==Nastavak pokušaja mađarizacije i ban Khuen-Héderváry==
[[Mađarizacija]] je postupno nastavljena osobito u vrijeme banovanja narodnjaka [[JosipLadislav Pejačević|JosipaLadislava Pejačevića]], a i sama Narodna stranka postaje sve popustljivija prema takvoj tendenciji. Nakon narodnog otpora takvu stanju na bansku stolicu postavljen je [[Károly Khuen-Héderváry]], a u dvadeset godina njegova režima u Saboru je uvijek bila narodnjačka većina (izbori su održani [[1884]]., [[1887]]., [[1892]]., [[1897]]. i [[1901]].), a Khuen-Héderváry služi se njome u daljnem jačanju mađarskog utjecaja. Na taj će si način i Narodna stranka priskrbiti etiketu mađaronske. Istina je bila i da je Hrvatska i Slavonija u tom razdoblju doživjela znatan gospodarski rast, te bitno odskočila svojim razvojem od tadašnje [[Dalmacija|Dalmacije]] koja je bila izravno pod Austrijom. To je navelo i neke vodeće hrvatske intelektualce, poput [[Isidor Kršnjavi|Isidora Kršnjavoga]] da blisko surađuju s Khuenom Héderváryjem. U opoziciji mađaronima bit će [[Stranka prava]]. Takvo je stanje zaustavljeno [[Narodni pokret 1903. godine|općom narodnom pobunom]] [[1903]]. godine, povodom odbijanja ugarske strane da se poveća hrvatski proračun, uslijed čega su se autonomni poslovi (unutrašnja uprava, [[pravosuđe]] i školstvo s bogoštovljem) našli pred [[bankrot]]om. Pobuna je isprva ugušena u krvi, a neorganizirani otpor zamro je početkom kolovoza [[1903]]., no ti događaji ipak nisu ostali bez odjeka. Na vijest o događajima u Hrvatskoj i Slavoniji, reagirali su Hrvati u [[Dalmacija|Dalmaciji]] i [[Istra|Istri]], te su po kućama izvješene crne zastave, po crkvama su služene [[misa zadušnica|mise zadušnice]] za pokojne, organizirani su prosvjedi i skupljanje novca za žrtve, a caru su slani prosvjedni brzojavi. O krvavim se događajima pisalo i u [[Europa|europskom]] tisku.
