'''Hrvatski jezik''' skupni je termin za standardni jezik [[Hrvati|Hrvata]], i za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori oko 7 milijuna ljudi, poglavito Hrvata.
Hrvatski je službeni [[jezik]] [[Hrvatska|Republike Hrvatske]] i jedan od tri službena jezika [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], kao i jedan od sedam službenih jezika AP [[Vojvodina]] ([[Srbija]]). Osim toga, hrvatski jezik priznat je kao službeni jezik u pojedinim općinama u [[Austrija|Austrijskoj]] pokrajini [[Gradišće]] (Burgenland), međutim, tu je riječ o posebnom jeziku iseljenih Hrvata.
Govorni jezik čini sustav od tri narječja:
* '''[[Štokavsko narječje|štokavskoga]]'''
* '''[[Kajkavsko narječje|kajkavskoga]]'''
* '''[[Čakavsko narječje|čakavskoga]]'''
Hrvatski standardni jezik temeljen je na novoštokavskome ijekavskome narječju zapadnoga tipa, uz utjecaj ostala dva narječja, prvenstveno u leksiku.
Znanost koja se bavi hrvatskim jezikom zove se [[kroatistika]].
''Vidi i:'' [[Gramatika]], [[Pravopis]]
==Podrijetlo hrvatskoga jezika==
===Genetska pripadnost hrvatskoga jezika===
Hrvatski jezik spada među južnoslavenske jezike.
S njima pripada široj zajednici [[Slavenski jezici|slavenskih jezika]], a svi zajedno ulaze u [[Indoeuropska jezična porodica|indoeuropsku jezičnu porodicu]].
Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice - u razdoblju oko 2000. godine p.n.e. - stvara se - prema većini znanstvenika - baltoslavenska jezična zajednica.
Za njezina trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda.
Predstavnici pak druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u prapovijesno vrijeme.
Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500-1300. godine p.n.e.
Tada se stvara zasebna praslavenska jezična zajednica.
Vrijeme njezina trajanja i prostor koji je zauzimala nisu u znanosti precizno utvrđeni.
U toj se zajednici začinje niz jezičnih promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.
Migracijska kretanja slavenskih plemena dovode do stvaranja triju velikih skupina slavenskih narječja: zapadnoslavenske, istočnoslavenske i južnoslavenske.
Iz tih narječja razvili su se današnji slavenski jezici: zapadnoslavenski ([[poljski jezik|poljski]], [[kašupski jezik|kašupski]], [[donjolužički jezik|dolnolužički]], [[gornjolužičkijezik|gornjolužički]], [[Češki jezik|češki]], [[Slovački jezik|slovački]]), istočnoslavenski ([[ruski jezik|ruski]], [[bjeloruski jezik|bjeloruski]], [[ukrajinski jezik|ukrajinski]], [[rusinski jezik|rusinski]]) i južnoslavenski ([[Slovenski jezik|slovenski]], hrvatski, [[Srpski jezik|srpski]], [[crnogorski jezik|crnogorski]], [[Bošnjački jezik|bošnjački]], [[makedonski jezik|makedonski]] i [[bugarski jezik|bugarski]]).
===Južnoslavenski jezici===
Južnoslavenski jezici nastaju iz dva ogranka južnoslavenskog prajezika - zapadnoga i istočnoga.
Iz zapadnoga su se razvili slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, a iz istočnoga makedonski i bugarski jezik.
Istočnoslavenski je danas mrtav jezik starocrkvenoslavenski (ili staroslavenski).
To je jezik prve slavenske pismenosti i književnosti.
Utemeljen je na Istočno-južnoslavenskom narječju iz okolice [[Solun]]a što su ga sveta braća [[Ćiril i Metod]] u drugoj polovici [[9. stoljeće|9. stoljeća]] uzela za osnovu jezika slavenskoga bogoslužja i starocrkvenoslavenske književnosti i time ga uzdigla na razinu književnoga jezika.
On je još vrlo blizak praslavenskom jezičnom stanju pa pomaže u njegovoj rekonstrukciji.
Od ostalih slavenskih jezika (osobito južnoslavenskih) u najranijim fazama njihova samostalnog razvoja tek se neznatno razlikovao.
U kasnijim stoljećima u taj se književni jezik probijaju elementi jezika naroda u kojih se slavensko bogoslužje zadržalo u upotrebi te tako nastaju crkvenoslavenske redakcije: ruska, bugarska, srpska, hrvatska.
Hrvatskom se redakcijom služila hrvatska glagoljička liturgijska književnost, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri u čitavoj glagoljaškoj književnoj djelatnosti, a ponešto je utjecala i na narodni jezik hrvatske latiničke pismenosti u prvim stoljećima njezina postojanja ([[14. stoljeće|14.]] - [[16. stoljeće|16. stoljeće]]).
==Povijesni pregled hrvatskoga jezika==
Razvoj hrvatskog jezika se uglavnom rekonstruira na temelju starih natpisa, tekstova i imena. Rekonstrukcija počinje od zajedničkog praslavenskog jezika. U odnosu na druge slavenske jezike, južni slavenski jezici pokazuju neke zajedničke osobine, a detaljnija povijest ne može se točnije odrediti. Povijest hrvatskog možemo pratiti od 9. stoljeća.
