Razlika između inačica stranice »Viktor Šklovski«

Dodano 920 bajtova ,  prije 6 godina
dorada
m (Bot: brisanje 23 međuwiki poveznica premještenih u stranicu d:q312467 na Wikidati)
(dorada)
| puno ime = Viktor Borisovič Šklovski
| pseudonim =
| rođenje = [[24. siječnja]] [[1893.]], [[Petrograd]]
| smrt = [[5. prosinca]] [[1984.]], [[Moskva]]
| zanimanje = [[književni povjesničar]]<br />[[kritičar]]<br />[[scenarist]]<br />filmolog<br /> [[pisac]]
| nacionalnost =
| period pisanja = [[1916.]]-[[1984.]]
| vrsta = [[esej]]<br />[[scenarij]]<br />[[roman]]
| teme =
}}
 
'''Viktor Borisovič Šklovski''', rus. '''Ви́ктор Бори́сович Шкло́вский''' ([[Petrograd]], [[24. siječnja]] [[1893.]] - [[Moskva]], [[5. prosinca]] [[1984.]]) - [[ruska književnost|ruski]] [[pisac]] iz sovjetskog razdoblja, [[Književna povijest|književni povjesničar]], [[Književna kritika|kritičar]], [[filmolog]], teoretičar kina i [[scenarist]]. Laureat [[Državna nagrada SSSR-a|Državne nagrade]] [[Sovjetski Savez|SSSR-a]] ([[1979.]]).
 
==Biografija==
V.B. Šklovski se rodio [[24. siječnja]] [[1893.]] u [[Sankt Peterburg]]u, u obitelji predavača matematike [[židov]]skog podrijetla, kasnije profesora Više topničke škole, Borisa Vladimiroviča Šklovskog i njegove supruge Varvare Karlovne, r. Bundel', rusko-njemačkog podrijetla.<ref>Šklovskij, V.B., „Sentimental'noje putešestvije“: Boris Vladimirovič Šklovski potječe iz Umanji iz obitelji lugara, odrastao je u [[Kirovograd|Jelizavetgradu]]. Njegova majka (baka Viktora Šklovskog) izdala je knjigu memoara na [[jidiš]]u, koja završava razdobljem Građanskog rata u Rusiji.</ref><ref>Šklovski, V.B. Šklovski, „Sentimental'noje putešestvije“: Karl Bundel' je bio vrtlar Smoljnog instituta i sin pastora iz Wendena (današnjeg Cesisa); njegova supruga Anna Sevastjanovna Kamenogradskaja bila je kćer đakona iz Carskog Sela.</ref> Njegov stric [[Isaak Vladimirovič Šklovski]] ([[1864.]]-[[1935.]]), bio je poznati novinar, kritičar i etnograf koji je izdavao pod pseudonimom „Dioneo“. Stariji brat Viktora Šklovskog, [[Vladimir Borisovič Šklovski]], postao je filolog, predavač francuskog jezika na Bogosloviji u [[Sankt Peterburg]]u, [[1919.]]-[[1922.g.]] bio je u Vijeću pravoslavnih zajednica Petrograda, nekoliko puta su ga uhitili, te je strijeljan [[1937.]]g.<ref>Pravoslavni Svjato-Tihonovski humanistički univerzitet, [http://www.pstbi.ru/bin/nkws.exe/no_dbpath/ans/nm/?HYZ9EJxGHoxITYZCF2JMTdG6XbuMeeiici4ee8YUUeiUd8WgeC*UUOvUeC4iceXb** Šklovskij Vladimir Borisovič], preuzeto 23. svibnja 2013.</ref> Drugi brat, Nikolaj Borisovič ([[1890.]]-[[1918.]]), bio je strijeljan [[1918.]] kao eser{{fusg|e1}}. Sestra Jevgenija Borisovna ([[1891.]]-[[1919.]]) umrla je u Petrogradu [[1919.g.]]<ref>Šklovski, V., [http://magazines.russ.ru/voplit/2002/4/sh22.html V. Šklovskij. Pis'ma vnuku], Voprosy literatury, 2002. br. 4</ref>
 
Viktor Šklovski je mladost proveo u Petrogradu. Iako je puno čitao, bio je isključen iz škole zbog lošeg uspjeha, ali je uspio završiti „popustljivu“ gimnaziju. Još dok je bio u gimnaziji počeo je objavljivati u časopisu „[[Vesna (časopis)|Vesna]]“. Studirao je na peterburškom sveučilištu, na povijesno-filološkom fakultetu, slušao je predavanja znanstvenika kao što su [[Ignatij Kračkovskij]] i [[Baudouin de Courtenay]].
 
