Arnold Schönberg: razlika između inačica

'''Arnold Schönberg''' ([[Beč]], [[13. rujna]] [[1874.]] - [[Los Angeles]], [[Kalifornija]], [[13. srpnja]] [[1951.]]) [[austrija|austrijski]] je, a kasnije i [[SAD|američki]] [[skladatelj]], vođa [[Druga bečka škola|Druge bečke škole]] skladatelja ranog 20. stoljeća. Svoje prezime zapisivao je njemačkim '''Schönberg''' dok se [[1934]]. nije preselio u [[Sjedinjene Američke Države]] kada počinje koristiti anglizirani oblik '''Schoenberg'''.[http://sfsymphony.com/templates/pgmnote.asp?nodeid=3746&seasonid=9&eventid=1167] Bio je poznat po proširenju njemačke [[Romantizam|romantične]] tradicije [[Johannes Brahms|Brahmsa]] i [[Richard Wagner|Wagnera]], kao i po pionirskim inovacijama u atonalnoj glazbi, uključujući [[Dodekafonija|dodekafonsku tehniku]], kompozicijsku metodu koja uključuju tonske nizove. Mnogi odSchönbergovi Schönbergovihradovi radova veževežu se sza [[Ekspresionizam|ekspresionističkimekspresionistički]] pokretompokret u njemačkoj poeziji i umjetnosti. Skovao je izraz "razvojna varijacija", a bio je i prvi [[Modernizam|moderni]] skladatelj koji je prigrlio razvoj motiva bez obaziranja na centralnost jedne glazbene teme ili subjekta. Mnogi njegovi postupci, uključujući formalizaciju kompozicijske metode, kao i navika otvorenog pozivanja publike na analitičko razmišljanje, odjekuju u [[Avangarda|avangardnoj]] glazbenoj praksi kroz cijelo [[20. stoljeće]].

Arnold Schönberg rođen je u obitelji [[Židovi|aškenaskih Židova]] u okrugu Leopoldstadt u [[Beč]]u (u prijašnjim vremenima to je bio židovski [[geto]]) na adresi [http://www.schoenberg.at/1_as/bio/wohn1_e.htm "Obere Donaustraße 5"]. Iako je njegova majka Pauline, od rođenjarođena [[Prag|Pražanka]], bila učiteljica [[glasovir]]a (njegov otac Samuel, rođen u [[Bratislava|Bratislavi]], bio je vlasnik prodavaonice), Arnold je uglavnom bio samouk, uzimajući instrukcije jedino iz [[kontrapunkt]]a, kod skladatelja Alexandera von Zemlinskog, koji je kasnije postao njegovim šurjakom. U dvadesetim godinama živio je od orkestriranja [[opereta]], dok je skladao vlastite radove kao što su gudački sekstet ''[[Preobražena noć]]'' (''Verklärte Nacht''). I [[Richard Strauss]] i [[Gustav Mahler]] prepoznali su Schönbergov skladateljski značaj. Strauss kada je čuo izvedbu Schönbergovih "Gurre-Lieder", a Mahler nakon što je čuo nekoliko njegovih ranih radova. Strauss se poslije [[1909]]. u svom radu okrenuo konzervativnijem idiomu i tada SchoenbergaSchönberga odbacio, no Mahler ga je prihvatio kao štićenika i nastavio ga podržavati čak i kada je SchoenbergovSchönbergov stil dosegnuo točku koju Mahler više nije mogao razumjeti, i brinuo se o tome tko će ga podržavati nakon što on umre. Schönberg, koji je isprva mrzio i ismijavao Mahlerovu glazbu, promijenio je mišljenje čuvši "grom" Mahlerove [[Simfonija br. 3 (Mahler)|Simfonije br. 3]], koju je smatrao djelom genija i poslije o Mahleru "čak govorio i kao o svecu" (Stuckenschmidt 1977., 103; Schoenberg 1975., 136). Unatoč židovskom podrijetlu, 1898. se preobratio na [[luteranizam]] i to je ostao do 1933.

Ljeto godine [[1908.]], tijekom kojeg ga je supruga Mathilde (samo na nekoliko mjeseci) ostavila za mladog austrijskog slikara [[Richard Gerstl|Richarda Gerstla]], predstavljalo je veliki preokret u Schönbergovom stvaranju. Tijekom odsutstvaodsutnosti svoje supruge skladao je ''Du lehnest wider eine Silberweide'', 13. pjesmu iz ciklusa ''15 pjesama iz knjige o visećim vrtovima'' i svoje prvo djelo koje nije imalo nikakve veze s ključem.<ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 96)</ref> Te iste godine dovršava i jedno od svojih najrevolucionarnijih djela, [[Gudački kvarteti (Schönberg)|2. gudački kvartet]]{{nemam razdvojbu}}, čija prva dva pokreta, iako kromatska u boji, koriste tradicionalne ključeve, a zadnja dva, pjesme koje je napisao njemački pjesnik [[Stefan George]], uvelike smanjuju veze sas tradicionalnom tonalnošću (no, sva četiri pokreta završavaju tonskim akordima, a samo dijelodjelo nije skroz atonalno), i, za razliku od dotadašnje prakse u gudačkim kvartetima, sadrži dio koji izvodi glas [[sopran]].

