlastelin ne može stranom kupcu zabraniti ili kmetu zabraniti da stranom kupcu prodaje svoju robu. Ako pak kmet prodaje drugdje robu da bi na taj način platio svoje dugove gospodaru, teik u tom slučaju ga ne smije ometati u prodaji.
Kmet se ne može tjerati da svoje žito melje u vlastelinskom mlinu, već ga može mljeti gdje mu je volja.
Gnojna doća je regulirana tako da se gnoj ne može nikuda voziti, već na račun tlake gospodaru zemaljskom.
Zabranjuje se desetina od perja i kmetskih gusaka.
Kmetovi nisu dužni dati slamu za vezanje gospodarevih trseva u vinogradu. Dalje se zabranjuju neka davanja koji su do tada bila uobičajna.
U mesnicama koje su date u arendu općinama sječenje ili mesarenje kmetovi se ne mogu prisiliti da arendu plaćaju sa tim mesom već arendu plaćaju novcem. Isto se tako ne može tjerati kmetove da meso kupuju u tim mesnicama, već im je slobodno meso kupovati gdje žele.
Dalje se navodi da nisu dužni voziti bačve van tlake, da nisu dužni davati bačve prilikom prikupljanja daće, nisu dužni plaćati daću od preše.
Zamjenjivanje i pretvaranje zemalja i sjenokoša u grunt kmetovima nije dopušteno. Gospodar može dati zemlju koju će pretvoriti u grunt, u suprotnom će mu to zabraniti.
Osmi dio govori od o svim vrstama zabrana koje se odnose na kmetova kao i o posljedicama nepridržavanja istih. Za kršenje svih zakona i zabrana kmetu se može suditi samo na sudu. Štete koje načini marha i živina na polju, ista stoka ili živina se zadržava radi naplate štete.
Kada se govori o štetama u kojima je presuđeno protiv kmetova, krivac je dužan platiti štetu ali ne u novcima ili batinanjem, već ima dati jednu, dvije a najviše tri pješačke tlake i to ne u vremenu oranja, sjetve, kosidbe ili branja.
Bez obzira na to što je zabranjeno naplaćivati kazne u novcu ili batinanjem, u slučaju kada kmet riječju ili tijelom sagriješi, ili ne dođe na odrađivanje tlake koja mu je dosuđena, onda se taj kmet mora kazniti na “tijelu” , dakle batinanjem. Pri tome se vodi računa da li je kmet jak i zdrav i može mu se dosuditi najviše 24 palica ili batina. Ako je osoba stara ili “gingava” onda će se osuditi na post na samom kruhu i vodi koji opet ne može trajati duže od tri dana, osim ako je zbog svojeg nedjela osuđen od suda na duže trpljenje.
Ako je kmet zbog svoje greške upućen u tamnicu i u okove se mora okovati još je dužan platiti 15 krajcara.
Krčenje zapuštenih zemalja se zabranjuje. Ako se kmet uhvati da krči bez odobrenja gospodara, sva krčevina mu se uzima, naplačuje mu se šteta, a ako krči sa dopuštenjem gospodar mu ne može uzeti krčevinu, osim ako mu plati trud.
Kmetu je zabranjeni iz gospodareve šume ili luga sjeći drva i šiblje za građu, niti štange za obruče, ili kolje za gorice bez odobrenja gospodara. Isto tako je zabranjeno ovako posjećena drva u drugi atar prenesti, prodati ili u istom ataru tržiti. Oni kmetovi koji kradu drva i šiblje dužni su učinjenu štetu platiti i pored toga još tri pješačke tlake dati. Ako bi se kmet oglušio na ovakvu kaznu, tada je gospodar obavezan u pomoć pozvati sud gdje će se izreći drugačije kazne.
Ubiranje novaca ili drugih naturalnih davanja ili kako se drugačije kaže svakakvih poreza i priloga, zabranjeno je i kažnjava se sa 24 palica.
Niti jednom kmetu nije dozvoljeno nositi oružje niti držati lovačke pse.
Ako kmet ne dođe na gospodarev posjed zbog lijenosti ili zbog nekog krivičnog djela dužan je podnijeti 12 palica.
Ako se koji kmet uhvati da na štetu gospodareve mesnice iz drugih mesnica meso nosi i sam ga siječe i prodaje za novce, kazniče se toliko puta koliko je puta uhvaćen sa po tri dana radne tlake.
Udovice ako se ponovo udaju iz kuće ne smiju otići bez dopuštenja gospodara, a ako odu bez gospodara tada je se imetak stavlja na volju gospodaru.