Nakon početka [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] u jesen [[1914.]]g. otišao je kao dobrovoljac u vojsku. Promijenio je nekoliko vojnih zanimanja, te se [[1915.]]g. vratio u Petrograd, gdje je služio u školi časnika-instruktora za oklope. U tom je razdoblju s grupom istomišljenika (L.P. Jakubinski, J.D. Polivanov, O.M. Brik i dr.) pripremao prvi i drugi svezak Zbornika iz teorije pjesničkog jezika (rus. Сборники по теории поэтического языка, [[1916.]], [[1917.]]), u koji su ušli radovi samog Šklovskog, „O poezii i zaumnom jazyke“ i „Iskusstvo kak priem“. [[1916.]]g. Šklovski je postao jedan od utemeljitelja '''OPOJAZ-a'''{{fusg|o1}}, koji je okupio teoretičare [[Ruski formalizam|formalne škole]] u znanosti o književnosti; uveo je termin ''[[začudnost]]''.
 
Aktivno je sudjelovao u [[Februarska revolucija|Februarskoj revoluciji]], bio je izabran za člana odbora (''komiteta'') petrogradske Pričuvne oklopne divizije, kao njezin predstavnik je sudjelovao u radu Petrogradskog vijeća ("sovjeta"). Bio je poslan [[3. srpnja]] [[1917.]] na Jugozapadni front kao pomoćnik komesara Privremene vlade. Osobno je bio poveo napad na jednu od pukovnija, metak mu je probio trbuh, te mu je sam L.G. Kornilov uručio [[Križ svetog Georgija]] 4-og stupnja{{pojasniti|Da nije Jurij? Kako je izvorno ime tog odlikovanja?}}. Nakon što je ozdravio, kao pomoćnik komesara Privremene vlade bio je poslan u Prvi Kavkavski konjički korpus u [[Perzija|Perziju]], gdje je organizirao evakuaciju ruskih četa, te se vratio s njima u Petrograd početkom [[1918.]]g.
 
U Petrogradu je Šklovski radio u Umjetničko-povijesnoj komisiji [[Zimski dvorac|Zimskog dvorca]] i aktivno sudjelovao u antiboljševičkoj zavjeri esera. Nakon što je zavjera bila razotkrivena, Šklovski je bio prisiljen napustiti Petrograd i otputovati u [[Saratov]], gdje se neko vrijeme skrivao u psihijatrijskoj bolnici, istovremeno radeći na teoriji proze. Zatim je otputovao u [[Kijev]], gdje je služio u četvrtoj automobilskoj oklopnoj diviziji te sudjelovao u neuspjelom pokušaju svrgavanja [[hetman]]a [[Pavlo Skoropadskij|Pavla Skoropadskog]].
 
Na molbu poznanice, koja ga je nagovorila da dostavi veliku svotu novca u Petrograd, došao je do same Moskve, no prepoznao ga je agent '''[[Čeka|Čeke]]''' te je, spašavajući se uhićenja, iskočio iz vlaka. Nakon toga je, došavši do prijestolnice, susreo [[Maksim Gorki|M. Gorkog]], koji se zauzeo za njega pred J.M. Sverdlovim. Prema nekim izvorima, Sverdlov je izdao Šklovskom dokument na formularu ''VCIK-a''{{fusg|v1}} sa zahtjevom da obustave postupak protiv njega. Krajem [[1918.]]g. Šklovski je odlučio da više neće sudjelovati u politici, te se početkom [[1919.]]. vratio u Petrograd, gdje je predavao teoriju književnosti u Školi umjetničkog prevođenja u petrogradskom nakladnom zavodu „Vsemirnaja literatura“.
 
U proljeće [[1920.]]g. je sudjelovao u dvoboju, napustio Petrograd i krenuo u potragu za suprugom koja je otputovala u Ukrajinu, spašavajući se od gladi. Kao pripadnik [[Crvena armija|Crvene armije]] Šklovski je sudjelovao u bitkama kod [[Zaporižžja|Aleksandrovska]], [[Herson]]a i Kahovke.
 
