Razlika između inačica stranice »Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini«

bez sažetka
(→‎Bihaćka Republika: verzija iste mape, ali samo sa bihaćkom republikom)
Zbog unutarnjih slabosti u [[Travanjski rat|travanjskom ratu]] 1941. godine, porazile su [[sile Osovine]] ([[Nacistička Njemačka|Njemačka]], [[Fašistička Italija|Italija]], Mađarska i Bugarska) u samo 12 dana rata prvu Jugoslaviju i razbile tu prikrivenu velikosrpsku tvorevinu na njene povijesne i etničke sastavnice. Uz pomoć Njemačke i Italije, proglašena je 10. travnja 1941. godine, [[Nezavisna Država Hrvatska]], sa sjedistem u Zagrebu, a u njen sastav ušla je i Bosna i Hercegovina, na temelju povijesnih, etničkih i kulturoloških razloga. Naime, Bosna i Hercegovina i Hrvatska čine jednu geopolitičku cjelinu, one su bile u sastavu Hrvatskog, zatim [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva]] u srednjem vijeku, a od 1878., odnosno 1908. godine, bile su u istoj državi, [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]]. Osim toga, prometno i kulturološki gravitirala je BiH prema zapadu i Hrvatskoj. Velik dio muslimana smatrao se jos tada ''Hrvatima islamske vjeroispovijesti'' jer u to doba proces njihovog nacionalnog sazrijevanja i političke integracije još nije bio završen.
 
[[NDH]], nova država hrvatskog naroda, kako su je nazivali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje, koje je bilo nekoć u sastavu [[Kraljevina Hrvatska|Kraljevine Hrvatske]], u doba Tomislava i Petra Krešimira IV., ili, točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu Kraljevine Bosne u doba Tvrtka. U NDH, bila je [[Upravna podjela NDH|unutarnja podjela]] izvršena po županijama, što je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na [[Upravna podjela NDH|velike župe]], koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba srednjovjekovne hrvatske i bosanske kraljevine. Na području BiH, to su: [[Vrhbosna|Vrhbosna]] sa sjedištem u Sarajevu, [[Zahumlje|Hum]] u Mostaru, [[Usora i Soli]] u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj Luci, [[Lašvanska dolina|Lašva]] i Glaž u Travniku, [[Starohrvatske županije|Krbava i Psat]] u Bihaću. Za glavni grad, bila je predviđena [[Banja Luka]], u Bosni, kao geografskozemljopisno središte čitave Nezavisne Države Hrvatske. Treba napomenuti da je upravna vlast Nezavisne Države Hrvatske također razbijala povijesniosmanske teritoriji austro-ugarske granice Bosne i Hercegovine, u podjeli na velike župe pa je povezivala i izjednačavala područje uže Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Tako su, npr., Gora ([[Petrinja]]) prelazila Unu, Livač i Zapolje ([[Nova Gradiška]]) i Posavje ([[Slavonski Brod|Brod]]) su prelazile Savu i imale više kotareva na bosanskoj strani.
 
Ideja hrvatske države, kojoj je stremio hrvatski narod i koja se očitovala u činu proglašenja [[NDH]], imala je duboke korijene u žudnji za samostalnošću i slobodom, snažno ojačanom patnjom i progonima pod velikosrpskim režimom Kraljevine Jugoslavije. Ironijom sudbine, ta je ideja vrlo brzo izdana od samog [[Ante Pavelić|Pavelića]], izdajom i prodajom hrvatskih povijesnih zemalja u [[Dalmacija|Dalmaciji]] Fašističkoj Italiji, kao i genocidnom politikom njegovog režima, koji je kao poslušnik [[Hitler]]ovog novoga poretka o kojem je bio ovisan, pristupio progonu [[Židovi|Židova]], i [[SrbiRomi|SrbaRoma]], ia prigodu je iskoristio za obračun sa [[RomiSrbi|RomaSrbima]]. U slučaju srpskog stanovništva, taj mu je zadatak bio "olakšan" sporadičnim pokoljima koje su grupe velikosrpskih rojalista-četnika i drugih terorističkih grupa, počinile nad hrvatskim stanovnistvomstanovništvom u periodu bezvlašća uoči proglašenja NDH.,<ref name="HercegBosna" /> kao i nakon proglašenja NDH.
 