===10. - 12. stoljeće===
Odjeljivanjem od ostalih slavenskih jezika, hrvatski počinje sa samostalnim razvojem. U odnosu na praslavensko stanje, dolazi do sljedećih promjena:
* gubljenje razlike između dva poluglasa
* nekadašnje ''y'' prelazi u ''i''
* glasovi ''ę'' i ''ǫ'' (tj. nazalni ''e'' i ''o'') prestaju biti nazalni, a promjena ovisi o narječju
===13. i 14. stoljeće===
U ovom razdoblju dolazi do različitog razvoja narječja, pa i do velikih razlika unutar samih narječja. Glavni uzrok je nestanak glasa ''ě'' (jat) koji je prešao u ''a'', ''e'', ''i'', ''je'' ili ''ije'', pri čemu ponegdje odlučuju kompleksna pravila.
Također, nestaje poluglas, i prelazi u ''a'' ili ''e'', a iznimno u ''o''.
Slogotvorno ''l'' prelazi u ''u'', ''o'' ili glas između.
Oko [[1400]]. godine završno -''l'' prelazi u ''o'' ili ''a'' u većini govora štokavskog narječja.
Svim ovim promjenama se štokavsko narječje odjeljuje od ostala dva narječja.
===15. - 18. stoljeće===
U ovom razdoblju dolazi do divergencije među narječjima, kao i do velikih seoba stanovništva, izazvanih turskim osvajanjima i ratovima koji su trajali stotinama godina. U mnoge štokavske govore ulazi vrlo velik broj turskih riječi (''čarapa'', ''top'', ''boja'', ''šećer'', ''budala'', ''jastuk'', ''bunar''...) U kajkavsko narječje ulaze mnoge njemačke riječi, a u primorske govore mletačke. Takve razlike u rječniku postoje i danas.
U mnogim govorima nestaje razlika između ''č'' i ''ć''.
===19. stoljeće i kasnije===
U najnovijem dobu dolazi do raznih standardizacija jezika, uglavnom na štokavskoj osnovi, i usporedo s tim do pokušaja čišćenja jezika od posuđenica, gdje se nerjetko posuđuju riječi iz bližih slavenskih jezika (naročito [[Češki jezik|češkog]]: ''časopis'', ''naslov'', ''prednost'', ''smjer'', ''učinak'', ''uloga'', ''ured'', ''zbirka''..., kao i [[Ruski jezik|ruskog]]: ''činovnik'', ''iskren'', ''odličan'', ''opasan'', ''poslovica'', ''razočarati'', ''strog'', ''točka''...) Istovremeno u jezik ulaze mnogi latinski i grčki termini. U 20. stoljeću dolazi do ulaska stanovitog broja riječi iz [[Engleski jezik|engleskog]] (''vikend'', ''klub'', ''tenk'', ''boks''...).
Krajem 20. stoljeća dolazi do razvoja masovnih medija i velikog utjecaja standardnog jezika novina, radija i televizije na jezik. Najprije kroz šaljive podlistke, komedije i sl., a kasnije demokratizacijom društvenih odnosa i šire, ipak u medije ograničeno prodire i govorni jezik. Kao mješavina stvara se ''supstandardni idiom'' koji vrši velik utjecaj na standardni jezik i u praksi ga često zamjenjuje.
Hrvatski jezik (uglavnom standardni) uvijek je bio predmet žestokih rasprava, koje često uključuju i politiku.
==Povijesni pregled standardizacije hrvatskoga jezika==
===Početak===
Pod kraj 9. stoljeća Hrvati su sa slavenskim bogoslužjem dobili i književni jezik, starocrkvenoslavenski i pismo, [[Glagoljica|glagoljicu]].
Pismenost se naglo širila, a u liturgijske i neliturgijske (nabožne i svjetovne) tekstove veoma brzo prodiru, ali s različitim intenzitetom i opsegom utjecaja, crte narodnoga jezika, u prvom redu čakavskoga narječja.
Tako je s jedne strane na čakavskoj podlozi za liturgijske knjige razvijen [[crkvenoslavenski jezik]] hrvatske redakcije ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik, a s druge strane mješoviti tip književnoga jezika:
narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga u službi stilskih sredstava za neliturgijske tekstove (do početka [[14. stoljeće|14. stoljeća]] i za pravne).
Prevladavanje jedne ili druge sastavnice u tom hibridnom tipu jezika bilo je uvjetovano raznim čimbenicima:
* starinom predloška
* podrijetlom predloška
* užom namjenom teksta
* književnom kulturom pisca
* karakterom sredine u kojoj je i za koju je nastajao
Tako smo u početku, u srednjem vijeku, imali uglavnom tri tipa književnoga jezika:
* crkvenoslavenski hrvatske redakcije u liturgijskim spisima
* hibridni crkvenoslavenski-čakavski
* crkvenoslavensko-čakavsko-kajkavski u neliturgijskim spisima, pjesništvu, narodni (čakavski) u prikazanjima, svjetovnim tekstovima, zapisima i sličnim djelima.
Najstariji su spomenici hrvatskoga narodnoga jezika čakavskoga narječja "Istarski razvod" iz [[1275]], te "Vinodolski zakonik", [[1288]].
Među najznačajnije spomenike hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika na glagoljici spadaju "Misal kneza Novaka" iz [[Lika|Like]], [[1368]], te "Hrvojev misal", [[1404]].