Zatim se Šklovski opet vratio u Petrograd, [[9. listopada]] [[1920.]] bio je izabran za profesora Ruskog instituta povijesti umjetnosti. [[1921.]] i početkom [[1922.]] Šklovski je aktivno objavljivao u časopisima „[[Peterburg (časopis)|Peterburg]]“, „[[Dom iskusstv]]“, „[[Knižnyj ugol]]“, posebnim otiscima je objavio niz članaka iz znanosti o književnosti, izdao knjigu memoara „Revoljucija i front“, sudjelovao na skupovima grupe „Serapionova braća“. No [[1922.]] godine započela su uhićivanja ''esera'', te je Šklovski [[4. ožujka]] [[1922.]], bježeći od uhićenja, otputovao u [[Finska|Finsku]]. Njegova se supruga, uhićena kao talac, nalazila u zatvoru. Šklovski je živio u [[Berlin]]u od travnja [[1922.]] do lipnja [[1923.]], gdje je objavio knjigu memoara „Sentimental'noje putešestvije“ ([[1923.]]), čiji je pak naziv posudio od knjige Laurencea Sternea „Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji“ ([[1768.]]).
 
Od konca [[1922.]]g. Šklovski je molio za povratak u [[Sovjetski Savez]]. Vratio se u rujnu [[1923.]] i živio u [[Moskva|Moskvi]]. Bio je blizak s [[futurizam|futuristima]] – [[Velimir Hljebnikov|Hljebnikovim]], [[Aleksej Kručonih|Kručonihom]] i [[Vladimir Majakovski|Majakovskim]], kojeg je osobito dobro poznavao i kojeg je posjećivao u stanovima u Gendrikovoj ulici i Lubjanskom prolazu. S njemu svojstvenim temperamentom aktivno je sudjelovao u književnim raspravama 1920-ih u Dvorcu umjetnosti i Velikom auditoriju Politehničkog muzeja. Jedan je od vođa grupe ''LEF''{{fusg|l1}}.
Njegova su idejna i estetska gledišta napadali ideolozi ''RAPP-a''{{fusg|r1}}.
 
Godine [[1930.]] godine Šklovski se pojavio s pokajničkim člankom „O jednoj znanstvenoj pogrešci“ (rus. „Об одной научной ошибке“). Od 1930-ih je, prisiljen da se okrene principima šireg socijalno-povijesnog istraživanja, nastupao kao kritičar suvremene književnosti. Moskovski dojmovi opisani su u njegovoj knjizi „O Majakovskom“, „Vstreči“, [[memoari]]ma „Žili-byli“ i dr., te daju živopisnu sliku života moskovske stvaralačke inteligencije 1920-ih.
 
U jesen [[1932.]] Šklovski je otputovao na gradilište [[Bjelomorsko-baltički kanal|Bjelomorsko-Baltičkog kanala]]. Glavni cilj njegovog puta nije bilo sakupljanje materijala (iako je Šklovski napisao opširne fragmente za zajedničku knjigu [[1934.]] koja veliča izgradnju kanala), već susret s bratom koji se nalazio u zatvoru, te, ako je moguće, ublažavanje kazne. Na pitanje [[čekist]]a kako se tamo osjeća, Šklovski je odgovorio: „Kao živa lisica u prodavaonici krzna.“.
 
Interes za rusku povijest, te djelomično i za moskovsku, odrazio se u pripovijestima „Matvej Komarov, žitel' goroda Moskvy“ ([[1929.]]), „Minin i Požarskij“ ([[1939.]]) i dr. Veliko mjesto u stvaralaštvu Šklovskog zauzimaju radovi o [[Lav Nikolajevič Tolstoj|Tolstoju]], [[Fjodor Mihajlovič Dostojevski|Dostojevskom]], [[Sergej Ejzenštejn|Sergeju Ejzenštejnu]].
 
Na [[Zapadni svijet|Zapadu]] se interes za njegov rad 1920-ih godina pojavio tek 1960-ih.
 
V.B. Šklovski je preminuo [[5. prosinca]] [[1984.]]g. Sahranjen je u [[Moskva|Moskvi]] na Kuncevskom groblju.
 