== Demarkacijska linija u NDH ==
Organizacija [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] u BiH počela je intenzivne pripreme za oružanu oslobodilačku borbu nakon Svibanjskog savjetovanja CK KPJ 1941. godine. U prvoj polovici svibnja, bio je formiran pri Pokrajinskom komitetu KPJ za BiH, Vojni odbor, a zatim i vojni odbori pri oblasnim i nižim rukovodstvima KPJ, koji su organizirali prikupljanje oružja, pripremali ljudstvo za oružanu borbu, organizirali obavještajnu službu, sanitetske tečajeve i ostalo. U to vrijeme, pokrajinska organizacija KPJ u BiH imala je oko 830 članova, a [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]] oko 4.000 njih. Osnovni dio članstva KPJ i SKOJ-a bio je u Sarajevu, [[Tuzla|Tuzli]], [[Mostar]]u, [[Banja Luka | Banjoj Luci]], [[Zenica | Zenici]] i [[Drvar]]u.
 
Odluke Centralnog komiteta KPJ od [[4. srpnja]] 1941. godine o pokretanju oružane oslobodilačke borbe prenio je Pokrajinskom komitetu KPJ za BiH delegat CK KPJ [[Svetozar Vukmanović - Tempo]]. Zaključeno je da je progonjeno srpsko stanovništvo spremno prihvatiti poziv KPJ na ustanak, ali je riješeno i da se poduzme sve da se u borbu uključe i [[Hrvati]] i Muslimani. Odlučeno je da se pri dotadašnjim partijskim oblasnim rukovodstvima (Banja Luka - [[Bosanska krajina]] i [[srednja Bosna]], [[Tuzla]] - istočna Bosna, Mostar - [[Hercegovina]], [[Sarajevo]] - šira okolina) formiraju oblasni vojni stožeri kao rukovodeći centri ustanka. U središte, u Sarajevu poslan je tajnik PK KPJ za BiH [[Isa Jovanović]], u Banju Luku [[Đuro Pucar]], u Tuzlu [[Uglješa Danilović]], a u Mostar [[Avdo Humo]].
 
== Ustanak Srba u istočnoj Hercegovini ==
[[Datoteka:Zaprega domobrani.jpg|mini|Nedostatak mehanizacije bio je jedan od ključnih problema [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Domobranstva]] u NDH.]]
{{glavni|Hrvatsko domobranstvo (NDH)|l1=Hrvatsko domobranstvo|Paravojne ustaške postrojbe}}
Glavna uloga [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|hrvatske regularne vojske]] u prvim ratnim mjesecima bila je uspostava vlasti u svim krajevima [[NDH]] i osiguravanje neometanog javnog i privatnog života u novoj državi zajedno s [[Oružništvo]]m. S vremenom se na području istočne [[Bosna|Bosne]] raširio [[Četnici u Drugom svjetskom ratu|četnički]], a kasnije i [[Partizani|partizanski]] pokret koji je zahvatio i šire prostore. Zadaća Hrvatskog domobranstva bila je obračunati se s pobunjenicima, oduzeti svo oružje koje je bilo u ilegalnom posjedu i uspostaviti javni poredak u tim krajevima. Nova i razmjerno neiskusna vojska slomila je pobunu [[Srbi u Bosni i Hercegovini|Srba]] u [[Istočna Hercegovina|istočnoj Hercegovini]] u lipnju, a već u srpnju borila se u istočnoj i zapadnoj [[Bosna|Bosni]].
 
Prema nekim povjesničarima, ustanak protiv NDH u Istočnoj Hercegovini je izazvan upravo terorom "[[Divlji ustaše|divljih ustaša]]" pod vodstvom ustaša povratnika. Zbog teškog stanja izazvanog ustankom, Ministarstvo domobranstva poslalo je u Hercegovinu generale [[Vladimir Laxa|Vladimira Laxu]] i [[Ivan Prpić (NDH)|Ivana Prpića]] s ovlaštenjem daza ugušeugušiti ustanak i uveduuvesti red, uključujući i discipliniranje "divljih ustaša". Drugi pak smatraju da je ustanak u istočnoj Hercegovini [[1941.]] posljedica djelovanja četničkog pokreta, poduprtogkoji su odpodupirale talijanskihtalijanske vojnihvojne vlasti, te da je pojava "divljih ustaša" reakcija na takvo stanje. Do kraja [[1941.]] godine Hrvatsko domobranstvo bilo je već prilično dobro naoružana i organizirana vojna sila.
 