Ostali su tekstovi, bilo narodna izraza, bilo miješanoga narodnoga i crkvenoslavenskoga, dobro prikazani na vanjskoj poveznici o hrvatskoglagoljskim biserima, [http://www.hr/darko/glagoljica/biser20.html 20 bisera hrvatske glagoljice].
<div style="float:left;margin:0 0 1em 1em;text-align:center"><small>[[Slika:Novak.jpg]]<br>'''Misal kneza Novaka, 1368'''</small></div>
Od početka [[14. stoljeće|14. stoljeća]] (od dviju glagoljskih listina iz Novoga iz [[1309]]. godine) u pravnim spisima srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša pobjeđuje upotreba narodnoga jezika, a crkvenoslavenski elementi ovdje su samo mjestimična iznimka.
Narodni čakavsko narječje od samoga početka (“Red i zakon” [[zadar]]skih dominikanki iz [[1345]]. godine, i “Šibenska molitva” iz istoga vremena) karakterizira hrvatsku latiničnu književnost.
Od prvih hrvatskih pisanih spomenika, od kojih je [[Bašćanska ploča]], napisana oko [[1100]]. godine, najvažnija jer je s njom hrvatski književni jezik stupio na područje pismenosti, razvija se bogata hrvatska srednjovjekovna književnost (životi svetaca, pripovijetke, romani, duhovno pjesništvo, crkvena prikazanja), dobrim dijelom prijevodna.
Uz glagoljicu vrlo se rano javlja i hrvatska ćirilica, znana i kao "arvacko pismo", arvatica, poljičica, [[bosančica]] (Bosna i Hercegovina, srednja i južna Dalmacija, [[Humačka ploča]],“Povaljska listina” iz [[1184]]./[[1250]].) i [[latinica]] ([[Dalmacija]], [[Istra]], spomenuti “Red i zakon” najstariji je hrvatski tekst koji je u cjelini pisan latinicom).
Prvi je cjeloviti tekst na štokavskome narječju uopće [[Vatikanski hrvatski molitvenik]], nastao u Dubrovniku prije [[1400]].
U razvoju hrvatske kulture, književnosti i jezika to je važno razdoblje. Stvorena su značajna djela ne samo povijesne nego i trajne kulturne vrijednosti. Preko njih je hrvatski književni jezik sačuvao kontinuitet od [[11. stoljeće|11. stoljeća]] do danas, prvenstveno u rječničkom blagu i frazeologiji.
===Postanak hrvatskoga književnoga jezika i renesansna književnost===
U razdoblju [[Renesansa|europskoga preporoda (renesansa)]] u gradskim središtima, poput [[Split]]a, [[Dubrovnik]]a, [[Zadar|Zadra]], [[Hvar]]a, književni radovi stvaraju se na mjesnim narječjima.
Od [[14. stoljeće|XIV. stoljeća]] hrvatski su latinisti pridonosili latinističkoj književnosti europskoj:
hrvatski se morao potvrditi kao ravnopravan izričaj na kojemu se može prenijeti misleno područje:
rad je humanista i preporodnih pisaca stoga osobito važan.
Pjesmotvorje na jeziku hrvatskome opstoji od XIV. stoljeća; na njem je spjevana “Judita” ([[Venecija]], [[1501]].), djelo oca pjesničke umjetnosti hrvatske, [[Marko Marulić|Marka Marulića]] - kojemu su preteče poznati i nepoznati petrarkisti dubrovački.
Marulić je pisao čakavskim narječjem, rabeći katkad i štokavske i kajkavske oblike kada su mu kao pjesničko sredstvo bili potrebni.
Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj [[15. stoljeće|15. stoljeća]] u djelima [[Šiško Menčetić|Šiška Menčetića]] ([[1457]].—[[1527]].), [[Džore Držić|Džore Držića]] ([[1461]].—[[1501]].) i pjesama spjevanih "na narodnu" u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik.
Da se kraj 15. stoljeća može smatrati njegovim početkom, dovoljno je kao osvjetljenje te tvrdnje navesti jednu pjesmicu Šiška Menčetića:
:''''Ti ćeš, biti uzrok moje smrti''''
:''Ako li i dođe prijeka smrt na mene''
:''ti s’ uzrok, gospođe, život moj da vene.''
[[16. stoljeće|16. je stoljeće]] značilo vrhunac hrvatske renesansne književnosti, poglavito čakavsko-štokavskoga kruga ([[Hanibal Lucić]], [[Petar Hektorović]], [[Petar Zoranić]], [[Mavro Vetranović]], [[Marin Držić]], [[Dominko Zlatarić]]) sa središtima u Zadru, Hvaru, [[Korčula|Korčuli]] i [[Dubrovnik]]u.
U sjevernoj se Hrvatskoj pojavila književnost na kajkavskome narječju (Vramec: “Postila”), kao i na čakavsko-kajkavskom međunarječju (protestantski pisci [[Stjepan Konzul Istranin]] i [[Antun Dalmatin]]).
Od ulaska štokavskoga narječja u hrvatsku književnost hrvatski književni jezik štokavskoga tipa razvijao se bez velikih lomova i usjeka pa se kraj 15. stoljeća može s pravom smatrati početkom našega današnjega književnoga jezika.
===Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija===
[[17. stoljeće]] i prva polovina [[18. stoljeće|18. stoljeća]] znače novo razdoblje u razvoju hrvatske književnosti i njezina jezika.
To je doba zamiranja književnoga i kulturnoga rada u [[Dalmacija|dalmatinskim]] gradovima pod [[mletačka republika|mletačkom]] upravom, doba sve oskudnijega materijalnog i kulturnog stanja na područjima pod [[Turska|Turcima]], doba [[Protureformacija|protureformacije]] i katoličke obnove, u kojoj prednjači isusovački red i koja za svoj obnovljeni vjerskopoučni rad medu pukom ponovo traži što šire prihvatljiv i razumljiv književni jezik.
Postupno povlačenje Turaka ostavlja za sobom nove prostore za širenje književnoga i kulturnoga djelovanja.
To je i doba nastanka naših prvih [[gramatika]] i pojačanoga leksikografskog rada, doba teorijskih i praktičnih pokušaja na stvaranju jedinstvenoga književnog jezika.
Usprkos pokrajinskim i neodređenim općim nazivima što se sve češće javljaju kao ime hrvatskoga jezika (slovinski, slovjenski, dalmatinski, ilirski i drugi), traje neprekidna svijest svih hrvatskih krajeva i narječja o pripadnosti jednom jeziku i o potrebi njegova ujednačavanja.
Pritom se sve češće izražava načelo o potrebi stvaranja jedinstvenoga književnog jezika na temelju najraširenijega narodnoga govora i sve jasnijom biva svijest da je taj najrašireniji narodni govor štokavština.
Na samom početku ovoga razvojnog razdoblja hrvatskoga književnog jezika nastaje i njegova prva gramatika “Institutionum linguae illyricae libri duo” Pažanina [[Bartol Kašić|Bartola Kašića]], objavljena u [[Rim]]u godine [[1604]].
To je gramatika jezika dotadašnje hrvatske pismenosti i književnosti.
Osnova joj je čakavska, ali u njoj ima i štokavskih elemenata.
Kasnije je njezin autor, na svojim misionarskim putovanjima u krajeve pod Turcima i u Dubrovnik, spoznao da je štokavsko narječje najraširenije među našim narodnim govorima i da bi bilo najpogodnije kao osnova književnoga jezika.
Bartol Kašić je i autor prvog poznatog hrvatskog cjelokupnog prijevoda [[Biblija|“Svetoga pisma”]] i hrvatsko-talijanskoga rječnika, ali je to oboje, nažalost, ostalo u rukopisu (Kašićev je prijevod Biblije prvotiskan [[2000]]. godine).
Objavio je niz vjerskih i vjerskopoučnih djela i više prijevoda, od kojih je najznačajniji “Ritual rimski”, objavljen u Rimu [[1640]]. godine, koji je svojom svakodnevnom uporabom na širokom prostoru znatno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika i imao u njemu onu ulogu koju su u ostalih europskih naroda imali objavljeni prijevodi Svetoga pisma.
<div style="float:right;margin:0 0 1em 1em;text-align:center"><small>[[Slika:Biblija-kasic.jpg]]<br>'''Stranica iz Kašićeva rukopisnoga prijevoda "Biblije"'''</small></div>
U 17. stoljeću razvija se i književnost u Bosni s najpoznatijim predstavnikom [[Matija Divković|Matijom Divkovićem]].
On svoja djela piše istočnobosanskom staroštokavskom ijekavicom za razliku od većine kasnijih bosanskih pisaca, kod kojih sve više prevladava novoštokavska ikavica.
Književni rad u Bosni u 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća uklapa se u tijekove katoličke obnove i gotovo se isključivo veže uz franjevački red.
Djelovanje bosansko-hercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskog, kulturnog i književnog života u okvirima franjevačke redodržave Bosne Srebrne, koja je u to doba obuhvaćala uglavnom sve štokavske Hrvate, znatno je pridonijelo uklanjanju narječnih razlika u pisanom jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika na širokom prostoru od [[Slavonija|Slavonije]] do mora.
U tom jeziku, uz narječne osobine pojedinih pisaca, prevladava novoštokavska ikavica.
U Dubrovniku je u 17. stoljeću prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj.
Ti su pisci već i prije u svoja djela unosili štokavske crte pod utjecajem dubrovačke i usmene štokavske književnosti.
Djelovanjem bosansko-hercegovačkih franjevaca štokavština postaje prestižni književni jezik i na južnočakavskom području. Jedan od odvažnih poticaja u tom pravcu bio je i rječnik talijanskoga isusovca [[Jakov Mikalja|Jakova Mikalje]] "Blago jezika slovinskoga" iz [[1649]]-[[1651]].
Mikalja je sudjelovao u katoličkoj obnovi u našim krajevima i u tom je rječniku izrazio misao da bi Hrvati trebali za književni jezik odabrati svoje najljepše narječje, a to je “bosansko” (to jest štokavština), koje se po ljepoti može usporediti s toskanskim u Italiji.
Vrhunac je barokni pjesnički izraz doživio u djelima [[Ivan Gundulić|Ivana Gundulića]], [[Ivan Bunić Vučić|Ivana Bunića]] i [[Junije Palmotić|Junija Palmotića]] - svima pisanima posebnim stiliziranim oblikom ijekavske štokavštine.
