Dvorac Pejačević u Virovitici: razlika između inačica

[[Virovitica|Virovitica]] je grad duge povijesti, u pisanim se dokumentima spominje već [[1234.|1234.]] godine kada [[Koloman (herceg)|herceg Koloman]] gradu dodjeljuje privilegiju povlaštenog mjesta - ''veliko mjesto/selo Verveča (magna villa Wereucha)'', što će označiti razvoj Virovitice kao jednog od važnijih gradova tijekom povijesti. O dugoj i bogatoj tradiciji i baštini samoga grada ostalo je malo potvrda koji danas mogu svjedočiti nekadašnjem privilegiranom položaju, ali sačuvano je ono najvažnije, urbanističko-arhitektonska jezgra grada koja se formira već u srednjem vijeku i od tada postaje poprište svih važnijih događaja vezanih za povijest i kulturu Virovitice.

Srednjovjekovni burg izgrađen je na blagom uzvišenju, bio je to utvrđeni [[Feudalizam|feudalni]] grad okružen vodenim opkopom – ''Wasserburg'', koji je razrušen tijekom učestalih turskih provala i osvajanja grada [[1552.|1552.]] godine. Dolaskom [[Turci|Turaka]] nekadašnji srednjovjekovni burg postao je tipična turska masaba: Ulam – paša daje očistiti opkop oko gradskih zidina, izgrađen je masivni bedem od drvenih palisada i nabijene zemlje, četiri okrugle kule i jedna četvrtasta nad ulazom. Takav izgled grada zadržati će se sve do 1684. godine kada Virovitica prestaje biti dio [[Osmansko Carstvo|Turskog Carstva]]. Kao što su Turci razorili nekadašnji srednjovjekovni burg, tako je i [[Rekonkvista|rekonkvista]] tijekom 17. st. razrušila tursku masabu. Virovitica postaje privatno vlasništvo 1726. godine, kad prelazi u vlasništvo velikaških obitelji: Cordona, Pejačević, Schaumburg – Lippe, [[Drašković|Drašković]].

Nezaobilazan trag u kulturno-povijesnoj baštini Virovitice ostavila je obitelj Pejačević koja ulazi u povijest grada [[1749.|1749.]] godine i ostaje prisutna idućih 90 godina. Kraljica Marija Terezija dodjeljuje im tada virovitičko vlastelinstvo kao naknadu za izgubljeni posjed koji je ušao u sastav Vojne krajine. Kao virovitički vlastelin prvi u obitelji spominje se Marko barun Pejačević koji u to vrijeme živi u skromnoj kući unutar nekadašnje turske utvrde gdje ima i svoju privatnu kapelicu. Obitelj dobiva nasljednu grofovsku titulu [[1772.|1772.]] godine i od tada se počinju potpisivati kao ''Virovitički (de Veröcze)''. Dotadašnji način stanovanja nije bio dovoljno reprezentativan za grofovsku titulu pa Antun I. (III.) tijekom [[1798.|1798.]] i [[1799.|1799.]] godine daje razrušiti postojeću utvrdu koja je već tada bila u ruševnom stanju i na tom mjestu gradi dvorac kao novo sjedište vlastelinskog posjeda koji će svojom veličinom i kvalitetom gradnje ilustrirati moć vlastelina. Mjesto gradnje nije slučajno odabrano: blago uzvišenje i središnja pozicija unutar trgovišta s kojeg dvorac dominira i simbolizira stvarni status njegova vlasnika te tako postaje glavni nositelj identiteta grada, zbog čega se i danas češće naziva gradskim dvorcem nego dvorcem Pejačević.

Dvorac Pejačević nalazi se u središtu [[Virovitica|Virovitice]]. Jedan je od niza [[Slavonija|slavonskih]] dvoraca znamenite plemićke obitelji [[Pejačevići|Pejačević]], koja je upravo po ovom svom vlastelinstvu dobila plemićki naslov "Pejačevići Virovitički".

Dvorac je izgrađen između [[1800.|1800.]] i [[1804.|1804.]] godine prema nacrtima [[Beč|bečkog]] arhitekta N. Rotha. Antun I. (III.) umire tijekom izgradnje, [[1802.|1802.]] godine, a za njegovu su smrt ondašnji stanovnici govorili ''da mora umrijeti prije završetka gradnje onaj tko se latio tako velikog posla''.<ref name="Brešić"> Brešić, V. ''Knjiga o Virovitici'', Mikešland, Virovitica, 1999., str.61</ref> Dvorac je izgrađen za njegova sina, Antuna II (IV.). Pejačevića, a sredinom 19. stoljeća Antun III. (V.) Pejačević prodaje ga njemačkoj kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe, u čijem je vlasništvu do [[1911.|1911.]] godine kada ga kupuje grof Ivan Drašković, koji ga zajedno s parkom prodaje gradu Virovitici [[1930.|1930.]] godine te je od tada u službi grada. Obitelji Pejačević i Schaumburg – Lippe ostavile su osobit trag u povijesti vlastelinstva i dvorca u Virovitici. Izvorna namjena dvorca kao sjedišta vlastelina prestala je nakon odlaska knezova Schaumburg – Lippe, iako je grof Drašković koristio dvorac neko vrijeme, u njemu se više nikada nije odvijao život vlastelinske obitelji.

