Ljudski rad: razlika između inačica

=== Od antike do industrijske revolucije ===

 

Za ljude kao vrstu postoji [[latinski jezik|latinski]] izraz [[čovjek|homo sapiens]] (misleći čovjek), jer se dugo mislilo da je intelektualna sposobnost odvojila ljudsku vrstu od ostalih [[Primati|primata]], no već je [[Antika|antički]] mislilac [[Apije Klaudije Ceko]] došao do zaključka da je ''čovjek stvoritelj svoje sudbine'' ([[latinski jezik|latinski]]: ''Faber est suae quisque fortunae'') dakle do presudne uloge rada, kao faktora kojima je ljudima omogućio da postanu misleća bića. Dilema je svakako lažna, rad je omogućio ljudima da razviju i svoj spoznajni aparat, da osmisle i razviju alate i tako još više podvrgnu svijet oko sebe svojim interesima. Kako se povećavao broj ljudi i njihova koncentracija u prvim većim zajednicama, mijenjao se i odnos prema radu, od prvih obiteljskih [[paleolitik|paleolitskih]] zajednica, u kojima je rad bio isto što i svakodnevni život - skupljanje hrane i [[lov]], ali stvar slobodnog izbora (u kojem se ipak na neki tadašnji viši način shvaćalo da je sloboda nužnost) i da treba raditi, skupljati hranu radi preživljavanja, do pojave prisilnog rada s prvim [[ropstvo|robovima]] u [[neolitik]]u kod izvođenja većih radova za potrebe prvih gradova i država ([[piramide]], [[hram]]ovi, brane, kanali). Takav odnos prema radu, u kojem su se najteži fizički poslovi prepuštali robovima, a rad (osobito teški fizički rad) shvaćao kao nužno zlo, stvorio je i filozofsku misao koju je najjasnije izrazio [[Platon]]. Ta filozofska misao naglašava dihotomiju idealanog idejnog (misaonog) i njegovog lošeg odraza u realnom fizičkom nesavršenom svijetu. Ova je misao preko [[Plotin]]a i [[Neoplatonizam|neoplatonističkih]] [[filozof]]a postala sastavni dio [[kršćanstvo|kršćanstva]], a došla je do izražaja u podjeli rada i učenju [[slobodne vještine|sedam slobodnih vještina]] (''septem artes liberales'') i potpunom odvajanju dviju komponenti rada: uma i fizisa/snage. Zanatlije su preko svojih [[ceh]]ova ili [[bratovština]] (u to su bili uključeni; i [[slikar]]i, [[kipar]]i, [[arhitekt]]i, [[Građevinarstvo|graditelji]], [[liječnik|liječnici]]) uspjeli ishoditi neka prava od lokalnih [[Feudalizam|feudalaca]] i vijeća slobodnih gradova, ali više u okviru svog društvenog položaja kao slobodnih građana, nego u odnosu na rad. On je ostao u okviru [[trgovačko pravo|trgovačkog prava]], odnosno ugovornih odnosa kupac - prodavač. Rad (osobito onaj teški fizički) je i dalje ostao predmet prisile koju su morali obavljati podčinjeni po nalogu svojih

gospodara, bilo kao [[kmetstvo|kmetovi]] i sluge ili kao [[ropstvo|robovi]], koji su zabranjeni tek početkom [[20. stoljeće|20. stoljeća]].