==Obitelj==
* Prva supruga – Vasilisa Georgijevna Šklovskaja-Kordi ([[1890.]]-[[1977.]]), umjetnica.
** Sin – Nikita Viktorovič Šklovski-Kordi (1924—1945[[1924.]]—[[1945.]]), poginuo na frontu.
** Kćer – Varvara Viktorovna Šklovskaja-Kordi (r. [[1927.]]), fizičarka. Njezin sin (iz braka s biofizičarem Jefimom Libermanom) – onkolog i fiziolog Nikita Jefimovič Šklovski-Kordi. U drugom je braku s pjesnikom Nikolajem Pančenkom.
* Druga supruga (od [[1956.]]) – Serafima Gustavovna Suok.<ref>New World, [http://unewworld.com/zametki-na-polyax/stranicy-istorii-lyubov-strast-i-izmena.html Stranicy istorii: ljubov', strast' i izmena...], 5. prosinca 2010.</ref><ref>Kotova, M., Lekmanov, O., [http://www.sovlit.ru/articles/voprosy_literatury_kataev.html Plešivyj ščegol'], Voprosy literatury, 2004., br. 2</ref>
 
==Nagrade i odlikovanja==
* Državna nagrada SSSR ([[1979.]]) – za drugo izdanje knjige „Ejzenštejn“,
* tri odličja „Trudovoe Krasnoje Znam'a“,
* odličje „Družba naroda“,
==Zanimljive činjenice==
* Izraz „[[hamburški rezultat]]“ (rus. гамбургский счёт), uveden u ruski jezik zahvaljujući Šklovskom, temeljio se na priči o zatajenim mečevima u [[Hamburg]]u, kada su borci odlučivali tko je od njih jači, ali za sebe, a ne za publiku, što se događalo tajno. Po svoj prilici, ti hamburški mečevi su izmišljotina Šklovskog, i oni se nikada nisu održali.
* Šklovskog je [[Mihail Bulgakov|M. Bulgakov]], koji ga je mrzio zbog ljubavnog suparništva<ref> Fakty o Rossii, [http://rufact.org/facts/view/1587 Fakt №1587], preuzeto 23. svibnja 2013.</ref>, prikazao pod prezimenom Špoljanskij u romanu „Bijela garda“, kao čovjeka s demonskim zaliscima, koji je zapovijedao automobilskom divizijom u [[Kijev]]u i koji ju je sabotirao prije dolaska S.V. Petljure – što je čin koji je Šklovski u stvarnosti izvršio, iako u drugo vrijeme.
 
:''U Bulgakovljevoj „Bijeloj gardi“ postoji lik koji kvari spremnike<!-- ne prtljažnike --> hetmanskih oklopnih automobila, sipa u njih šećer. To je Šklovski. To je istinita priča. On je kao eser bio protiv hetmana.''<ref>EkspertMehanik, OnlineA., Medovnikov, D., [http://www.expert.ru/printissues/expert/2008/21/interview_kazhduyu_nedelyu_gibnet_yazukkazhduyu_nedelyu_gibnet_yazuk/ Každuju nedel'u v mire gibnet jazyk], Ekspert Online, 26. svibnja 2008., br. 21</ref>
* „Zoo, ili Pis'ma ne o ljubvi“ temelje se na djelomično izmišljenoj, djelomično istinitoj berlinskom dopisivanju Šklovskog s Elsom Triole, sestrom Lile Brik, koja mu nije uzvraćala ljubav. Nekoliko je pisama napisala ona. Nakon nekog vremena postala je poznata francuska spisateljica i supruga [[Louis Aragon|Louisa Aragona]]. [[Maksim Gorki|M. Gorki]] joj je savjetovao da piše knjige nakon što je pročitao njezina pisma u „Zoo“.
* Osim toga, V. Šklovski se pojavljuje kao lik ili kao prototip u slijedećim djelima: knjige Olge Forš („Sumasšedšij korabl'“, lik Žukanec), romani Veniamina[[Venjamin Kaverina{{pojasnitiKaverin|DaVenjamina nije Venjamin?}}Kaverina]] („Skandalist, ili Večera na Vasiljevskom ostrove“, lik Nekrylov), knjige [[Vsevolod Ivanov|Vsevoloda Ivanova]] („U“, lik Andrejšin). Prema pretpostavci istraživača, također se pojavljuje kao prototip Serbinova iz romana „Čevengur“ [[Andrej Platonov|Andreja Platonova]].
* Ime junakinje „Suok“ u romanu „Tri tolst'aka“ [[Jurij Oleša|J. Oleše]] je ustvari djevojačko prezime Olešine supruge Olge Gustavovne. NjeinaNjezina sestra Serafima Gustavovna ([[1902.]]-[[1982.]]) se udala za Šklovskog, a druga sestra, Lidija, za E. Bagrickog. Serafima je u početku bila u građanskom braku s Olešom („bezosjećajna lutka“), a od [[1922.]]g. – s Vladimirom Narbutom, a poslije s N. Hardžijevim, i tek zatim sa Šklovskim. Ona je prikazana kao „prijateljica ključara“, „družica“ u romanu Valentina Katajeva „Almaznyj moj venec“. Prije nje Šklovski je bio u braku s umjetnicom Vasilisom Šklovskom-Kordi ([[1890.]]-[[1977.]]).
 