Otkako je izgrađen, dvorac je doživio promjene zbog načina korištenja i potreba novih vlasnika. Tako je već s dolaskom obitelji Schaumburg – Lippe imanje znatno uvećano i doživljava svoj najveći gospodarski uspon. Čest je podatak kako je obitelj Schaumburg – Lippe nadogradila prvi kat, ali istraživanja su pokazala kako je dvorac ipak dio jedinstvene graditeljske zamisli – cjelovito autorsko djelo.<ref name="Vtc-projekt"> Vtc-projekt. d.o.o, ''Studija zaštite i obnova gradskog parka u Virovitici'', Virovitica, 1989.</ref> Skromni podaci svjedoče da je nakon izgradnje [[1831.|1831.]] godine dvorac imao 38 soba, a da ga već [[1842.|1842.]] godine knezovi Schaumburg – Lippe preuređuju za vlastite potrebe stanovanja i upravljanja vlastelinstvom, uređuju prvi kat za stanovanje i obnavljaju park oko dvorca. Nekoliko godina kasnije (1848. godine) dvorac je preuređen za dolazak bana [[Josip Jelačić|Josipa Jelačića]]. Nakon što je postao vlasništvo grada, došlo je do niza pregradnji. Za potrebe gradskih ureda pregrađene su velike sobe, mijenjala su se vrata, postavljali novi prozori te na zidove nanosili slojevi raznih boja. Godine [[1984.|1984.]] dvorac postaje muzejski prostor, miču se drvene pregradnje tako da današnji tlocrt i raspored odgovara izvornome. Fasade su restaurirane i u cijelosti su nova struktura, ali rekonstruirana prema originalnom modelu.<ref name="Vtc-projekt"/> Za razliku od dvorca, čiji se izgled danas pokušava približiti izvornome te je tako u dobrom građevnom stanju, izgradnja kupališta [[1942.|1942.]] godine te njegova obnova [[1990.|1990.]]1990. godine narušila je u potpunosti povijesnu sliku parka, osiromašila doživljaj dvorca i narušila identitet povijesne jezgre grada.

Dvorac je izgrađen na prijelomu stilova; rani [[Klasicizam|klasicizam]] na izmaku [[Barok|baroka]] - barokni klasicizam. Klasicitističke tendencije očite su već u izduženoj tlocrtoj dispoziciji koja je česta pojava u 19. stoljeću – pravokutni tlocrt s približnim odnosom stranica 1:1,5 do 1:1,25 kakav osim kod dvorca u Virovitici susrećemo i u [[Našice|Našicama]] (veliki dvorac), [[Valpovo|Valpovu]], [[Vukovar|Vukovaru]], Reftaliju[[Retfala|Retfali]] i drugdje.<ref name="Šćitaroci"/> Dvorac Pejačević jednokatna je jednokrilna građevina u čijem su se prizemlju nalazile gospodarske prostorije, dok su one na prvom katu bile reprezentativne kao što je to uobičajeno za arhitekturu dvoraca tog vremena; s tri rizalitna istaka, tlocrtno u obliku izduženog pravokutnika veličine oko 88 x 13 m, odnosno površine oko 2290 m² te je tako jedan od većih hrvatskih dvoraca.<ref name="Šćitaroci"/>

Dvorac Pejačević svjedok je [[Srednja Europa|srednjoeuropske]] tradicije, primjer je arhitekture gdje, kao i u [[Austrija|Austriji]] i [[Mađarska|Mađarskoj]], klasicizam nije u oporbi s barokom, nego se stilovi sklapaju u skladnu cjelinu prijelaznih oblika.<ref name="Horvat, Matejčić, Prijatelj"> Horvat, A., Matejčić, R., Prijatelj, K. ''Barok u Hrvatskoj'', Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982., str.98</ref> Po stilskim karakteristikama dvorac pripada baroknom klasicizmu s obzirom na vrijeme kad je građen i arhitekturu dvoraca tog područja - karakterističnu mješavinu baroknih elemenata s klasicističkim tendencijama.<ref name="Vtc-projekt"/> Klasicističke tendencije primjetne su i u izduženoj tlocrtnoj dispoziciji kakva je karakteristična za građevine 19. stoljeća nastale na prijelazu stilova, a naročito na velikoj altani s balkonom kao neizostavnom elementu klasicističke, profane, reprezentativne arhitekture. Također, brojni stilski elementi kao što su plohe račlanjene pilastrima, polukapiteli s opuštenim girlandama, nizovi zubaca u podstrešju, nadstrešni vijenci nad prozorima u nemirnoj liniji, gređe nad stupovima altane s triglifima i dentima - sve to već svjedoči o ranom klasicizmu na izmaku baroka. Takva arhitektonska zamisao i oblikovanje dvorca u potpunosti su realizirali želju naručitelja da podignu zdanje dostojno svog položaja te stvore jedinstven i prepoznatljiv identitet svog vlastelinstva koji je i danas nositelj identiteta grada Virovitice kao vrijedan spomenik kulture.