 

===Crkveno gledište===

 

Tijekom [[19. stoljeće|19. stoljeća]] istovremeno s početcima masovne industrijske proizvodnje [[Rimokatolička Crkva]] se prvi put dohvatila tematike ljudskog rada, između ostalog i kao reakciju na pojavu [[marksizam|marksizma]]. U svojoj enciklici ''[[Rerum Novarum]]'' [[papa]] [[Leon XIII.]] je [[1891.]] godine dao podršku [[sindikat]]ima i postojanju privatnog vlasništva, dok je s druge strane osudio [[marksizam]] i divlji [[kapitalizam]]. Papino mišljenje je bilo da država mora promicati socijalnu pravdu kako bi osigurala sklad u društvu. Društveni sklad bi se po ''Rerum Novarumu'' postigao ugovorom o pravima i dužnostima i radnika i kapitalista, a glasio bi ovako:

 

=== Od oktobarske revolucije do danas===

 

U svakom slučaju odnos prema radu i radništvu se značajno promijenio od početka [[20. stoljeće|20. stoljeća]], posebno od [[Oktobarska revolucija|Oktobarske revolucije]] i pojave prve [[Socijalizam|socijalističke]] zemlje na svijetu [[Sovjetski Savez|SSSR]]-a. SSSR je doista prešao s riječi na djela i ograničio radni dan radnika na 8 sati, i prvi uveo instituciju plaćenog [[godišnji odmor|godišnjeg odmora]] za radnike.

|date = 10. veljače. 2000.

|accessdate = 02. srpnja 2013.}}</ref>

 

Na idejnom planu rad je na obje konfrotirane strane bio shvaćen kao najvažnija čovjekova osobina, [[Hannah Arendt]] i [[Max Scheler]] razvili su teoriju o [[Homo faber|Homo faberu]] (čovjeku stvaratelju) kojem je razvoj alata omogućio da kontrolira svoju okolinu, ali i da razvije svoj razum. S druge strane neomarksisti su na osnovi teze o praksi iz ''11. teze o Feuerbachu'' izveli jedan novi filozofski pravac, [[Praxis filozofija|Praxis]].

 

===Prisilni rad===

 

Osim ranije spomenutih vrsta rada, nakon ukidanja [[Robovlasništvo|robovlasničkog]] sustava po cijelom je svijetu došlo do pojave prisilnog rada, za kojeg se može reći da ga je zamijenio pa je stoga po definiciji prisilni rad oblik ljudskog rada kojeg osobe vrše protivno svojoj volji pod prijetnjom kazne. Oblici tih kazni kojima se ljude prisiljava na rad protivno njihovoj volji se kreću od prijetnji oduzimanja [[imovina|imovine]], preko prijetnji [[zatvor]]a pa sve do prijetnji ubojstvom i nasiljem protiv članova [[obitelj]]i.

Do novog drastičnog porasta državnog prisilnog rada dolazi [[1920-ih]] i [[1930-ih]] kada se prisilni rad zatvorenika masovno koristi u radnim logorima u [[komunizam|komunističkim]] državama ([[SSSR]]-u i potom [[Kina|Kini]]), a u manjoj mjeri počinje i rad u zatvorskim radionicama u zapadnim [[kapitalizam|kapitalističkim]] državama u zamjenu za minimalnu novčanu nagradu ili smanjenje zatvorske kazne.

 

 

Posebni, jedinstveni oblik prisilnog rada pojavio se tijekom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] kada su ga [[Japan]] i [[Njemačka]] masovno koristile u svojim logorima. Procjenjuje se da je u njemu sudjelovalo 50 milijuna ljudi iz porobljenih država (samo za Japan procjena se kreće između 15 i 20 milijuna) s vrlo visokom stopom smrtnosti, s obzirom da je postupanje prema zarobljenicima bilo takvo da u zarobljenici umirali od pretjeranog napora i iscrpljenosti. Sa završetkom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] njemački su vojnici svojim prisilnim radom otplaćivali dug Njemačke državama pobjednicama. U zapadnoj Europi korišteni su i za čišćenje minskih polja sa smrtnošću (ili teškim ranjavanjem) od 2000 ljudi mjesečno samo na području [[Francuska|Francuske]]. S druge strane, u razdoblju od 15 godina (1945. - 1960.) oko 200 000 [[Nijemci|Nijemaca]] umrlo je tijekom prisilnog rada u [[SSSR]]-u (od bolesti, starosti, iscrpljenosti ili u likvidacijama).