Dubrovniku je susjedna Hercegovina bila štokavska, te je s čakavskim podslojem u XVII. stoljeću oblikovan razrađen štokavski književni izraz.
Tim je trima djelovanjima: jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.
<div style="float:left;margin:0 0 1em 1em;text-align:center"><small>[[Slika:Gundulic.jpg]]<br>'''Ivan Gundulić:Suze sina razmetnoga, 1622'''</small></div>
U 18. stoljeću, nakon oslobođenje velikoga dijela Hrvatske od turske vladavine, a u skladu s općim tendencijama [[racionalizam|racionalizma]], u svim se hrvatskim krajevima javljaju prosvjetiteljski pisci.
Cilj im je podizanje kulturne razine svih oblika narodnog života, te stoga svoja djela namjenjuju uglavnom neukom puku.
Borci su protiv predrasuda, praznovjerja, zaostalosti i neukosti i pobornici istine, razuma i općeg napretka.
U tom su poslu motivirani sviješću o potrebi uvođenja vlastite narodne kulture u zajednicu prosvijećenih europskih naroda.
U težnji da osvoje što širi krug čitatelja i da im približe svoja djela, u svom se stvaralaštvu često služe oblicima i jezičnim izrazom narodnog stvaralaštva.
Na taj način njihova djela poprimaju pučko obilježje i stječu veliku popularnost u narodu, a šire i utjecaj štokavskoga narječja, na kojem su pisana.
Najčitanije su bile i najveću su popularnost stekle dvije knjige: “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” [[Andrija Kačić Miošić|Andrije Kačića Miošića]] iz [[Makarska|Makarskoga]] primorja ([[1756]]; prošireno izdanje [[1759]]) i “Satir iliti divji čovik” Slavonca [[Matija Antun Relković|Matije Antuna Relkovića]] ([[1762]]; drugo, prošireno izdanje [[1779]]).
Književnojezični razvoj protekloga razdoblja, u kojem se već jasno ocrtavalo prvenstvo štokavštine u ulozi hrvatskoga književnog jezika, omogućio je piscima ovoga razdoblja da prihvate više-manje jedinstven književni jezik na novoštokavskoj narječnoj osnovi, uglavnom zapadnoga ikavskog tipa (izuzev ijekavskoga Dubrovnika).
U tom jeziku obilježja jedinstvenosti pretežu nad pokrajinskim razlikama.
Osvajanjem široke čitateljske publike u većinskom dijelu hrvatskoga naroda, širenjem svoje upotrebe u sve raznolikije svrhe i uključivanjem u sve novija područja ljudske djelatnosti u vezi sa zahtjevima novoga vremena taj jezik već funkcionira kao standardni jezik.
===Ilirski pokret i filološke škole===
Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednom slovopisu (grafiji), tipu slova za pisanje glasova, ujedinio tek [[Ljudevit Gaj]] ([[1809]].—[[1872]].).
On [[1830]]. izdaje u Budimu knjižicu "Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov".
U njoj po češkom uzoru predlaže ''č'', ''ž'', ''š'', ''ľ'', ''ň'', ''ď'', ''ˇg'' to jest, za svaki glas poseban znak.
Prihvaćeno je ''č'', ''ž'', ''š'', a za druga su slova uzeti dvostruki znakovi, dvoslovi ''lj'', ''nj'', ''dj'' ili ''gj'', ''dž'', iz poljskoga je preuzeto ''ć'', a kasnije je Daničić predložio ''đ''.
Gaj [[1835]]. izdaje ''Novine Horvatzke'' s prilogom ''Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka'', novine kajkavski, a Danicu kajkavski i štokavski, uz stari pravopis katkad upotrebljava i novi.
U početku 1836. mijenja naslov u Ilirske narodne novine, Danica ilirska i uvodi novi slovopis i štokavski hrvatski književni jezik.
Iako je to za kajkavski [[Zagreb]] bio revolucionarni čin, Gaj je naišao na neznatan otpor jer je postupao vrlo taktično, a s druge strane jer je i prije njega na kajkavskom području bilo shvaćanja da treba uzeti štokavski književni jezik i pokušaja da se tako piše (Draškovićeva Disertacija), kajkavci su smatrali da preuzimaju svoje, a ne nešto tuđe.
Zato Gaj zapravo i nije prekinuo jezičnu tradiciju, nego je nastavlja, u prvom redu dubrovačku i slavonsku.
On je dakle jedan od hrvatskih književnih jezika, koji je u Hrvata već bio izgrađen i prije preporoda, proširio i na kajkavsko područje.
Tako je Gaj u jednom književnom jeziku i u jednom pravopisu ujedinio sve Hrvate i njegove su zasluge zbog toga goleme: stvorio je najbolje temelje za procvat hrvatske kulture na svim područjima ljudske djelatnosti.
Gaj i ilirci težili su i više od toga.
Nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene.
Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim i zato su neke pojedinosti prilagođavali tome cilju.
Tako su na mjestu nekadašnjega [[jat]]a pisali ''ě'' težeći da tako ujedine ijekavce, ikavce i ekavce.
Samoglasno ''r'' pišu s popratnim glasom (perst, parst), u genitivu množine pišu ''-h'' (''ženah'').
