Razlika između inačica stranice »Huni«

Obrisano 16 bajtova ,  prije 8 godina
m
m (Bot: Migrating 65 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q45813 (translate me))
== Povijest ==
 
Nakon što su uništili državu Alana, pod vodstvom [[Balamir]]a prodrli su u Europu kroz vrata naroda i potakli seobu naroda. Uskoro su uništili Ostrogotsko kraljevstvo i unijeli veliku paniku u Europu. Oko 430.g. Rua je postao kralj hunske konfederacije. Sklopio je savez sas Rimskim vojskovođom [[Flavije Aecije]]m te mu pomogao u bitci za dominaciju na Zapadu. Rua je bio vrlo ambiciozan, te se spremao na veliki osvajački pohod protiv Istočnog Rimskog Carstva. Planovi su mu propali jer je uskoro umro, ostavivši svoje nećake Atilu i Bledu za naslijednike. Rimljani nisu ni slutili da će prava opasnost tek uslijediti.
 
Bleda i Atila su podijelili svoje carstvo na dva odvojena dijela, ali su ga uvijek držali kao jedno. Uskoro je Atila uspio prisiliti vojno oslabljeno Istočno [[Rimsko Carstvo]] da potpiše sporazum sas Hunima, priznajući hunsku nadmoć. Taj je sporazum donekle pokušao iskoristiti Istočnorimski car [[Teodozije II.]]. sagradivši velike zidine oko carske prijestolnice u [[Carigrad]]u.
Mir nije dugo potrajao, budući da je rimski biskup Marg prešao [[Dunav]] kako bi opljačkao Hunske grobove, u čemu je i uspio, ali je tim činom razbijesnio Hune što je rezultiralo novim sukobima Huna i Rimljana.
 
Huni su uskoro nahrlili na Istočno Rimsko Carstvo. Car Teodozije je bio praktički bespomoćan budući da su u isto vrijeme [[Vandali]] u sjevernoj Africi osvojili rimski grad [[Kartaga|Kartagu]] te su se istovremeno odvijali ratovi Rimljana sas [[Perzijanci]]ma. Huni su ubrzo osvojili brojne gradove na njihovu putu do Carigrada. Kratkim primirjem 441.g. Huni su nakratko zaustavljeni. Međutim već 443.g. sukobi su se nastavili kada su Rimljani Hunima odbili plaćati danak. Huni su pod vodstvom Atile, kojega su kršćani nazivali Bič božiji, došli do Carigrada i pokorili carsku vojsku, ali nisu uspijeli osvojiti prijestolnicu Ističnog Rimskog Carstva, budući da nisu imali dovoljno dobre opsadne sprave koje bi im omogućile osvajanje golemih Carigradskih zidina. Atilina se barbarska vojska ubrzo povlači u unutrašnjost svog carstva a Bleda uskoro umire, ostavivši Atilu jedinim vladarem Huna. Ova hunska pobijeda nad Rimljanima bila je tek početak njihove prave moći.
 
Postavši prvim vladarom Huna koji je imao definitivno svu moć, Atila je nastavio pljačkati i paliti sve na svom putu. Preživio je i opis njegove invazije koji govori da je hunska nacija postala toliko snažna, da je više od sto gradova osvojeno a sam [[Carigrad]] je bio pod velikom opasnošću te je mnogo ljudi pobijeglo iz grada a mnogi su ubijeni, tako da se mrtvi više nisu mogli brojati.
U Carigradu su [[Rimljani]] hunskom vojskovođi Ediku obećali veliko bogatstvo i slavu, ako sudjeluje u uroti protiv Atile, ali je ovaj, stigavši do hunskog kralja, izdao Rimljane za pokušaj Atilina ubojstva. Rimljani su se vratili u Carigrad, ne sluteći da su izdani. Saznavši da je urota otkrivena a jedan od urotnika Bigal, zarobljen, car Teodozije je odlučio sklopiti primirje. Zanimljivo je da je Atili i Hunima plaćanje danka bilo draže od rata a razlog je vjerojatno taj da je Hunima danak a ne osvojen teritorij, bio najveći simbol nadmoći.
 
Iako su Huni dotada bili većinom u dobrim odnosima sa Zapadnim Rimskim Carstvom dok su ratovali sas Istočnim, to se uskoro promijenilo. Dobri odnosi su većinom bili prisutni zbog [[Flavije Aecije|Flavija Aecija]], vojskovođe Zapadnog Rimskog Carstva sas kojim su Huni bili prijatelji još od Atilinog ujaka Rue. Mnogi povjesničari tvrde da je jedan od razloga zaoštravanja odnosa između dvaju carstava taj što je Vandalski kralj [[Gaizerik]] Atili ponudio pomoć u borbi protiv Vizigota u Galiji te je to dovelo i do sukoba sas Rimljanima u Zapadnom Rimskom Carstvu i Atile. Ali postoji i drugi motiv; [[Honoria]], problematična sestra zapadnorimskog cara [[Valentinijan III.|Valentinijana III.]], poslala je pismo Atili u kojem ga je zamolila da joj pomogne izbijeći brak sas rimskim senatorom Herkulanom na koji je možda bila prisiljena.
Honorija možda nije htijela time zaprositi Atilu, [[Atila]] je pismo protumačio kao molbu za ženidbu, na što je pristao te zatražio pola Zapadnog Rimskog Carstva kao miraz. Kada je car Valentinijan otkrio Atilin plan, odbio je predati svoju sestru Honoriju i dio svoga carstva. Carev je postupak hunski kralj iskoristio kao izgovor kako bi napao Galiju. Istovremeno je istočnorimski car Teodozije umro a novi car [[Marcijan]] koji ga je naslijedio, odbio je plaćati danak Hunima.
Budući da nije mogao istovremeno napadati istok i zapad, Atila je krenuo na zapad prema Galiji, paleći i rušeći brojne gradove. Uvidjevši sas kakvom je opasnošću Zapadno Rimsko Carstvo suočeno, rimski je vojskovođa [[Flavije Aecije]] bio prisiljen sklopiti savez sas Vizigotima, narodom koji je najviše mrzio.
 
