Božo Bulatović: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m lektura
Nema sažetka uređivanja
Redak 13:
| zanimanje = [[književnik]]
}}
''''''Božo Bulatović''' [[crnogorski|na crnogor. ćiril.]] '''Божо Булатовић''' ([[Mojkovac]], [[6. siječnja]] [[1927.]] - [[Podgorica]], [[12. kolovoza]] [[2009.]]) [[Crnogorci|crnogorski]] [[književnik]]– pjesnik, pripovjedač, romansijer, književni kritičar, antologičar, dramaturg, pozorišni komentator, prevodilac sa ruskog jezika, kulturolog, urednik. Aktivni sudionik borbe za obnovu [[prevoditeljCrna Gora|crnogorske države]], i priznanje [[esejistcrnogorski jezik|crnogorskoga jezika]]. Rođen 6. januara 1927. godine, u Mojkovcu, na Badnji dan. Potiče iz istaknute crnogorske i partizanske porodice. Završio Filosofski fakultet u Beogradu 1952. godine. Bio gimnazijski profesor na Cetinju i u Beranama. Uređivao časopise „Susreti“, „Razvitak“, „Godišnjak Ivangradske gimnazije“. Kasnije urednik u redakcijama „Borca“, „Pobjede“, „Borbe“, „Sveta“, „Razvitka“, često prisutan u „Politici“ i „Književnim novinama“. Jedno vrijeme redovan saradnik desetine časopisa i novina, istovremeno.
U II svjetskom ratu, partizan.
 
Prozu počeo da piše još kao srednjoškolac, 1947. godine, u Nikšićkoj gimnaziji. U književnoj periodici objavio veliki broj pripovijedaka, eseja, drama, stotine književnih i pozorišnih kritika, polemika, pjesama, nekoliko knjiga i desetine članaka prevoda sa ruskog jezika.
Aktivni sudionik borbe za obnovu [[Crna Gora|crnogorske države]] i priznanje [[crnogorski jezik|crnogorskoga jezika]].
Na početku bavljenja književnom kritikom i polemikama, Bulatović je nerijetko koristio i pseudonime. Dio tekstova objavio je i potpisao imenom: Nebojša Zatarac (u nekim bibliotečkim jedinicama pogrešno je upisivano – Zlatarac). I kasnije se povećavao broj priloga na kojima su stajali pseudonimi: B. Laketić, B. L. (Božo Laketić), Perovan Beganović, Pero V. Anović, B. Bunjac, (B, BB, BA, M.O), kao i šifre: „hroničar“, „kačak“, „crna tica“, i dr.
 
U zasebnim cjelinama objavljeno:
"Karaula", roman („Narodna knjiga", Cetinje), 1956.
"Mihailo Lalić", književna kritika („Rad", Beograd), 1961.
"Oton Župančić", književna kritika.
"Skender Kulenović", književna kritika („Rad", Beograd), 1962.
Zbornik "Tmine i zore" - pedesetogodišnji književni rad (1919-1969) – sa Vladom Strugarom.
"Jovan Dučić", književna kritika („Rad", Beograd), 1964.
"B. B. Šaranović – Tihi gromoglasnik", izbor i književna kritika ("Narodna biblioteka Radosav Ljumović", Podgorica), 1996.
"Karaula", roman-poema (drugo prošireno izdanje, "Kulturno-prosvjetna zajednica", Podgorica i "Novo delo", Beograd), 1996.
"Njegoš izbliza" („Crnogorska izdanja", Podgorica), 2004.
"Jesenje", poezija ("Crnogorski kulturni centar", Podgorica), 2007.
"Karaula", roman-poema (treće izdanje), „Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2008.
"Zapisi o bezimenom", pripovijetke, „Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2008.
"Ubojtak", roman, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2009.
"Izbliza", ogledi i feljtoni, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2010.
"Goniči i gonjeni", drame, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2010.
„Putevi koji pišu“, putopisi i reportaže, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2011.
„Stvari stoje drukčije“, kritike, rasprave i polemike, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2011.
„Rubrike“, kritike, polemike i pozorišta, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2012.
„Priče iz nepovrata“, pripovijetke, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2012.
„Prevodi s ruskog“, antologija prevoda, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2012.
„Staze“, putopisne reportaže i hronike, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2012.
„Hronike“, analize i komentari hroničara, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2012.
„Hod u svjetlost“, putopisne reportaže, hronike, "Crnogorski kulturni centar", Podgorica, 2013.
 