Pravopis je morfonološki (korijenski, ''sladka'', ''žalostno'').
Valja imati na umu da je to bio samo način pisanja, izgovor je bio ''prst'', ''žena'', ''slatka'', ''žalosno'', jedino se ''ě'' čitao različito.
I u jeziku su zadržali neke posebnosti, na primjer u deklinaciji različit [[dativ]], [[lokativ]] i [[instrumental]] množine (dativ ''ženam'', lokativ ''ženah'', ''mjestih'', instrumental ''ženami'', ''narodi'').
Ali široka se ilirska ideja pokazala neostvarljivom. Svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putima.
Od samoga je početka Gajevo djelovanje dalo snažan poticaj književnosti i tako se hrvatski književni jezik kao sredstvo umjetničkog izraza očituje u svom najvećem dostignuću.
Gaj je i sam objavljivao stihove i prozu, ali su značajnija ostvarenja dali drugi: Vraz, Demeter, Nemčić, a najvrjednija [[Ivan Mažuranić]] i [[Petar Preradović]].
====<u>Zagrebačka jezikoslovna škola</u>====
[[Lingvistika|Lingvističko]] oblikovanje književnog jezika u trećoj četvrtini [[19. stoljeće|19. stoljeća]] u znaku je takozvane zagrebačke jezikoslovne škole.
Začetnici su joj Gaj i gramatičari [[Vjekoslav Babukić]] i [[Antun Mažuranić]], ali je do najsnažnijega izraza došla kad joj se na čelu našao gramatičar i književnik [[Adolf Veber Tkalčević]] ([[1825]].—[[1889]].) i leksikograf [[Bogoslav Šulek]] ([[1816]].—[[1895]].). Obojica su uglavnom branila dotadašnji način pisanja, a Tkalčević se posebno zalagao za nastavak -''h'' u genitivu množine, predlažući da se takav oblik i govori.
Stoga su on i njegovi sljedbenici nazvani '''ahavcima'''.
U njihovu je radu značajna i težnja za jezičnom čistoćom.
Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima.
Šulek je nastojao da stvori hrvatsko znanstveno nazivlje, ali je zbog otpora prema germanizaciji i suzbijanja prevlasti [[njemački jezik|njemačkoga]] i [[latinski jezik|latinskoga jezika]] svjesno nastojao da nazivi budu domaće riječi.
Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz slavenskih jezika, uglavnom iz češkoga i ruskoga, prilagodivši ih hrvatskomu.
Obojica su, Tkalčević svojim člancima i gramatikama, i Šulek svojim rječnicima, učinili toliko da su njihovi suvremenici dobili jezik sposoban za praktičnu porabu i u školi, upravi i znanosti, a po tome su svojim zaslugama zadužili i kasnije naraštaje.
====<u>Riječka jezikoslovna škola</u>====
Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje tzv. slavenskog ili kratkog genitiva množine te starijih jezičnih oblika u književni hrvatski jezik.<!-- ima još za dodati -->
====<u>Zadarska jezikoslovna škola</u>====
Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje ikavštine kao književnog hrvatskog jezika.<!-- ima još za dodati -->
====<u>Hrvatski "vukovci"</u>====
Pod kraj 19. stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik.
Reforma je srpskoga folklorista i jezikoslovca [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]] pobijedila u [[Srbija|Srbiji]] i njegov ugled je počeo naglo rasti i u Hrvatskoj.
Tada hrvatski lingvisti, nazvani '''hrvatski vukovci''', nastoje da književni jezik oblikuju prema Karadžićevu uzoru.
Najprije je [[Ivan Broz]] na fonološkim načelima izradio ''Hrvatski pravopis'' (Zagreb, [[1892]].).
Budući da dotadašnji tvorbeno-morfološki nije imao dugu normativnu tradiciju niti kakvih izrazitih prednosti (a i stara je “uzorna” dubrovačka književnost bila pisana pretežito fonološkim [[hrvatski pravopis|hrvatskim pravopisom]]) i kako su ''Hrvatski pravopis'' donijeli i prihvatili sami Hrvati, uz neka početna kolebanja i manji prijekid za [[NDH]] fonološki se pravopis ustalio i upotrebljava se uz normalna usavršavanja i danas.
Na osnovi Karadžićevih i [[Đuro Daničić|Daničićevih]] djela [[Tomislav Maretić]] ([[1854]].—[[1938]].) izradio je svoju veliku ''Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika'' (Zagreb, [[1899]]., [[1931]], [[1963]].).
Ona je unijela veće promjene u hrvatski književni jezik u mnogim pojedinostima, a značajnim dijelom samo u oblicima množinskih padeža.
No, to je jednim dijelom već bilo na razvojnoj crti hrvatskoga književnoga jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate ni kad su Hrvati poslije opet mogli slobodno odlučiti drukčije.
No, u nekim je jezičnim propisima Maretićeva škola slijepo slijedila srpske uzore te je pokušala hrvatskom standardnomu jeziku nametnuti oblike strane hrvatskoj jezičnoj tradiciji.