== Četnički pokolji nad Hrvatima ==
Zbog velikosrpskog pritiska za Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadašnjeg osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu, određen broj muslimana u početku je podržao nastajanje Nezavisne Države Hrvatske, uključio se u njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|kadar redovite]], ali i [[Ustaška vojnica|dobrovoljačke vojske]]. Budući su u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj postojale jake četničke organizacije, potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a jos više proglas Nezavisne Države Hrvatske, dočekali s pozivom: “"Srbi na okup!"” Dok se još nova država nije konsolidirala, počeli su progoni i pokolji Hrvata i muslimana u Hercegovini i Podrinju.
 
Područje Bosanske krajine je 27. srpnja 1941. godine zahvatio oružani ustanak, u doba [[SR BiH|socijalističke Jugoslavije]] svečano obilježavan kao [[Praznici u SFRJ#Republički praznici|Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine]]. Sjedište ustaničkog područja je bilo u [[Drvar]]u. Po pitanju odnosa, kojeg su imali srpski ustanici prema [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima]], bilo da su bili katoličke ili islamske vjere, nije bilo razlike, bez obzira jesu li srpske ustanike vodili [[četnici]] ili [[partizani]]. Napadi su planirani tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da grahovljanski[[Pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.|grahovski Hrvati]] ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|drvarskim Hrvatima]].<ref name="Banja Luka">[http://biskupija-banjaluka.org/TABB/srpanj2005/drvar27srpnja.htm Banjalučka biskupija] Drvarski mučenici</ref>
 
Tog 27. srpnja 1941. godine, [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|ubijen je drvarski župnik]] [[Waldemar Maksimilijan Nestor]] i veća skupina pripadnika njegove župe koji su se vraćali sa hodočašća [[sveta Ana|svetoj Ani]] u [[Knin|Kninskom polju]]. Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18 km od Drvara. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču.<ref name="Banja Luka" />
Dana [[26. rujna]] 1941. godine, u Stolicama je bilo održano savjetovanje, na kojem su donesene odluke na temelju kojih je izvršen ustroj partizanskih oružanih formacija. Tada je na teritoriju Bosne i Hercegovine formirano 10 partizanskih odreda. Do kraja 1941. godine, na svim slobodnim teritorijima osnovani su seoski, gradski i mnogi općinski Narodnooslobodilački odbori. Dana [[21. prosinca]] 1941. godine u [[Rudo]]m, u istočnoj Bosni bila je formirana Prva proleterska brigada.
 
U listopada 1941. godine, propali su napori KPJ da uspostavi suradnju sa četničkim jedinicamapostrojbama u istočnoj Bosni u borbi protiv okupatora. Izvršavajući naredbu Dragoljuba Mihailovića, četnici su poveli akciju razbijanja partizanskih odreda. Da bi spriječio ove događaje, [[Vrhovni štab NOVJ | Vrhovni štab NOPOJ]] uputio je krajem prosinca 1941. u istočnu Bosnu Prvu proletersku brigadu i tamo prenio svoje sjedište. Radi stabilizacije [[Narodnooslobodilački pokret | Narodnooslobodilačkog pokreta]] u BiH i suzbijanja četničke akcije, bilo je održano pokrajinsko savjetovanje u Ivančićima [[7. siječnja | 7.]] i [[8. siječnja]] 1942. godine, na kojemu je sudjelovao [[Josip Broz Tito]] i više članova Centralnog komiteta KPJ. Nešto kasnije, Vrhovni štab je donio odluku o osnivanju dobrovoljačkih odreda od ljudstva, koje se kolebalo između partizana i četnika, a koje je bilo voljno da branibraniti svoja mjesta od okupatorskog terora. Za vrijeme boravka Vrhovnog štaba NOP i DVJ u [[Foča | Foči]], od [[25. siječnja]] do [[10. svibnja]] 1942. godine, utvrđeni su tzv. Fočanski propisi, ​​na temelju kojih se tijekom rata razvijao sustav [[Narodnooslobodilački pokret | narodne vlasti]].
 
