Krmpote: razlika između inačica

Usjevi iz Prosenog doca, hranili su stanovnike sela Podbile i Podomara. Uzgajao se krumpir, ali i razna žita, najviše pšenica. Stanovnici su, po sjenama brda u dolcu znali koliko je sati. Svaki komadić ove plodne zemlje bio je brižljivo obrađen. Tijekom obrade zemlje, ljudi su se šalili, dozivali, posebno je bilo veselo tijekom vršidbe žita na gumnima na kraju dolca, prema Maliću. Svi su se radovali usjevu, plesao se je i pjevalo, sve je bilo nekako u pokretu, u ritmu s prirodom. Bile su to scene kao iz Gotovčevog Ere s onoga svijeta sa ondašnjim Đulama koje su se zvale Zora, Kata, Marija. Ove ljepotice su bile, kao i svugdje u svijetu ležerne, mirne, svjesne svoje prirodne važnosti i premoći. Kako smo već rekli, Proseni dolac, nalazi se kao u nekoj ogromnoj rajskoj kolijevci, između brdašca Kose na kojoj je smješteno selo Podomar, brda Malića i Kapičole. Dolac se otvara prema zapadu, prema selima Oboru i Ruševu.

Proso – lat. Panicum miliaceum - prethistorijska žitarica do početka uzgoja krumpira, najvažnija žitarica u krmpotskom kraju - prosena kaša jela se svaki dan - od Prosa nastao je Proseni dolac.

 

 

Vratimo se sada nazad na put kojim smo došli u ruju. Ako idemo dalje, na samom putu, nakon pedesetak metara hoda, naići ćemo na jednu malu, skoro nevidljivu rupu. Ovdje vjerojatno otiću vode u krško podzemlje i onda u more. Malo više, paralelno s Dugačkom rujom dolazimo do velike Livade – Lackovinke. Često možemo naići na srne ili ponosnog srndaća koji u velikim skokovima, bučno ričući u bijegu, savladava ove teško prolazne kamenite strmine.

Treća paralelna livada, iznad Ruje i Lackovinke je Jelovica. Običaj je bio tražiti djetelinu s četiri lista koja donosi sreću. S južne strane, nalazi se visoka stjenovita glavica od koje se odbija i podvostručuje zvuk, eho-jeka u svim varijantama - Alpskog “jodlanja”. Sa sjeverne strane Jelovice, stoji visoko bilo - Kokino bilo koje se onda spušta u Tomićinku, pa dalje u Mićinu Dulibu. Lijevo od Kokina bila, ako se ide po samom vrhu, dolazimo preko razvale do Pavelskih bila.

 

Povjesničar Pavičić ime Ledenice izvodi od ledine – ravnina, livada. Mislim da nije u pravu, jer bi onda bile Ledinice – ledenice dolaze od leda koji se u nekim krškim jamama i vrtačama zadržava gotovo preko cijele godine, a lokalno stanovništvo bi ga topilo i pilo kao vodu ili kod veći povreda bi ga stavljali na oboljela mjesta. Ledenice su jedna od starih župa Vinodol i od XII. stoljeća bile su u vlasti Frankopana. Granica sa Senjom bila je kod uvale Kozica. Ledeničani su imali na moru dvije Lučice i to Povile i Malu dragu. Klenovnica sa lukom, a isto tako Žrnovnica sa mlinovima pripadale su Ledenicama. Preko Žrnovnice prolazio je i krmpotski i ledenički poštanski promet - “zadnja pošta” što je bilo praktično je su stanovnici, nakon što bi “smlili žito” uzimali sa sobom rijetku poštu za čitavo selo. Preko Žrnovnice se u Mletke (Veneciju) izvozilo krmpotsko hrastovo I bukovo drvo - za jarbole i vesla.

 

 

Krmpoćani su 1603. godine zatražili od krajiškog zapovjednika da prijeđu na kršćanstvo. 1605. dolazi velika “biblijska skupina” od 700 Krmpoćana najprije u Senj pa nakon nekoliko tjedana u Lič. U crkvi sv. Jurja u Hreljinu (Hreljin gra; Hrelja – Herkules) polažu zakletvu, “obavezali se na vjernost Zrinskima, kao i to da će ratni plijen dijeliti s novim gospodarima. Za uzvrat im je obećano da će zadržati uskočke povlastice prema kojima nisu bili dužni plaćati porez i raditi kao feudalni podložnici. Zbog oskudice, ali i zbog toga što su ih Zrinski nastojali pokoriti, predvođeni Pericom Butorčićem, neki doseljenici 1609. odlaze prema Lukovu i Maševu. Kasnije se spuštaju dalje prema moru i već se 1633. spominje da su se naselili i pri Svetom Jakovu”.