U nekoliko bitnih pitanja škola hrvatskih vukovaca se razlikovala od ilirskih i poilirskih jezičnih koncepcija. Osnovne predodžbe o hrvatskome jeziku ilirske, kao i zagrebačke škole bijahu:
* novoštokavski idiom kao jezgra hrvatskoga standardnoga jezika, no otvorenoga za utjecaje ostalih hrvatskih narječja (čakavskoga i kajkavskoga), što se očitovalo u uvažavanju tronarječne dimenzije hrvatskoga
* jezični purizam koji se iskazivao u novotvorbi hrvatskih riječi mjesto internacionalizama ili tuđica
* svijest o kontinuitetu hrvatske jezične i književne baštine te shvaćanje književnoga jezika kao više potencije narodnoga
Škola hrvatskih vukovaca, kojoj je na čelu bio [[Tomislav Maretić]], a zastupala je gledišta temeljena na osnovnim shvaćanjima [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]] i [[Đuro Daničić|Đure Daničića]], imala je sljedeće stavove o hrvatskome jeziku:
* izjednačavanje narodnoga i književnoga jezika, što je u praksi značilo jezičnopovijesni nihilizam i zabacivanje hrvatske književne baštine, kao i nekritičku adoraciju djela [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]]
* štokavski purizam, tj. odbijanje čakavskih i kajkavskih riječi i oblika u hrvatskom književnom jeziku, što je dovodilo i do grotesknih pokušaja štokavizacije kajkavskih i čakavskih toponima (Dionice i Spljet umjesto Delnice i Split)
* potiskivanje tvorbenosti hrvatskoga jezika, ili ustrajanje u pokušajima afirmacije međunarodnica (historija, muzika) na račun hrvatskih tvorenica (povijest, glazba)
====<u>Ishod</u>====
Iako su "vukovci" naizgled izvojevali pobjedu koncem 19. stoljeća, uskoro se pokazalo da se radilo o Pirovoj pobjedi. Sve glavne točke ilirskog i poilirskoga hrvatskoga jezičnoga programa, od tronarječnosti i hrvatske književne tradicije do tvorbenosti-definitivno su nadvladale programatski ideal mladogramatičara ili "hrvatskih vukovaca". Mladogramatičarski su pokušaji propali bujnim razvitkom hrvatske književnosti [[20. stoljeće|20. stoljeća]] ([[Tin Ujević]], [[Miroslav Krleža]]), a hrvatsko ih je jezikoslovlje i "službeno" prevladalo koncem [[SFRJ]].
Ivan Broz i Franjo Iveković izradili su ''Rječnik hrvatskoga jezika'' (Zagreb, [[1901]].) također na Karadžićevoj i Daničićevoj osnovi, ali on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje.
Tim su se zahvatima razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika znatno smanjile - privremeno, ali do njihova jedinstva nije došlo.
===Jugoslavensko razdoblje===
Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine silom srpske vlasti, zakona, odluka i propisa koji su protegnuti na Hrvatsku ili koji su donošeni u Beogradu samo na srpskome jeziku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga i tako je na mnogim područjima kao što su uprava, zakonodavstvo, sudstvo, školstvo i vojska naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, ali ni takvim nasilnim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo. Da se što više sačuvaju hrvatske jezične osobine, dr. [[Petar Guberina]] i dr. Kruno Krstić napisali su knjigu “Razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” (Zagreb, 1940.). Ta je knjiga imala dugo jak utjecaj na čuvanje hrvatske jezične posebnosti.
Zatiranje hrvatskoga književnoga jezika trajalo je sve do stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine. Tada je u mnogome vraćeno hrvatsko nazivlje, a pogotovo stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nevolja je bila samo u tome što su obje faze, banovinska i endehaška, trajale samo sedam godina.
U partizanskome ratu i dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj hrvatski nazivi vraćeni za Banovine uglavnom su ostali, osim u vojsci jer je tu prevladalo srpsko vojno nazivlje. U početku je u drugoj Jugoslaviji u načelu priznato svakomu narodu da se služi svojim jezikom pa su zakonski priznata četiri ravnopravna jezika: hrvatski, srpski, slovenski i makedonski, ali je tada hrvatski jezik doživio drugo rashrvaćivanje.
===[[Novosadski dogovor]]===
[[Komunistička partija Jugoslavije]] u svome internacionalističkome usmjerenju bila je protiv mnogih nacionalnih obilježja i uvodila svoje, može se reći komunističke nazive.
Tada je na primjer ''stranka'' preokrenuta u ''partija'', ''tajnik'' i ''ministar'' u ''sekretar'', ''glavni tajnik'' u ''generalni sekretar'', ''glavni'' ili ''središnji odbor'' u ''centralni komitet'', ''vojska'' u ''armija'', ''redarstvo'' i ''oružništvo'' u ''milicija'', ''gospodin'' u ''drug'', ''glazba'' u ''muzika'', ''povijest'' u ''historija'', ''skup'', ''zbor'' u ''miting'', ''škola'' u ''centar'' i druge.
Većinom su to bile tuđice, mnoge uobičajenije u srpskome književnome jeziku, a s njihovim olakim i nekritičnim preuzimanjem, što se također podudaralo s osobinama srpskoga književnoga jezika, hrvatski je bio potiskivan, a hrvatski jezični osjećaj prema tuđicama otupljen pa su tada vrata širom otvorena anglizmima.
No srpska strana nije bila zadovoljna ni takvim stanjem, nego je nastojala da hrvatski i srpski književni jezik što više zbliže i da u tome hrvatski bude potpuno potisnut.