Za to je vrijeme u [[Bosanska krajina | Bosanskoj krajini]], proces stabilizacije Narodnooslobodilačkog pokreta, započet u jesen 1941., bio nastavljen u prvoj polovici 1942. godine. Talijansko-četnička akcija čišćenja terena ostala je bez uspjeha. Četnici su u tom razdoblju uspjeli stvoriti svoje oružane formacije i politička uporišta na Zmijanju i [[Manjača | Manjači]] oko [[Mrkonjić-Grad]]a i djelomično oko [[Glamoč]]a i Bosanskog Grahova. Poslije oslobođenja [[Prijedor]]a i [[Ljubija (Prijedor, BiH) | Ljubije]], na oslobođenom teritoriju Bosanske krajine je razvijen sustav narodne vlasti.
Dok su oružane snage NDH bile sastavljene isključivo od [[Hrvat]]a i [[Bošnjaci|bosanskohercegovačkih Muslimana]], a četničke od Srba, [[Narodnooslobodilački pokret|Titova komunistička vojska]] je bila višenacionalna; brojala je oko 44 % Srba, 30 % Hrvata, 10 % Slovenaca, kao i Crnogorce i bosanskohercegovačke Muslimane. Od partizanskih brigada, velika većina su bile hrvatske i bosanskohercegovačke: od 96 brigada, 38 su bile hrvatske, a 23 bosanskohercegovačke, te 17 slovenske, sto pokazuje da se rat najvećom žestinom vodio na teritoriji [[NDH]], dok su [[Srbija]] i [[Crna Gora]] bile uglavnom pacificirane i pod četničkom kontrolom.<ref name="HercegBosna" />
[[Datoteka:Igman.jpg|mini|[[Igman]] planina, poprište [[Igmanski marš|Igmanskog marša]]]]
[[Užička republika|Masovni ustanak]] Titove komunističke vojske u Srbiji i Crnoj Gori, koji je slomljen do konca 1941. godine snažnom njemačkom i talijanskom ofenzivom uz pomoć srpskih fašista i četnika. U Prvoj neprijateljskoj ofenzivi, komunistički partizani su spali s oko 50.000 vojnika na 4.500 boraca koji su protjerani iz Srbije. Rat se nastavio s najvećim intenzitetom na području [[BiH|Bosne i Hercegovine]].<ref name="HercegBosna" /> Njemačka je težište akcija u vlastitoj okupacijskoj zoni Jugoslavije prenijela u BiH daradi biosiguranja osiguralaznačajnih značajna industrijskaindustrijskih poduzeća, rudnikerudnika i komunikacijekomunikacija ugroženeugroženih djelovanjima partizanskih jedinicapostrojba.
 
Slijedila je Druga neprijateljska ofenziva protiv ustanka u istočnoj Bosni od [[15. siječnja]] do [[23. veljače]] 1942. Krajem siječnja 1942., Prva proleterska brigada se na [[romanija|Romaniji]] našla opkoljena jakim njemačkim snagama. Trebalo je proći pored [[Sarajevo|Sarajeva]], preko [[Igman]]a, prema oslobođenoj [[Foča|Foči]]. [[Igmanski marš]] je izveden noću između 27. i 28. siječnja, po dubokom snijegu i velikoj hladnoći. Domobranstvo je protjeralo [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizane]] iz [[Istočna Bosna|istočne Bosne]] natrag u [[Crna Gora|Crnu Goru]], no ipak nije moglo spriječiti njihov kasniji prodor u zapadnu Bosnu.
Zbog zlodjela Crne legije u istočnoj Bosni, [[Jure Francetić]] je uhićen od strane Nijemaca i predan NDH s preporukom za ukor zbog nekonroliranja jedinica. [[Ante Pavelić]] je odbio učiniti išta protiv Francetića i na iznenađenje Nijemaca imenovao ga zapovjednikom svih stajaćih djelatnih sdrugova [[Ustaška vojnica|Ustaške vojnice]]. Početkom listopada u operaciji [[Dinara]], dvije bojne Crne legije, pod Francetićevim zapovjedništvom, iz Kupresa napadaju partizane u [[Livno|Livnu]] i 3. listopada oslobađaju grad.
 
Pokušaji njemačkih, talijanskih i ustaških snaga u listopadu 1942. godine danapadnim ofenzivnimakcijama akacijama preotmupreoteti inicijativu ostali su bez uspjeha. Zbog toga je njemačko [[Oberkommando der Wehrmacht|Vrhovno zapovjedništvo]] donijelo odluku o proglašenju teritorija NDH južno od [[Sava | Save]] operativnim područjem njemačkih trupa, a u prosincu 1942. i odluku o zimskim operacijama protiv NOV i POJ na velikom oslobođenom teritoriju u Bosni i Hrvatskoj. U listopadu 1942. godine, četnici su pobili oko 1.0001000 Hrvata u [[Prozor-Rama|Rami]].
 