Bez dopuštenja i znanja gospodara kmetovima nije dopošteno u ime općine stvarati dugove.
Deveti dio govori o unutrašnjem uređenju sela i poštivanju “dobrog reda”. Za čast suca ili rihtara seoskog gospodar predlaže tri kmeta, između kojih općina bira jednoga. Zbog svojeg ugleda i držanja rihtar ima pravo kažnjavanja. Notariusa – bilježnika i prisežnike – porotnike općina može birati bez gospodarevog znanja.
Suci zbog toga što obavljaju gospodarevu službu nisi oslobođeni štibre – poreza.
Sve daće i službe po urbaru kmetovi su dužni dati na vrijeme, a ako ima tvrdokornih kmetova koji bi se opirali ovim davanjima, imade se poslati executor kojemu će se plaćati jedan groš tako dugo dok ne izvrši svoju obavezu prema gospodaru.
Ako kmetovi imaju kakove poteškoće u međusobnim odnosima tada trebaju tražiti svoje pravice kod gospodara zemaljskog, ako bi se nekakve nepravde učinile od strane gospodarevih službenika onda se mogu pritužiti gospodaru zemaljskom, a ako od njega zadovoljštinu ne bi dobili onda se mogu obratiti sudu. Ako se pritužbe tiču gospodara tada će se to rješavati na sudu. Gospodar ili njegovi službenici koji bi kmetove zbog toga što su se žalili sudu, kažnjavali ili dali u nemilost, sudiće se i kažnjavati nemilosrdno.
=Stanovništvo=
Prema popisu stanovništva iz [[2001.]] godine, naselje je imalo 4127 stanovnika<ref>[http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/H01_01_03/H01_01_03.html Popis stanovništva 2001., www.dzs.hr]</ref> te 1,245 obiteljskih kućanstava.<ref>[http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/H02_01_02/H02_01_02.html Kućanstva prema obiteljskom sastavu i obiteljska kućanstva prema broju članova, Popis 2001., www.dzs.hr]</ref>
Prema popisu stanovništva iz [[2011.]] godine, naselje ima 4190 stanovnika te 1288 obiteljskih kućanstava.
{{Kretanje broja stanovnika
|naslov = '''Kretanje broja stanovnika 1857.-20112001.'''<ref>[http://www.dzs.hr/Hrv/pxweb2003/database/Naselja%20i%20stanovnistvo%20Republike%20Hrvatske/Naselja%20i%20stanovnistvo%20Republike%20Hrvatske.asp Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-20112001., www.dzs.hr]</ref>
|dimx =
|dimy =
|stanmax = 45004227
|crta1 = 500100
|crta2 = 10050
|a1 = 1857
|a2 = 1869
|a14 = 1991
|a15 = 2001
|a16 = 2011
|p1 = 701
|p2 = 782
|p14 = 3845
|p15 = 4127
|p16 = 4190
|izvor = Državni zavod za statistiku
}}
:<small>'''Napomena:'''Od 1910. do 1991. iskazivano pod imenom Trnovec Bartolovečki. U 1991. povećano za dio područja naselja Varaždin (grad Varaždin – do 1981. nenaseljen).</small>
==Izvori==
=Kultura=
==Crkva==
<gallery>
Datoteka:crkva1.jpg|Crkva Majke Božje Snježne
</gallery>
==Osnovna škola Trnovec==
KUD "Mak"
=Dobrovoljno vatrogasno društvo=
Godine 1839., Kotarski sudac Ivan Nep. Pl. Vinković je sačinio popis štrcaljki, te u istom spominje da se u Trnovcu nalazi jedna mala štrcaljka i određeni broj bureta i okovanih ljestava. Ovo je najvjerojatniji prvi spomen vatrogatstva u Trnovcu.
DVD Trnovec osnovano je 23. veljače 1923. godine pod imenom "Hrvatsko dobrovoljno vatrogasno društvo Trnovec".
Hrvatsko DVD Trnovec svoju prvu vatrogasnu zabavu priređuju 04. svibnja 1924. godine. Ista je uspješno provedena, a materijalni efekti iste su bili dobri.
Posvećenje barjaka Hrvatskog DVD Trnovec obavljeno je 25. lipnja 1939. godine. Kumovi kod posvete su bili gospodin Damaško, tadašnji direktor "Tekstilne industrije" d.d. Varaždin i njegova supruga. Posvetu je obavio župnik iz Bartolovca gospodin Miškulin. Na svečanosti su kumovi i predstavnici ostalih vatrogasnih društava zakucali čavliće u barjak. U to vrijeme je predsjednik HDVD bio Mijo Višnjić.
