Franjo Vlašić: razlika između inačica

Suprotstavljajući se mađarskim teritorijalnim i jezičnim zahtjevima, Vlašić se pridružio općem otporu hrvatskih staleža, pa je na Požunskom saboru od [[1832]]. do [[1836]]. branio pravo Hrvatske na [[Rijeka|Rijeku]] i njezino primorje, a kada su Mađari na Požunskom saboru od [[1839]]. do [[1840]]. godine donijeli zaključak o uvođenju [[mađarski jezik|mađarskoga jezika]] u javni život Hrvatske, ban je [[21. siječnja]] 1840. godine, predstavkom zamolio cara i kralja [[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinanda]] i da ne potvrdi taj zaključak. I doista, mađarski zaključak iz [[Požun]]a nije dobio vladarevu potvrdu.<ref>''U političkom i društvenom životu Hrvatske i Slavonije došlo je do bipolarizacije na „ilirce” i „mađarone”.44 U svijetlu te èinjenicečinjenice treba promatrati zbivanja na sljedećem zasjedanju zajedničkoga Sabora održanom 1839. godine, kada je postignut kompromis o jezičnom pitanju. Sukladno istomu, Zakon o jeziku je u roku od deset godina imao početi vrijediti i u Trojednoj kraljevini, a Hrvati su tijekom rečenoga roka trebali naučiti mađarski. Ova odluka izazvala je žestoke reakcije u Hrvatskoj, čak je i već ostarjeli ban Franjo Vlašić 21. siječnja 1840. kralju uputio adresu hrvatskih županija u kojoj se tražilo da spomenuti zakon vrijedi samo u Mađarskoj, a da u Hrvatskoj i Slavoniji u uporabi i dalje ostane latinski jezik. Kralj je prihvatio prijedlog hrvatskih redova. ''{{Hrčak|id=68143}}</ref>