===Izreke===
 
* Sabrana djela u tri toma,
* „Voskrešenije slova“, [[1914.]], teoretski rad,
* „Vstreči“, [[1944.]],
* „Vtoroj maj posle okt'abr'a“, povijesna proza,
* „V Jasnoj Poljane“, povijesna proza,
* „Gamburgskij sčet“, [[1928.]],
* „Dnevnik“, [[1939.]], zbornik članaka,
* „Dostojevski“, [[1971.]], članak,
* „Žili-byli“, memoari,
* „Žitije arhijerejskogo služki“, povijesna proza,
* „Za i protiv“. Zametki o Dostojevskom“, [[1957.]],
* „Zametki o proze russkih klassikov“, [[1955.]],
* „Za 60 let. Raboty o kino“, zbornik članaka i istraživanja,
* „Za sorok let. Statji o kino“ (uvod. čl. M. Blejmana), [[1965.]], zbornik članaka i istraživanja,
* „Iprit“, fantastični roman (u suradnji sa Vsevolodom Ivanovim), [[1925.]],
* „Iskusstvo kak prijem“, članak,
* „Istoričeskije povesti i rasskazy“, [[1958.]], zbornik
* „Konstantin Eduardovič Ciolkovskij“,
* „Lev Tolstoj Šklovskogo“, biografija za ''ŽZL'',
* „Literatura i kinematograf“, [[1923.]], zbornik,
* „Marko Polo“, povijesna pripovijest, (''ŽZL'', [[1936.]]),
* „Matvej Komarov, žitel' goroda Moskvy, [[1929.]], pripovijest,
* „Minin i Požarskij“, [[1940.]], povijesna proza,
* „O masterah starinnyh“, povijesna proza,
* „O Majakovskom“, [[1940.]], memoari,
* „O poezii i zaumnom jazyke“, teoretski rad,
* „O solnce, cvetah i ljubvi“,
* „O teorii prozy“, [[1925.]], teoretski rad,
* „O teorii prozy“, [[1983.]], teoretski rad,
 
{{col-2}}
* „Povesti o proze. Razmyšlenija i razbory“, [[1966.]], na temelju obrade starih djela:
** „Hudožestvennaja proza. Razmyšlenija i razbory“, [[1961.]],
** „Zametki o proze russkih klassikov“, [[1953.]],
** „Za i protiv“. Zametki o Dostojevskom“, [[1957.]],
** „Zametki o proze Puškina“, [[1937.]],
* „Povest' o hudožnike Fedotove“, „Kapitan Fedotov“, [[1936.]], („Fedotov“, u biografskoj seriji ''ŽZL-a'', [[1965.]]),
* „Podenščina“, [[1930.]],
* „Poiski optimizma“, [[1931.]],
* „Portret“, povijesna proza,
* „Pjat' čelovek znakomyh“, [[1927.]],
* „Razvertyvanije sjužeta“, [[1921.]], teoretski rad,
* „Revolucija i front“, [[1921.]], memoari (kasnije će ući u sastav djela „Sentimental'noje putešestvije“,
* „Rozanov“, članak,
* „Svincovyj žrenij“, [[1914.]], pjesnički zbornik,
* „Sentimental'noje putešestvije“, autobiografska proza o razdoblju Građanskog rata,
* „Sozrelo leto“,
* „Tetiva. O neshodstve shodnogo“, [[1970.]], teoretski rad,
* „Tehnika pisatel'skogo remesla“, [[1927.]],
* „Tretja Fabrika“, autobiografska proza, [[1926.]],
* „'Tristram Shandy' Sterna i teorija romana“, [[1921.]], teoretski rad,
* „Udači i poraženija Maksima Gor'kogo“, [[1926.]],
* „Hod konja“, [[1923.]], zbornik,
* „Čulkov i Levšin“, [[1933.]],
* „Ejzenštejn“ (dobivena Državna nagrada),
* „Energija zabluždenija", [[1981.]],
* „Zoo. Pis'ma ne o ljubvi ili Tretja Eloiza“, [[1923.]], epistolarni roman.
{{col-end}}
 
