Inačica od 23. lipnja 2013. u 07:43 uredi Kubura (razgovor \| doprinosi) 155.232 edits m Uklonjena promjena suradnika 78.3.9.93, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Addbot ← Starija izmjena		Inačica od 30. lipnja 2013. u 20:11 uredi ukloni ovu izmjenu Mostarac (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 18.353 edits Nema sažetka uređivanja Novija izmjena →
Redak 51: '''Pavle Karađorđević''' ([[St. Petersburg]], [[15. travnja]] [[1893]]. – [[Pariz]], [[14. rujna]] [[1976]].), [[Srbija\|srpski]] princ i jedini sin kneza [[Arsen Karađorđević\|Arsena Karađorđevića]] ([[1859]]. - [[1938]].), rođenog brata kralja [[Petar I. Karađorđević\|Petra I.]] ([[1844]]-[[1921]]). Vrstan poznavatelj slikarstva i umjetnosti uopće. Školovao se u Lausanni, Beogradu i [[Oxford]]u, gdje je diplomirao 1920. 1923. vratio se u Beograd, no Aleksandar mu za života nije povjeravao bitnije dužnosti. Do atentata na kralja [[Aleksandar I. Karađorđević\|Aleksandra]] godine [[1934]]. uopće se nije bavio politikom već je živio povučeno sa svojom obitelji. Iz braka s grčkom princezom Olgom imao je sinove Aleksandra (1924), Nikolu (1926-1954) i kćer Jelisavetu (1936). Do atentata na kralja [[Aleksandar I. Karađorđević\|Aleksandra]] godine [[1934]]. uopće se nije bavio politikom već je živio povučeno sa svojom obitelji. Iz braka s grčkom princezom Olgom imao je sinove Aleksandra (1924), Nikolu (1926-1954) i kćer Jelisavetu (1936). Poslije atentata u [[Marseille\|Marseilleu]] prema oporuci kralja Aleksandra postaje jedan od trojice članova namjesništva u ime maloljetnog kralja [[Petar II. Karađorđević\|Petra II]]. Ubrzo se nametnuo kao jedina stvarna vlast u Kraljevini Jugoslaviji, dok su ostali namjesnici ( [[Ivo Perović]] i [[Radenko Stanković]] ) samo figurirali na toj dužnosti. U vanjskoj politici provodio je politiku otklona od Francuske, pokušavajući održati neutralnost u sve složenijim europskim okolnostima. Svjestan unutarnjih slabosti države i njezine ranjivosti u slučaju rata, pokušao je riješiti nacionalne probleme u Jugoslaviji. Rezultat njegovih dogovora s [[Vladko Maček\|Vladkom Mačekom]] bilo je stvaranje [[Banovina Hrvatska\|Banovine Hrvatske]] 1939. godine, kao prvi korak u budućem preustroju centralizirane države. U svom djelovanju kao realni političar suočavao se s velikim otporom srpskih političara, posebno radikala. Uvidjevši da Velika Britanija nema namjeru štititi Jugoslaviju, zagovarao je pristupanje [[Trojni pakt\|Trojnom paktu]], što se i dogodilo 25. ožujka 1941. Samo dva dana kasnije, oboren je s vlasti u državnom udaru iza kojeg je vjerojatno stajala britanska [[tajna služba]]. Uslijedio je njemački napad na Jugoslaviju 6. travnja 1941. i kapitulacija nakon samo 12 dana. Poslije atentata u [[Marseille\|Marseilleu]] prema oporuci kralja Aleksandra postaje jedan od trojice članova namjesništva u ime maloljetnog kralja [[Petar II. Karađorđević\|Petra II]]. Ubrzo se nametnuo kao jedina stvarna vlast u Kraljevini Jugoslaviji, dok su ostali namjesnici ([[Ivo Perović]] i [[Radenko Stanković]]) samo figurirali na toj dužnosti. U vanjskoj politici provodio je politiku otklona od Francuske, pokušavajući održati neutralnost u sve složenijim europskim okolnostima. Svjestan unutarnjih slabosti države i njezine ranjivosti u slučaju rata, pokušao je riješiti nacionalne probleme u Jugoslaviji. Knez Pavle je nakon državnog udara uhićen i protjeran u Grčku, odakle su ga britanske snage odvele u Keniju i držale u zatočeništvu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon puštanja živio je u Francuskoj. Iako je bio gurnut u politiku protivno svojoj volji, pokazao se izuzetnim državnikom koji je svojom politikom vješto branio interese svoje zemlje. Ujedno bio je prvi i posljednji političar sa srpske strane u Kraljevini Jugoslaviji koji je uzimao u obzir i interese Hrvata.▼ Nije odobravao [[jugounitarizam\|centralizam]] i autokraciju, pa se 1933. razišao s bratićem, nakon čije je smrti kao najutjecajniji član Namjesništva 1935. otvorio pregovore s [[Vladko Maček\|Vladkom Mačekom]], pri čem su mu djelovanje ograničavali protivljenje većega dijela srbijanskih političara te strah od destabilizacije zemlje, koju je prema oporuci morao očuvati za Aleksandrova sina [[Petar II. Karađorđević\|Petra]]. Nije odobravao politiku [[Milan Stojadinović\|Milana Stojadinovića]] te je nakon njegovih slabih rezultata na skupštinskim izborima 1938. mandat povjerio [[Dragiša Cvetković\|Dragiši Cvetkoviću]] i, najposlije, prihvatio privremeno rješenje [[hrvatsko pitanje\|hrvatskoga pitanja]] [[sporazum Cvetković-Maček\|sporazumom Cvetković–Maček]] od 26. kolovoza 1939. o ustroju [[Banovina Hrvatska\|Banovine Hrvatske]] (nije ratificiran u Narodnoj skupštini). U svom djelovanju kao realni političar suočavao se s velikim otporom srpskih političara, posebno radikala. Uvidjevši da Velika Britanija nema namjeru štititi Jugoslaviju, zagovarao je pristupanje [[Trojni pakt\|Trojnom paktu]], što se i dogodilo 25. ožujka 1941. Samo dva dana kasnije, oboren je s vlasti u državnom udaru iza kojeg je vjerojatno stajala britanska [[tajna služba]]. Uslijedio je njemački napad na Jugoslaviju 6. travnja 1941. i kapitulacija nakon samo 12 dana. ▲Knez Pavle je nakon državnog udara uhićen i protjeran u Grčku, odakle su ga britanske snage odvele u Keniju i držale u zatočeništvu za vrijeme [[drugi svjetski rat\|Drugog svjetskog rata]]. Nakon puštanja živio je u Francuskoj. Iako je bio gurnut u politiku protivno svojoj volji, pokazao se izuzetnim državnikom koji je svojom politikom vješto branio interese svoje zemlje. Ujedno bio je prvi i posljednji političar sa srpske strane u [[Kraljevina Jugoslavija\|Kraljevini Jugoslaviji]], koji je uzimao u obzir i interese Hrvata. Umro je u Francuskoj [[1976]]. godine. == Literatura == * [http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=179 Hrvatski biografski leksikon - Karađorđevići] {{GLAVNIRASPORED:Karađorđević, Pavle}}

Pavle Karađorđević: razlika između inačica