7. Travnja Huni su osvojili i spalili grad Metz te nakon toga krenuli prema Orleansu, gdje su na putu prema gradu bili iznenada zaustavljeni, kada je Atila ugledao da se na obzorju pojavila sijedinjena vojska Vizigota i Rimljana te je bio prisiljen krenuti prema Katalaunskim poljanama, gdje će se 20. Lipnja 451. g. dogoditi jedna od najodlučnijih i najvažnijih bitki u povijesti.
 
Ova se bitka često prikazuje kao sukob Huna sas Rimljanima, ali su u stvarnosti obje strane bile vrlo multinacijonalne. U skladu sas hunskim običajima, Atila je naredio da se pregledaju organi žrtvovane životinje rano ujutro prije bitke. Prorečeno je da će Hune zadesiti katastrofa a jedan od suparničkih vođa biti će ubijen. To se i dogodilo, budući da su idućeg jutra [[Vizigoti]] otkrili da je njihov vođa Teodorik poginuo.
Iako je imao prednost [[Flavije Aecije]] je odlučio da Hune ne uništi u potpunosti, jer ako bi to učinio, bojao se da bi [[Vizigoti]] mogli prekinuti njihov sporazum te postati još veća prijetnja. Tako je nagovorio Vizigote da se povuku i time omogućio Hunima i Atili da pobijegnu sas bojnog polja. Ishod ove bitke je u ustvari bio neodlučan, budući da su obje strane pretrpile velike gubitke, ali se uglavnom smatra pobjedom Rimljana i njihovih saveznika jer se uvidjelo da Atila nije nepobjediv te je njegov juriš i osvajački pohod na Galiju zaustavljen.
 
Atila se povukao, ali je uskoro poveo svoje vojnike u osvajanje [[Italija|Italije]]. 452.g. zauzeo je i opljačkao brojne gradove, pod izgovorom da je došao po Honoriju. Akvileju je uništio i šrušio do temelja a legenda govori kako je otišao toliko daleko, da je čak sagradio utvrdu na vrhu brda, kako bi gledao kako grad gori te je na taj način utemeljio grad [[Udine]].
Car Valentinijan je pobijegao iz [[Ravenna|Ravenne]] u [[Rim]] a njegov je vojskovođa [[Flavije Aecije]] ostao na licu mijesta, ali nije imao dovoljno snažnu vojsku da započne bitku. Rimljani su bili zatečeni iznenadnom hunskom invazijom pa su brzo pokušali sklopiti mir poslavši izaslanstvo sas svojim najboljim diplomatima koji su uključivali [[|Papa|Papu]] [[Leona I]]. i prefekta Trigencija.[[Datoteka:Checa-HunCharge.jpg|mini|400px|Hunska invazija Italije]] Iako nije sigurno kako su se pregovori odvijali, sigurno je to da su se nakon njih Huni povukli iz Italije, najvjerojatnije zbog epidemije koja ih je poharala.
 
Nakon što su se vratili u nizine Mađarske, koje su bile sjedište hunskog carstva, Atila je pripremao napad na Carigrad, ali taj pohod i daljnji razvoj svojega carstva je prekinut njegovom smrću. Tradicionalan opis njegove smrti je napisao antički povjesničar Prisko, koji govori da je veliki hunski vođa umro od izljeva krvi u mozak tijekom njegove prve bračne noći sas mladom Ildiko, koja je najvjerojatnije bila germanskog podrijetla. Alternativna priča o njegovoj smrti je nešto drukčija a govori kako je Atilu ubila njegova žena, vjerojatno na poticaj Istočnorimskog cara Marcijana. Pravu istinu vjerojatno nikada nećemo znati, ali ono što je sigurno jest da su hunski vojnici, nakon što su otkrili mrtvo tijelo svojeg vođe, počeli rezati svoju kosu te probadati i ranjavati svoje lice i tijelo mačevima.
Smrt najvećeg od svih ratnika nije bila oplakivana plečem žena, već krvlju ratnika. Legenda govori da je pokopan u trostrukom sarkofagu od zlata, srebra i željeza ispod riječnog korita a oni koji su ga pokopali i znali gdje se grob nalazi bili su ubijeni kako bi točna lokacija ostala tajnom.
 
Krvoločnog je Atilu naslijedio njegov stariji sin [[Ellak]] koji nije bio niti približno sposoban da održi prije osvojena područja i golemo carstvo na okupu. Drugi su Atilini sinovi iskoristili situaciju i započeli borbu oko podijele Atilina naslijeđa. Usred svega toga, Huni su oslabili te su ih naposlijetku porazili Gepidi pod vodstvom Ardarika u bitci kod dugo neidentificirane rijeke Nedao 454 g. gdje je Atilin sin Ellak poginuo. [[Arheologija]] je utvrdila lokaciju bitke tek 2007. Smrću Atilina sina Dengizika, posljednjeg hunskog kralja, Huni se povlače prema Aziji, gdje nestaju u vjetrovima, isto tako kao što su se i pojavili.
 
Mnogi su narodi kasnije tvrdili da potječu od Huna, te da su njihovi etnički i kulturni naslijednici. [[Mađari]] i [[Bugari]] su često smatrali sebe Atilinim naslijednicima. To je i moguće, budući da su se Huni nakon raspada njihovog carstva najvjerojatinije razmješali sas drugim narodima.
 
== Društvo i način života ==