U Bulatovićevim zasebnim knjigama prevoda zastupljeni su klasici ruske književnosti:
M. Šolohov: Uzorana ledina, 1960.
S. Jesenjin: Stihovi i proza, 1960, 1963.
E. A. Jevtušenko (zajedno sa Izetom Sarajlićem): Poezija, 1963.
V. V. Majakovski: Pjesme (sa B. Ćosićem i R. Pajkovićem), 1964.
„Ruska poezija XX vijeka" (izbor), 1964.
„Poezija Oktobra" (zajedno sa Dušanom Ćetkovićem), 1968.
“Takav je bio Ričard Zorge”, monografija
Ilja Erenburg: “Ljudi, godine, život”, odabrani djelovi iz višetomnih memoara;
a u zbornicima i antologijama uglednici:
Aleksandar Blok, Maksim Gorki, Boris Pasternak, Ilja Erenburg,; te Inokentij Anjenski, Nikolaj Minski (pseudonim Vilenkina), Fjodor Sologub (pseudonim Teternjikova), Dmitrij Mereškovski, Ivan Bunjin, Andrej Bjeli (pseudonim Bugajeva), Konstantin Baljmont, Zinaida Hipijus, Igor Severjanin, Mihail Kuzmin, Nikolaj Gumiljov, Maksimilijan Vološin, Emanuel German, Osip Mandeljštam, Vjačeslav Kovaljevski, Rjurik Ivnjev, Anatolij Marijengof, Vjačeslav Ivanov, Vadim Šeršenjevič, Sergej Gorodjecki, Ana Ahmatova, Valerij Brjusov, Velimir Hljebnjikov, Pavel Antokoljski, Vasilij Kamenski, Eduard Bagricki (pseudonim Dzjubina), Vladimir Lugovskoj, Nikolaj Tihonov, Marina Cvetajeva, Boris Šahovski, Semjon Kirsanov, Mihail Svetlov, Konstantin Simonov, Ilja Seljvinski, Mihail Lukonjin, Stjepan Ščipačov, Mihail Dudin, Petar Komarov, Olga Bergolc, Anatoloj Sofronov, Nikolaj Poletajev, Leonid Martinov, Grigorij Sanjikov, Vasilij Aleksandrovski, Jaroslav Smeljakov, Dmitrij Kedrin, Nikolaj Asejev, Aleksej Surkov, Aleksandar Tvardovski, Visarion Sajanov, Josif Utkin, Mihail Matusovski, Semjon Gudzenko, Sergej Ostrovoj, Aleksandar Kovaljenkov, Dmitrij Osin, Robert Roždestvenski, Andrej Voznesenski, Bela Ahmadulina, Bulat Okudžava, Boris Slucki, i mnogi drugi.
Jedan je od začetnika crnogorske književne kritike i najplodnijih i najboljih crnogorskih prevodilaca ruske literature.
 
Roman „Karaula“ prvi put je objavljen 1956. godine. Za taj roman Bulatović je 1956. dobio Trinaestojulsku nagradu Udruženja književnika Crne Gore, koja je tada bila najveće crnogorsko književno priznanje. Dobitnik je više značajnih književnih nagrada: nagrada Savjeta za prosvjetu Crne Gore za najbolji rad, (kao student književnosti, 1951. godne), Nagradu grada Požarevca za reportažu „Potkovica nad gradom“ objavljenu u „Borbi“ 1964. godine, nagradu časopisa „Odzivi“ iz Bijelog Polja za pjesmu „Neretva“, dvije „Pobjedine“ nagrade za priču, nagradu časopisa „Stvaranje“ za pripovijetku „Kovčeg“. Priča „Svekrva“ uvrštena je u antologiju crnogorske proze (sastavio Milorad Stojović), u prvoj verziji koju je objavilo „Stvaranje“. Uvršten u Antologiju 105 pisaca za djecu, Antologiju poezije o Crnoj Gori, Antologiju dječjih pripovijetki „Zauvijek ljepota“, Antologiju priča za djecu „Prostrani vidici“, te mnoge druge. Za cjelokupno stvaralaštvo dobio je nagradu grada Mojkovca (1974).
 