=Sport=
NK "Trnje"
RK "Trnovec"
=Poznate osobe=
Božena Plazzeriano, učiteljica u osnovnoj školi Trnovec. Danas jedna ulica u Varaždinu nosi njeno ime.
=Zanimljivosti=
* Stara rimska cesta Poetovio (Ptuj) - Križovljan grad - Babinec - Petrijanec (Aqua viva) - Varaždin - Motičnjak - Trnovec - Populus (naseobina na desnoj obali Plitvice) - Martijanec - Ludbreg (Iovia Botivo) - Kunovecbreg (Sunista) - i dalje prema naselju Mursa (Osijek) imala je trasu preko naselja Trnovec.
Trasa kroz Trnovec počinje odvajanjem u Ludbreškoj ulici kod kućnog broja 81 (Pavliček Josip, k.o. Trnovec 4, č.br. 301/4, "med Puti"), preko kuće kućnog broja 73 (prije kućni broj 41, Vugrinec Marija, č.br. 305/2, "na Puti"), preko posjeda kućnog broja 65 (Funtek Stanko, č.br. 309/1, "na Puti"), ispred kućnog broja 55 (Magdalenić Tomo, ko.o. Trnovec 5, č.br. 317/3, "na Puti"), siječe Varaždinsku ulicu nešto sjevernije od kućnog broja 124 (prije kućni broj 82, Makovec Slavko), nastavlja se okućnicama "Gramnica - Lenski", prelazi Dravsku ulicu, dolazi u Bartolovečku ulicu na posjed kućnog broja 29 (prije 9, Majcen Franjo, k.o. Trnovec 5, č.br. 818/1), te odmah zahvaća posjed kućnog broja 31 (prije 9a, Skupnjak Petar č.br. 818/2). Pozadi gospodarskih zgrada oba posjednika vidljiv je debeli rječni šljunak. Kopajući temelje za sjenik 1967. godine, Skupnjak je naišao na opeku, odlomke starog posuđa i staklo ali je to kasnije uništeno. Cesta se dalje proteže prema Plitvici, odnosno do Populusa, naseobine koje je najvjerojatnije kod Bartolovca, gdje su i pronađene rimske građevine. Naseobina je služila kao poštanska putnička stanica, jer se u njoj odvajala cesta prema Varaždinskim Toplicama.
Trasa rimske ceste koja je vodila kroz Trnovec većim dijelom je preorana ili su na njoj izgrađeni stambeni objekti. Nalaskom pojedinih dijelova posuđa, crijepa, ne može se tvrditi da je tu postojala naseobina u rimsko doba, jer jednostavno nema za to znanstvernog dokaza.
* 1552. godine, prilikom opsade Varaždina, Ulam - beg, spalio je iz osvete, pored ostalih sela, Trnovec. U službenom iskazu ubiranja poreza, označeno je da se selo nije oporavilo i sljedeće dvije godine, te da se nije mogla prikupiti "dimnica" za 1554. godinu.
* 1900. godine u Trnovcu se uzgajaju rasplodni konji. Kod Mišak Josipa nalazi se konj Arnulf (procijenjen na 1600 kruna), a kod Skupnjak Bartola se nalazi konj Erasmus (procijenjen na 1400 kruna).
* Električna struja prvo je uvedena u osnovnoj školi.
* Prve žarulje zasvijetlile su u domovima Borovec Gabrijela u Gajevoj ulici, te Alekse i Filipa Mlakar u Radničkoj ulici. Sama elektrifikacija sela nije tekla lako, jer su bili veliki otpori stanovništva u pogledu davanja radne snage te udruživanja u elektro zadrugu.
* Prvi gramofon sa zvučnikom u obliku velike tube imao je Foder Mijo iz Radničke ulice.
* Prvi televizor je imao Aleksa Mlakar.
* Prvi motocikl u privatnom vlasništvu ima Aleksa Mlakar, dok se,za u vrijeme II Svjetskog rata, Stjepan Sačić iz Varaždinske ulice koristi službenim motorom.
* Prvi bicikl na tvrde gume je u posjedu Šimuna Mlakar, te njegovog brata Albina Mlakar.
* Prvi bilijar se igrao u gostionici koju je vodio Stjepan Novosel.
* 1955. godine u Trnovcu, u osnovnoj školi u sklopu Učeničke zadruge, postoji meteorološka stanica sa sedam instrumenata koja daje prognozu vremena za cijelo selo.
=Izvori=
{{izvori}}
| 