Odlukom Vrhovnog štaba u studenom 1942. formirano je pet [[zbor|divizija]] i jedan [[korpus]] NOVJ. Tada su na tlu BiH odlukom Vrhovnog štaba formirane tri udarne divizije, u čiji su sastav pored Grupe proleterskih brigada ušle još dvije [[brigada|brigade]]. U Podrinju, formirana je jedna brigada. Do kraja 1942., u Hercegovini su bili obnovljene organizacije KPJ i formirane partizanske jedinice. Pobjeda partizana nad četničkim snagama na [[Majevica | Majevici]] u studenom 1942. bila je jedan od presudnih trenutaka za [[narodnooslobodilački pokret]] u istočnoj Bosni.
[[Datoteka:Bihac republic.png|mini|[[Bihać]]ka Republika prikazana crvenom.]]
Centralni komitet [[KPJ]] i Vrhovni štab donosili su mjere i odluke koje su imale presudan značaj za političke osnove NOP-a, provođene na velikom slobodnom teritoriju s središtem u [[Bihać]]u, od studenog 1942. do siječnja 1943. godine. Taj slobodni teritorij je postao poznat pod nazivom [[Partizanske republike|Bihaćka Republika]]. Rezultat snažnog razvoja narodnooslobodilačkog pokreta bili su: Osnivačka skupština [[AVNOJ]]-a (Bihać, [[26. studenog|26.]] i [[27. studenog]] 1942.), Osnivačka konferencija [[Antifašistička fronta žena | Antifašističkog frontefronta žena Jugoslavije]] ([[Bosanski Petrovac]], [[6. prosinca | 6.]] - [[8. prosinca]] 1942.) i Osnivački kongres Ujedinjenog savezsaveza antifašističke omladine Jugoslavije (Bihać, [[27. prosinca | 27.]] - [[29. prosinca]] 1942.)
 
[[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije]] je konstituirano kao općenarodno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta. Krupne pobjede i utjecaj NOP-a u ljetoljeta i jesenjeseni 1942. uzrokovali su opadanje četničkog utjecaja među Srbima i doveli do većeg pristupanja Hrvata i muslimana u partizanske jedinice. Utjecaj NOP-a ojačao je u pojedinim gradskim centrima.
 
== Četvrta i peta ofenziva ==
Tijekom [[1943.]] godine aktivnosti [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|domobranstva]] sve se više pojačavaju, pogotovo nakon [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] zbog koje je došlo do intenzivnog jačanja [[NOVJ|partizanskog pokreta]]. Oformljene su četiri lovačke [[Brigada|brigade]] (5.-8.), svaka s po dvije [[Pukovnija|pukovnije]] od četiri [[Bojna|bojne]] s 500 pripadnika uz topničku skupinu, posebno opremljenu za gorski teren. Partizani su osim velikog slobodnog teritorija sa sjedištem u Bihaću, oslobodili i [[Jajce]], [[Livno]], [[Tomislavgrad]], [[Šujica (Tomislavgrad, BiH)|Šujicu]], [[Posušje]] i [[Imotski]], gdje je velike gubitke imao [[V. ustaški stajaći zdrug]] [[Rafael Boban|Rafaela Bobana]]. Nakon Francetićeve smrti u zadnjim danima 1942. godine, [[Crna legija]] je podijeljena na I., u istočnoj Bosni i V. ustaški stajaći zdrug, u [[Završje|Završju]] i zapadnoj Hercegovini.
{{Dvostruka slika|right|BatallaDelNeretvaMapa2.png|200|BatallaDelNeretvaMapa3.png|200|Njemački plan [[Bitka na Neretvi|Weiss II.]] da će četiri njemačke divizije svojim djelovanjem, opkoliti i uništiti snage NOVJ u [[Livno|Livnu]]|Na zahtjev Talijana, Nijemci su podijelili Sjevernu borbenu skupinu u dva dijela: [[Bugojno]]-[[Prozor-Rama|Prozor]] i [[Sarajevo]]-[[Konjic]]}}
{{Dvostruka slika|right|BatallaDelNeretvaMapa4.png|200|BatallaDelNeretvaMapa5.png|200|Nakon poraza koji su pretrpjeli u dolini [[Neretva|Neretve]], Talijani su odlučili da svoje snage ojačajuojačati četnicima iz Nikšića.|Nakon neuspehaneuspjeha u napadu na Konjic, partizani ruše most na Neretvi i kreću suprotno, prema [[Gornji VakufUskoplje|Gornjem VakufuUskoplju]].}}
Prva veća akcija ([[Bitka na Neretvi|Weiss I]]) bilo je istjerivanje [[NOP|partizanskih snaga]] iz zapadne [[Bosna|Bosne]] i grada [[Bihać|Bihaća]] gdje se smjestio glavni stožer partizana. U suradnji s [[Treći Reich|njemačkim]] postrojbama, partizani su nakon žestokih borbiborba istjerani i počeli su se povlačiti prema [[Neretva|Neretvi]] (Weiss II). Potkraj veljače i početkom ožujka vodila se žestoka bitka s partizanima (Weiss III), a u njoj su sudjelovali jedan domobranski zdrug i dvije divizije, ukupne snage 15.000 ljudi sa 110 [[tenk]]ova i jednom eskadrilom zrakoplova. Najžešće borbe su se vodile oko [[Gornji VakufUskoplje|Gornjeg VakufaUskoplja]], kojeg su [[NOVJ|partizani]] [[3. ožujka]] nakratko zauzeli. Domobrani su zajedno s [[Wehrmacht|Nijemcima]] i [[Kraljevina Italija|Talijanima]] pritisnuli [[NOP|partizane]] koji su se povukli preko [[Neretva|Neretve]] u istočnu [[Hercegovina|Hercegovinu]] i dalje prema [[Sandžak]]u.
 