 
====[[Nijemi film]]ovi====
* „Krylja holopa“, [[1926.]],
* „Po zakonu“, [[1926.]], (ekranizacija romana [[Jack London|Jacka Londona]]),
* „Predatelj“, [[1926.]], režiser – Abram Room,
* „Tretja Meščanskaja“, [[1927.]], režiser – Abram Room,
* „Uhaby“, [[1927.]], režiser – Abram Room,
* „Jevrei i zemlja“, [[1927.]], ([[dokumentarni film]]),
* „Ledjanoj dom“, [[1927.]], (ekranizacija romana Ivana Lažečnikova),
* „Dva bronevika“, [[1928.]],
* „Dom na Trubnoj“, [[1928.]], režiser - Boris Barnet, gl. uloga – Vera Mareckaja, scenarij – zajedno s Erdmanom i dr.,
* „Kazaki“ ([[Gruzija]]), [[1928.]],
* „Ovod“ (Gruzija), [[1928.]],
* „Kapitanskaja dočka“, [[1928.]],
* „Poslednij atrakcion“, [[1928.]],
* „Turksib“, [[1929.]], ([[dokumentarni film]])
* „Amerikanka“ (Gruzija), [[1930.]],
* „Otčim“ (Gruzija), [[1930.]]
 
====[[Crtani film]]ovi====
* „Tri medved'a“, [[1937.]] ([[animirani film]])
 
====[[Zvučni film]]ovi====
* „Molodež' pobeždaet“ (Gruzija), [[1928.]],
* „Mertvyj dom“, [[1932.]] (ekranizacija djela [[Fjodor Dostojevski|F. Dostojevskog]]). Osim pisanja scenarija, Šklovski se pojavljuje u ulozi Petraševskog;
* „Gorizont“, [[1932.]], režiser – L.V. Kulešov,
* „Minin i Požarskij“, [[1939.]], režiser – V.I. Pudovkin (ekranizacija knjige Šklovskog),
* „Ališer Navoi“, [[1947.]],
* „Daljekaja nevesta“, [[1948.]],
* „Čuk i Gek“, [[1953.]],
* „Ovod“, [[1955.]], u gl. ulozi – Oleg Striženov,
* „Kazaki“, [[1961.]], režiser – Vasilij Pronin,
* „Tri tolst'aka“, [[1963.]] ([[animirani film]]),
* „Skazka o zolotom petuške“, [[1967.]] (animirani film),
* „Ballada o Beringe i jego druzjah", [[1970.]]
 
===Televizijske emisije===
Šklovski se pojavljivao kao pripovjedač u slijedećim serijama:
* „Žili-byli“ ([[1972.]])
* „Slovo o L've Tolstom“ ([[1978.]])
 
===Televizijske emisije o Šklovskom===
 
==Literatura==
* Ejhenbaum, B., O Viktore Šklovskom, u: Moj vremennik, Leningrad, [[1929.]]
* Gukovskij, G., Šklovskij kak istorik literatury, Zvezda, [[1930.]], br. 1
* Sarnov, B., Glazami hudožnika, Novyj mir, [[1964.]], br. 7
* Levin, J., Viktor Šklovskij – teoretik kino, Iskusstvo kino, [[1970.]], br. 7.
* Dobin, J.S., Viktor Šklovskij – analitik sjužeta, u: Sjužet i dejstvitel'nost', Leningrad, [[1976.]]
* Russkije sovetskije pisateli-prozaiki. Bibliografičeskij ukazatel', t. 6, dio 1, Moskva, [[1969.]]
* Pančenko, O., Viktor Šklovskij: tekst – mif – real'nost, Szczecin, [[1997.]], ISBN 83-87341-31-2
* Andronikov, I.L., Šklovskij, u: [http://readr.ru/irakliy-andronikov-izbrannie-proizvedeniya-tom-2.html Iraklij Andronikov, Izbrannyje proizvedenija v dvuh tomah, tom 2], Moskva, [[1975.]]
* Borislavov, Rad, Revolution is Evolution: Evolution as a Trope in Šklovskij's Literary History, Russian Literature, 69,2-4 ([[15. veljače]]-[[15. svibnja]] [[2011.]]), str. 209-238., ISSN 0304-3479
* Kaverin, V., Ja podnimaju ruku i sdajus', u: Epilog, Moskva, [[1997.]], ISBN 5-9697-0306-0
 
==Bilješke==
{{ReflistIzvori}}
 
{{GLAVNIRASPORED: Šklovski, Viktor}}