Marcel Proust: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Migrating 92 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q7199 (translate me) |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 28:
== Životopis ==
Rođen u imućnoj liječničkoj obitelji, nježan i osjetljiv, pobolijevao od djetinjstva od [[astma|astme]], što je obilježilo čitav njegov potonji život. Proustov otac, Achille Adrien Proust, bio je ugledni [[patolog]] i [[epidemiologija|epidemiolog]], zaslužan za proučavanje i pokušaje izlječenja uzroka i širenja [[kolera|kolere]], koja se u to vrijeme širila kroz Europu i Aziju; bio je autor brojnih članaka i knjiga o [[medicina|medicini]] i higijeni. Proustova majka, Jeanne Clémence Weil, bila je kćerka iz bogate i kulturne židovske obitelj iz [[Alsace]].<ref>http://www.literaryreview.co.uk/massie_10_07.html</ref> Bila je vrlo načitana; njena pisma pokazuju razvijen smisao za humor i dovoljno poznavanje engleskog jezika da pruži pomoć u sinovim prijevodima djela [[John Ruskin]]a.<ref name="Tadié">Tadié, J-Y. (Euan Cameron, trans.) ''Marcel Proust: A life''. New York: Penguin Putnam, 2000.</ref> Proust je odgojen u očevoj katoličkoj vjeri.<ref>http://www.nysoclib.org/travels/proust.html</ref> Kršten je 5. kolovoza 1871., i kasnije se potvrdio kao katolik, ali nikada nije formalno prakticirao svoju vjeru. U dobi od devet godina Proust je doživio prvi teži napad astme, nakon kojeg su ga smatrali boležljivim djetetom. Godine 1882. u dobi od jedanaest godina postao je učenik škole "Lycée Condorcet" u Parizu. Zbog bolesti je prekinuo školovanje. Unatoč lošem zdravlju Proust je odslužio jednu godinu u Francuskoj vojsci, u [[Orléans]]u, u vojarni Coligny.
Njegov život i obiteljsko okružje znatno se izmjenilo između 1900. i 1905. U veljači 1903. njegov brat Robert se oženio i napustio dom. Iste godine u studenom preminuo mu je otac. <ref>Carter, William C. (2000) ''Marcel Proust: a life''. New Haven: Yale University Press</ref> Naposljetku u rujnu 1905. izgubio je i majku, što ga je najviše pogodilo. Majka mu je ostavila značajno nasljedstvo. Kroz ovaj period zdravlje mu je značajno narušeno. Zadnje tri godine života provodi u svojoj spavaćoj sobi, spavajući po danu i radeći na romanu noću.<ref>Marcel Proust: Revolt against the Tyranny of Time. Harry Slochower .''The Sewanee Review'', 1943. </ref> Preminuo je od [[pneumonija|upale pluća]] i apscesa pluća 1922., te je pokopan na [[Groblje Père-Lachaise|groblju "Père Lachaise"]] u Parizu.