Do kraja ožujka, Sile osovine su ubile oko osam tisuća [[Partizani|partizana]], od kojih oko 50 % Hrvata, zarobivši još oko dvije tisuće. Unatoč teškim gubitcima i naočigled taktičkoj pobjedi Sila osovine, partizani su osigurali sigurnost svom zapovjedništvu i bolnici, te su mogli nastaviti sa svojim djelovanjem. U stvari, prelaskom u istočnu [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]] partizani su se morali boriti samo protiv četnika te su ih potpuno onesposobili, tako da nakon Bitke na Neretvi četnici više ne predstavljaju nikakvu silu i skoro su potpuno izbrisani zapadno od [[Drina|Drine]]. Sve tri antipartizanske operacije (Weiss I, II i III) poznate su pod nazivom Četvrta neprijateljska ofenziva ili [[Bitka na Neretvi]].
Odmah zatim, 29. studenog, u Jajcu je bilo održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a čijim su odlukama položeni temelji nove Jugoslavije. Odluke koje su zapečatile sudbinu [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] bile su sljedeće: vrhovno partizansko političko tijelo [[AVNOJ]] postaje glavno zakonodavno vijeće i najviči predstavnik suvereniteta svih jugoslavenskih naroda; osnutak privremene vlade; kraljevskoj vladi u emigraciji oduzimaju se sva prava zakonite jugoslavenske vlade; kralju [[Petar II. Karađorđević|Petru II. Karađorđeviću]] se zabranjuje povratak u Jugoslaviju; [[SFRJ|nova Jugoslavija]] će biti ferederalna državna zajednica ravnopravnih naroda; Titu se dodijeljuje naslov [[maršal Jugoslavije]]; osniva se državna komisija za ispitivanje ratnih zločina okupatora i kolaboracionista.<ref name="HercegBosna" />
 
U isto vrijeme, ustaške snage ne uspijevaju obraniti [[Bugojno]], ali krajem kolovoza odbijaju partizanski napad na [[Livno]]. Neuspjeh je doživio i pokušaj da se sredinom rujna okruženi Kupres opskrbi hranom i streljivom iz Duvna. Početkom listopada, V. zdrug se povlači iz Livna i Tomislavgrada u [[Posušje]], iz kojeg je uskoro izbačen u [[Imotski]], iz kojeg je ubrzo povratio Posušje. Jesen prolazi u borbama s dalmatinskim partizanima oko Posušja i na području Imotske krajine. U prosincu sudjeluje u pothvatu[[operacija Ziethen|pothvatu Ziethenu]] i s [[Wehrmacht|njemačkim snagama]] prodire iz Posušja i zauzima [[Tomislavgrad]] i [[Šujica (Tomislavgrad, BiH)|Šujicu]].
 
== Šesta ofenziva i ZAVNOBiH ==