Pravo vlasništva: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 3:
Pravo vlasništva može se odnositi na [[Nekretnina|nekretnine]] i pokretne stvari. Prema propisima u pomorstvu i zračnom prometu, brodovi i avioni - makar su očito pokretne stvari - zbog visoke su vrijednosti stavljeni u pravni režim koji nalikuje onome što ga imaju nekretnine. Za udjele u dioničkim društvima ("dionice") i određene druge tzv. "vrijednosnice" uobičajeno je fingirati (od "fikcija" - u pravu termin koji govori o pretpostavci da postoji nešto što sigurno nije istina, npr. postoji fikcija da je nekoj osobi koja se nalazi u Argentini doista dostavljeno kakvo rješenje, nakon što je akt izvješen na oglasnoj ploči suda u Bjelovaru) da su stvari - kada je u pitanju njihova preprodaja, zalaganje i slično: u stvarnosti te vrijednosnice više uopće ne postoje čak niti kao "vrijednosni papiri" - uglavnom je riječ o pukim računalnim zapisima kod primjerice središnjeg depozitorija nematerijaliziranih vrijednosnih papira. <ref>http://www.skdd.hr/portal/f?p=100:7:0::NO U RH, kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva, čiju djelatnost regulira Zakon o tržištima kapitala iz 2008. godine</ref> Stoga se takvi "vrijednosni papiri" u pravnom smislu smatraju pokretninama, koje onda mogu biti predmet vlasništva - te se mogu kupovati, zalagati i sl.
Vlasništvo je pravo koje svojem nositelju daje najširi opseg ovlaštenja, među tzv. "stvarnim pravima" (u toj pravnoj sintagmi riječ "stvarna"/lat. "realna" označava da je riječ o pravima koje se odnose na - stvari). Stvarna prava koja su manjeg dosega naziva pravna struka "ograničena stvarna prava"; takav termin se koristi i u samom tekstu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 151. ZOVDSP i drugdje). Među ograničenim stvarnim pravima najčešći su založno pravo i razne [[Pravo služnosti|služnosti]]. Ograničena stvarna prava se smatraju "teretom" na stvari, koja u stanovitoj mjeri ograničavaju pravo vlasništva: u principu bi stvar uvijek trebala imati vlasnika, a incidentalno mogu biti opterećena ograničenim stvarnim pravima.
Ustav Republike Hrvatske u čl. 48. jamči pravo vlasništva, uz važan dodatak: "Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.". Slično propisuje i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i opet uz važan dodatak gdje se objašnjava da postoji također: "pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni<ref>http://www.usud.hr/uploads/Konvencija%20za%20za%C5%A1titu%20ljudskih%20prava%20i%20temeljnih%20sloboda%20kako%20je%20izmijenjena%20Protokolima%20br.%2011%20i%2014%20s%20Protokolima%20br.%201,4,6.pdf Prema dopunama Konvencije sadržanima u "Pariškom protokolu" iz 1952. godine, čl. 1.</ref>
Redak 39:
== Zaštita prava vlasništva ==
Tipični način zaštite prava vlasništva je tzv. "prava vlasnička tužba za povrat stvari" ("reivindikacija", u Hrvatskoj regulirana u čl. 162. ZOVDSP), gdje vlasnik koji raspolaže javnim ispravama ili drugim nesumnjivim dokazima da je vlasnik stvari (ili kojemu tuženik barem ne osporava vlasništvo) traži od suda da naloži osobi koja ga smeta da mu vrati stvar u posjed. Kada takvi nesumnjivi dokazi manjkaju - što nije rijedak slučaj, osobito kada su posrijedi pokretnine - često se pribjegava zaštiti tzv. "predmnijevanog vlasništva" ("publicijanska tužba", u Hrvatskoj regulirana u čl. 166. ZOVDSP), gdje osoba koja tvrdi da je vlasnik treba jedino dokazati da raspolaže jačim tzv. pravnim naslovom od osobe koja mu je oduzela stvar. Postoji još nekoliko vrsta tzv. [[Vlasničke tužbe|"vlasničkih tužbi"]], koje se koriste ovisno o vrsti smetanja vlasništva i dokaza o vlasništvu kojima vlasnik raspolaže.
Zaštita vlasništva na stvarima u pravilu se preklapa sa [[Posjed|posjedovnom zaštitom]], čije su osnove uređene u Hrvatskoj u čl. 21. - 26. ZOVDSP. Kod posjedovne zaštite, svaka osoba koja na određeni način ima stvar u vlasti može zahtijevati da mu su se stvar vrati, ili da se prestane na drugi način "smetati posjed" stvari. Najčešći - makar u pravnom sustavu ne osobito ohrabrivani - način zaštite posjeda je tzv. samopomoć: zaštita posjeda stvari putem "dopuštene samopomoći" (čl. 27. ZOVDSP) može uključivati vrlo ograničenu upotrebu sile, najčešće se takva zaštita izvrši na način da se naprosto verbalno zatraži svoju stvar natrag, ili se poduzme neke banalne fizičke radnje poput stavljanja lokota na vrata vrta u kojemu nepozvane osobe beru trešnje.
| |||