S tom je namjerom uredništvo ''Letopisa Matice srpske'' raspisalo anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna [[1954]].
Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika.
Poslije završene ankete održan je sastanak na kojem je zaključeno da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaknuti oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis.
Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je [[1960]]. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom ''Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika'', a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom ''Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika''.
===Deklaracija o hrvatskom jeziku i suvremeni standardni jezik===
Dok je zajednički pravopis primijen više-manje prešutno, premda se u nekim svojim dijelovima znatno razlikovao od dotadašnjeg Broz-Boranićeva ''Pravopisa'', izlazak ''Rječnika'' Matice hrvatske - Matice srpske (prozvanoga ''''Adok'''') izazvao je na hrvatskoj strani buru nezadovoljstva.
Uočavaju se i u kritici ističu nedostatci ''Rječnika'', od kojih je najbitnije unifikatorsko prikrivanje posebnosti hrvatskoga i srpskoga leksika.
Posljedica tog nezadovoljstva jest ''Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika'' iz [[1967]], koju je potpisala većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i koja je naišla na snažnu političku osudu.
Matica hrvatska odriče se Novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku (koji dovršava samo srpska strana), te organizira izradbu novoga pravopisa.
[[1971]]. izlazi ''Hrvatski pravopis'' [[Stjepan Babić|Stjepana Babića]], [[Božidar Finka|Božidara Finke]] i [[Milan Moguš|Milana Moguša]], koji je politički zabranjen, ali u fototipskom izdanju pojavljuje se u [[London]]u, te se otada popularno naziva ''''Londonac''''.
Nastavlja se izdavanje školskih jezičnih udžbenika i priručnika, medu njima i pet izdanja Težak-Babićeva ''Pregleda gramatike hrvatskosrpskog jezika'', dok je šesto izdanje pod izmijenjenim naslovom ''Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika'' [[1973]]. povučeno iz uporabe.
Godine 1974. objavljeni su ustavni amandmani, po kojima je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi “hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski”. Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom “Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika”, koji modernim znanstvenim pristupom označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i - uz brojne službene i političke otpore-afirmaciju naziva hrvatski književni jezik. U tadašnjem Institutu za jezik izraduje se “Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika”, ali nailazi na političku osudu, ne odobrava se kao školski udžbenik i izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem 1979. godine. Konačnu kodifikaciju hrvatskoga standardnoga jezika, koja je uključila hrvatsku književnu i jezičnu baštinu koju je dogmatska Maretićeva škola zanemarivala, označila je velika znanstvena gramatika hrvatskoga književnog jezika. Godine 1986. u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku” Stjepana Babića i “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku” [[Radoslav Katičić|Radoslava Katičića]]. Krajem 1988. godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je spomenuti ustavni amandman o jeziku iz 1974. neustavnim jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne upotrebe jezik Srba u Hrvatskoj. Početkom 1989. Sabor SRH pokreće postupak za promjenu spornog ustavnog članka o jeziku. Tome se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor nije prihvatio.
U novim političkim okolnostima, koje su nastupile 1990. godine, kada je Republika Hrvatska krenula samostalnim i neovisnim putem, te postala samostalna, suverena i međunarodno priznata država, pojačana je i jezikoslovna djelatnost. 1990. izlazi drugo izdanje Priručne gramatike pod izmijenjenim naslovom “Gramatika hrvatskoga književnog jezika”, te treća knjiga velike znanstvene gramatike, “Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga jezika”, djelo više autora.
Stvaranjem slobodne Hrvatske, hrvatski se književni jezik počinje opet pohrvaćivati u onome dijelu u kojem je bio rashrvaćen. U jednome smislu vraća se na 1918. da se nastavi tamo gdje je zbog djelovanja srpske prevlasti u prvoj Jugoslaviji hrvatska jezična tradicija bila prekinuta, a u drugome na 1945. da se vrate one jezične osobine koje su do tada bile proganjane ili prognane pa zaboravljene. To se očituje u svim područjima, osobito u upravi, zakonodavstvu i vojsci. I na svim drugim područjima doživljava svoj preporod jer je došao u novo razdoblje slobode.
==Zanimljivosti==
* Najkraće hrvatske riječi tvore se od jednog slova: a, u, i, o, k, s
*Najduža riječ hrvatskog književnog jezika (ako se zanemare dugački brojevi, koji se mogu pisati kao jedna riječ)je: '''prijestolonasljednikovica''', odnosno, izvodeći ga u [[umanjenice|umanjenicu]]:<br>
'''prijestolonasljednikovičica'''<br>
te u posvojni pridjevski oblik za ženski rod<br>
'''prijestolonasljednikovičičina'''<br>
odnosno u padežu u množini:<br>
'''prijestolonasljednikovičičinima''' - 31 znak.
== Vidi također ==
*[[Hrvatske gramatike]]
*[[Hrvatski rječnici]]
*[[Popis hrvatskih jezikoslovaca]]
*[[Rekli su o hrvatskom jeziku]]
*[[Kako su postale hrvatske riječi]]
*[[Srpskohrvatski jezik]]
== Vanjske poveznice ==
===Povijesni prikaz===
*[http://www.hr/darko/glagoljica/glkro.html Kronološki popis glagoljskih spomenika]