Ostaće upamćen i po više vanrednih feljtona o životu i djelu najpoznatijih crnogorskih pisaca, te ruskih velikana Šolohova, Jesenjina i Majakovskog. Posljednjih dvadesetak godina, na prelomu dva vijeka, objavio je na temu nezavisnosti crnogorske nacije preko sto napisa: u „Omladinskom pokretu“, „Monitoru“, „Liberalu“, „Pobjedi“, „Politici“, „Sveviđu“, „Mojkovačkim novinama“, ,,Reflektoru“ i „Crnogorskom književnom listu“.
Književni istoričar i leksikograf Dobrilo Aranitović napisao je 2010. godine Bulatovićevu sveobuhvatnu bio-bibliografiju, a parcijalne hronologije o prilozima u tekućoj štampi objavljivane su u periodičnim publikacijama. O djelima Boža Bulatovića, uključujući i prevode s ruskog i pojedine antologijske izbore, pisali su osvrte, prikaze i šire književne analize Radonja Vešović, Vasko Ivanović, Svetozar Piletić, Vuk Filipović, Ljubomir Cvijetić Radoslav Rotković, Milorad Stojović, Ratko Peković, Vojislav Đurović, Vukale Đerković, Miloš Bjelkić, Milorad Bošković, Vojislav Minić, Jelena Pavićević, Danijela Popović, Blagoje Vujisić, Borislav Jovanović, Veseljko Koprivica, Lav Zaharov, Milosav Babović. Pjesme koje su iznad svojih stihova ispisivale ime Boža Bulatovića objavili su Branislav Petrović, Božidar Šujica, Žarko Đurović, Radoslav Pajković, Željko Rutović, Mirko Jakovljević, Janko Nikolovski.
U leksikonima i enciklopedijama posebne jedinice su imali Živorad P. Jovanović, Ostoja Kisić, Nikola Racković, Dobrilo Aranitović, Radoslav Pajković.
Autorove portrete i likovne ilustracije njegovih knjiga i tekstova radili su Predrag Koraksić-Koraks, Miroslav-Mika Antić, Dimitrije Popović, Božidar Pejović, Živko Đurović, Milo Pavlović, Marko Matičić, Stevan Vujkov, Janko Krajšek, Ranko Guzina, Irislav Meštrović, Zejak.
Intervjue sa Bulatovićem objavili su Slobodan Vuković, Z(aga) B(erkuljan), Ratko Deletić, Borislav Jovanović, Ljiljana Rabrenović, Magdalena Mrdović, Milovan Jušković, Radoslav Pajković, Branimir Šćepanović, D. Milačić, Milenko Ratković.
S druge strane, Bulatović je intervjuisao niz ličnosti značajnih u tekućim tadašnjim zbivanjima, a najpoznatiji su njegovi razgovori sa Mihailom Lalićem, Jurom Franičevićem Pločarom, Čedom Vukovićem, Mihailom Gazivodom, kao i u krugu svojih vršnjaka (Radoslav Rotković, Dragutin Vujanović, Vojislav Vulanović, Sreten Perović, Veselin Đuretić). Naročito su upečatljivi intervjui sa ruskim piscima – Iljom Erenburgom, Jevgenijem Jevtušenkom i Vasilijem Aksjonovom.
 
Nekrologe uz vijest o njegovoj smrti donijeli su „Radio-televizija Crne Gore“, „Radio-televizija Mojkovac“, „Pobjeda“, „Vijesti“, „Dan“, „Monitor“, „Večernje novosti“. Na internetu je bilo i ovakvih elektronskih poruka: „Jedan od rijetkih intelektualaca – iskrenih boraca za Crnu Goru. Onih – bez interesa! O njegovom značaju za nacionalnu kulturu suvišno je reći bilo šta“. (Potpis: „Crnogorski komita“).
Umro je 12. avgusta 2009. godine u Podgorici, i istog dana, po izričitoj želji, sahranjen iznad Tare, u rodnom Mojkovcu - u krugu najuže porodice i prijatelja. Jevrem Brković je 2009. godine, poslije autorove smrti, zapisao u podgoričkom listu „Vijesti“: „Božo Bulatović je imao književne i ideološke hrabrosti da Milovanu Đilasu, članu ondašnjeg Brozovog Politbiroa, ozbiljno, čak u humornom tonu, skrene pažnju na njegovo egzaltirano oduševljenje romanom Oskara Daviča Pesma, stavljajući ga u istu ravan s Gorskim vijencem, pa i uz neke ideološke prednosti! Božo Bulatović je „druga Đida“ pozvao na javnu polemiku, gdje bi, da se odazvao, za razliku od Bulatovića, imao ozbiljnih problema da makar djelimično dokaže svoju egzaltaciju!“
Bulatovićeve književne i kulturološke tekstove, posthumno, objavljivali su „Odzivi“, „Medijski dijalozi“, „Mojkovačke novine“, a tekstove o njemu „Pobjeda“, „Vijesti“, „Komuna“, „Odzivi“, „Medijski dijalozi“.
Na godišnjicu smrti, avgusta 2010. godine, u Mojkovcu je upriličen omaž velikom piscu i prevodiocu i ustanovljena književna nagrada "Božo Bulatović". Svečanost je otvorio njegova ekselencija, ambasador Ruske Federacije u Crnoj Gori Jakov Gerasimov, koji je trasirao uzus da svaku nagradu uruči ruski ambasador i naglasio da je to obaveza Ruske federacije, a ne nijednog ambasadora personalno.
Prva književna nagrada „Božo Bulatović“ za 2012. godinu uručena je, povodom dana opštine Mojkovac, piscu Čedu Vukoviću.
 
Bio je član ''[[Matica crnogorska|Matice Crnogorske]]'', ''[[CDNK|Crnogorskog društva nezavisnih književnika]]'' i ''Crnogorskog P. E. N. centra''.
 
Njegovo je najznačajnije djelo, po mišljenju nekih kritičara, [[roman]] ''Karaula'', objavljen [[1956.]] godine, za koje je dobio tadašnje najveće crnogorsko književno priznanje.
 
''Karaula'' se retrospektivno smatra jednim od prijelomnih djela [[crnogorska književnost|suvremene crnogorske književnosti]].