Kao izobražen i profinjen mladić kretao se u mondenim građanskim, umjetničkih i aristokratskim krugovima, pisao i prevodio, posebno djela engleskoga estetičara Johna Ruskina, koji je presudno utjecao na njegovo kasnije stvaralaštvo. Iz toga razdoblja potječu članci iz mladosti skupljeni pod naslovom ''Užitci i dani'', 1896 i autobiografski roman ''Jean Santeuil'', posthumno, 1952. Svoje glavno životno djelo pisao je desetak god., u utrci s bolešću i smrću. U gotovo potpunoj osami i odustajanju od svih drugih djelatnosti nastalo je jedno od najosebujnijih i najvrjednijih djela svjetske književnosti, golemi ciklus romana pod zajedničkim naslovom ''U traganju za izgubljenim vremenom'', 1913—27; njegovi su dijelovi: ''Put k Swannu'', ''U sjeni procvalih djevojaka'', ''Vojvotkinja de Guermantes'','' Sodoma i Gomora'','' Zatočenica'','' Bjegunica'', i ''Pronađeno vrijeme''. Ciklus od oko 3.200 stranica (ovisno o izdanju) obuhvaća razdoblje druge polovice XIX. st., početka XX. st. i [[prvi svjetski rat|1. svjetski rat]], kao i teme koje su potresale francusko društvo toga doba (npr., [[Afera Dreyfus|Dreyfusova afera]]). Radnja se zbiva u ladanjskoj obiteljskoj kući u gradiću Combrayu (u zbilji Illiers), u Parizu, u pokrajini, na normandijskoj obali, u [[Venecija|Veneciji]]. Roman ima oblik esejiziranih [[memoari|memoara]]: to je zapravo fikcionalizirana i minucioznim raščlanama povezana kvaziautobiografija u kojoj su svi elementi uzeti iz zbilje, no stilizirani u smislu Proustove filozofije i estetike, u simbolističnom i impresionističkom duhu vremena. To veliko sintetsko djelo moguće je čitati na više načina: npr. kao balzacovsku studiju društvenih odnosa u doba propadanja aristokracije i uspona bogate građanske klase, smještenu većim dijelom u doba Dreyfusove afere. Poput [[Honore de Balzac]]a, Proust teži sveobuhvatnosti i sintezi, predočava cijeli niz likova iz najrazličitijih društvenih sredina i njihove sudbine. No djelo je, znakovito za ono doba, mješavina romana i eseja: [[auktor]] prati svoje pripovijedanje psihološkim komentarima, kulturnopovijesnim reminiscencijama, estetskim digresijama i sentencioznim opservacijama. Cjelovitost prividno kaotičnoga i heterogenog teksta proistječe iz kompozicije izgrađene na mreži isprepletenih [[lajtmotiv|leitmotiva]] kao u [[Richard Wagner|Wagnerovim]] operama, te mita o Vremenu kao dominantnoj nevidljivoj sili u čijem se polju oblikuju i rastaču bića i odnosi.
[[Datoteka:Marcel Proust et Lucien Daudet.jpg|mini|lijevo|Fotografija koja je skandalizirala Proustovu majku: Marcel Proust (sjedi), Robert de Flers (lijevo) i Lucien Daudet (desno), oko 1894.]]
Proustove su velike teme korozija bića u protjecanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i [[politička kultura]] i diplomacija uoči 1. svjetskoga rata. Smatra se da je vrijeme glavni junak tog romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija (npr. kao u Sv. Augustina) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života. Pod utjecajem francuskoga filozofa [[Henri Bergson]]a pisac nalazi izlaz iz naizgledne jalovosti i prolaznosti života u otkriću činjenica da podsvijest skladišti sve impresije, pa je naizgled izgubljeno vrijeme pohranjeno i dostupno u nesvjesnom segmentu bića. Ono nije zauvijek mrtvo, nego se može prizvati na razinu svijesti i izraza nehotičnim, osjetilnim sjećanjem tijela, koje pamti ne samo zbivanja nego i minule porive i emocije. Dvostruko gledište pripovijedanja sastoji se od emocija neiskusna glavnog lika i inteligencije zrelog pripovjedača koji se neprimjetno smjenjuju iza prvog lica sjetnog i često grubo humornog solilokvija i sarkastičnih komentara. No razlika među njima nije samo u iskustvu nego i u činjenici da je pripovjedač svjestan svojega poslanja i smisla života koji otkriva u pisanju: njegov životni neuspjeh ne dovodi nikada u pitanje vrijednost života. Poruka pjesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prousta afirmira život- iako ne izrijekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo. Kao i u većem dijelu romana, nazočna je dvostruka optika: svijest pripovjedača, nikad fiksna, evoluira u vremenu kao entitet; istodobno, auktor često eksplicite poriče bilo kakav kontinuitet sebesvijesti i identiteta osim ukorijenjenosti u tijelu (što je navelo mnoge da proglase duhovnu srodnost piščevu s orijentalnom, hindu-budističkom metafizikom koja niječe zapadnu tradiciju jedinstva osobnosti); jasna je poruka djela da je svrha ''Traganja'' zapravo pripovjedačevo duhovno spasenje i u neku ruku ozbiljenje esteticizma Waltera Patera i simbolizma konca 19. stoljeća; no, s druge strane Proustvo djelo uspostavlja čaroliju života neovisno o piščevoj apologiji umjetničke vokacije- njegovoj privatnoj opsesiji koja za suvremenoga čitatelja djeluje anakrono i marginalno, dok je njegova usredotočenost na analizu izazvala i dosta kritičkih komentara koji se mogu svesti na dvije točke: Proust "ubija život" hiperanaliziranjem, a spiritualna dimenzija postojanja ostaje mu dobrim dijelom skrivenom zbog totalne uronjenosti u vremenom ograničena iskustva. ▼
▲Proustove su velike teme korozija bića u protjecanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i [[politička kultura]] i diplomacija uoči 1. svjetskoga rata. Smatra se da je vrijeme glavni junak tog romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska [[apstrakcija]] (npr. kao u [[Sveti Augustin|Sv. Augustina]]) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života. Pod utjecajem francuskoga filozofa [[Henri Bergson]]a pisac nalazi izlaz iz naizgledne jalovosti i prolaznosti života u otkriću činjenica da podsvijest skladišti sve impresije, pa je naizgled izgubljeno vrijeme pohranjeno i dostupno u nesvjesnom segmentu bića. Ono nije zauvijek mrtvo, nego se može prizvati na razinu svijesti i izraza nehotičnim, osjetilnim sjećanjem tijela, koje pamti ne samo zbivanja nego i minule porive i emocije. Dvostruko gledište pripovijedanja sastoji se od emocija neiskusna glavnog lika i inteligencije zrelog pripovjedača koji se neprimjetno smjenjuju iza prvog lica sjetnog i često grubo humornog solilokvija i sarkastičnih komentara. No razlika među njima nije samo u iskustvu nego i u činjenici da je pripovjedač svjestan svojega poslanja i smisla života koji otkriva u pisanju: njegov životni neuspjeh ne dovodi nikada u pitanje vrijednost života. Poruka pjesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prousta afirmira život- iako ne izrijekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo. Kao i u većem dijelu romana, nazočna je dvostruka optika: svijest pripovjedača, nikad fiksna, evoluira u vremenu kao entitet; istodobno, auktor često eksplicite poriče bilo kakav kontinuitet sebesvijesti i identiteta osim ukorijenjenosti u tijelu (što je navelo mnoge da proglase duhovnu srodnost piščevu s orijentalnom, [[hinduizam|hindu]]-[[budizam|budističkom]] [[metafizika|metafizikom]] koja niječe zapadnu tradiciju jedinstva osobnosti); jasna je poruka djela da je svrha ''Traganja'' zapravo pripovjedačevo duhovno spasenje i u neku ruku ozbiljenje esteticizma Waltera Patera i [[simbolizam|simbolizma]] konca 19. stoljeća; no, s druge strane Proustvo djelo uspostavlja čaroliju života neovisno o piščevoj apologiji umjetničke vokacije- njegovoj privatnoj opsesiji koja za suvremenoga čitatelja djeluje anakrono i marginalno, dok je njegova usredotočenost na analizu izazvala i dosta kritičkih komentara koji se mogu svesti na dvije točke: Proust "ubija život" hiperanaliziranjem, a spiritualna dimenzija postojanja ostaje mu dobrim dijelom skrivenom zbog totalne uronjenosti u vremenom ograničena iskustva.
Nasljednik [[Michel de Montaigne|Montaigne]]a, francuskih moralista, memoaristike vojvode de Saint Simona, [[Stendhal]]a i [[Fjodor Dostojevski|Dostojevskog]] , Proust je ostvario jedno od najvećih djela u povijesti književnosti, djelo koje se galerijom likova (preko 2.000, od toga više od 30 velikih), mudrošću, humorom i humanošću može svrstati u vrhunce pisane riječi uopće. Kod nas je glavno Proustovo djelo izašlo u prijevodu više autora, među kojima se ističu [[Zlatko Crnković]], [[Tin Ujević]], [[Miroslav Brandt]] i [[Mate Maras]].
| |||