Kasnije, Schönberg će usavršiti [[dodekafonija|dodekafonijsku tehniku]] (tehniku dvanaest tonova), kojoj su [[1947.]] [[René Leibowitz]] i [[Humphrey Searle]] dali alternativno ime [[serijalizam]]. Mnogi njegovi učenici usvojili su tu metodu i uspostavili tzv. [[Druga Bečkabečka Školaškola|Drugu Bečkubečku Školuškolu]]. Među njima su najistaknutiji bili [[Anton Webern]], [[Alban Berg]] i [[Hanns Eisler]], glazbenici na koje je Schönberg izvršio jako velik utjecaj. Izdigao se kao velik učitelj (među učenicima mu je bio i [[John Cage]]), djelomično zbog svojeg analiziranja, prenošenja metoda i povezanosti s velikim skladateljima klasike, kao što su [[Wolfgang Amadeus Mozart]], [[Johann Sebastian Bach]], [[Ludwig van Beethoven]] i [[Johannes Brahms]], a djelomično zbog svog načina izvlačenja skladateljske individualnosti iz svojih učenika. Izdao je dosta knjiga, od poznate ''Harmonielehre'' (''Teorija harmonije'') pa do ''Osnova glazbene kompozicije'' ([[1967]].), od kojih se neke i danas tiskaju i koriste kao glazbeni priručnici.

Nakon smrti [[Ferruccio Busoni|Ferruccia Busonija]] [[1924.]], profesora kompozicije na Pruskoj umjetničkoj akademiji u [[Berlin]]u, Schönberg je dobio to mjesto, no zbog zdravstvenih problema posao je počeo obavljati tek [[1926.]] U časopisu ''[[Zeitschrift für Musik]]'' ubrzo su se pojavili antisemitski članci. Među njegovim istaknutijim učenicima iz ovog perioda ističu se [[Roberto Gerhard]], [[Nikos Skalkottas]] i [[Josef Rufer]]. Schönberg je držao poziciju profesora sve do [[1933.]], kada je [[Hitler]]ov [[NSDAP]] došao na vlast. Tadašnja vlast ga je siknulaskinula sa dužnosti i protjerala iz države. Otišao je u [[Pariz]] gdje je afirmirao svoju [[Judaizam|židovsku vjeru]]<ref>[http://www.schoenberg.at/4_exhibits/asc/gott_2002/asc_gott_e.htm]</ref>, a onda u [[SAD]]. Svoj prvi posao kao profesor u SAD-u dobiva u [[Boston]]u. Kasnije je predavao na dvama koledžima u [[Los Angeles]]u, od kojih su oba po jednu zgradu iz kompleksa nazvali Schönbergovim dvorom.<ref>[http://www.music.ucla.edu/Facilities/index.html]</ref><ref>[http://www.usc.edu/schools/music/about/halls/index.html]</ref> Kupio je kuću u [[Brentwood Park]]u gdje se sprijateljio s kolegom (i kasnijekasnijim teniskim partnerom) [[George Gershwin|Georgeom Gershwinom]] i predavao na Sveučilištu "California" u [[Los Angeles]]u, gdje je živio do kraja svog života. Jednom prilikom Gershwin je ScönbergaSchönberga pitao da mu da lekcije iz kompzicije. No prema Gershwinu, Schönberg je odgovorio:

Ova anegdota slična je onoj kada je Gershwin Ravela pitao da ga podučavapoučava, no ovaj je isto odbio pohvalivši Gershwina. (za više podataka vidi članak [[Maurice Ravel]]).

Schönberg je patio od [[triskaidekafobija|triskaidekafobije]] (straha od broja 13), koja je najvjerojatnije započela [[1908.]] nakon što je skladao jednu od svojih skladbi.<ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 96)</ref> Njegova opera ''Mojsije i Aron'', u originalu se trebala zvati ''Moses und Aaron'', ali kada je skladatelj shvatio da ima 13 slova u originalu, izbacio je jedno ''a'' i naslovio ju je ''Moses und Aron''. Postoji mogućnost da je baš ta njegova praznovjernost bila uzrok njegove smrti. Prema njegovoj prijateljici Katji Mann, Schönberg se bojao da će umrijeti na godinu koja je djeljiva sa 13.<ref>(Lebrecht 1985., str. 294)</ref> Toliko se bojao svog 65. rođendana godine [[1939.]] da je zamolio prijatelja da pita skladatelja i astrologa Danea Rudhyara da mu sastavi horoskop. Rudhyar je to napravio i rekao mu je da će ta godina biti opasna, ali ne fatalna. No [[1950.]], na njegov 76. rođendan, bečki skladatelj i astrolog [[Oskar Adler]] mu je poslao poruku upozorenja o opasnosti te godine: 7 + 6 = 13.<ref>(Lebrecht 1985., str. 295)</ref> Ta vijest jako je prestrašila skladatelja i bacila ga je u veliku depresiju. Toliko je bio opsjednut tim brojem da su njegovi prijatelji uočili da često ponavlja rečenicu: ''"Ako samo preživim ovu godinu onda ću biti dobro."'' Na petak, [[13. srpnja]] [[1951.]], Schönberg je cijeli dan ležao u krevetu bolestan i deprimiran. U pismu njegovoj sestri Ottiliji, napisanom [[4. kolovoza]] [[1951]]., Arnoldova supruga Gertrude je napisala:

Schönberg je osjećajno bio odan konceptu nesavladive privrženosti nekoj ''"Idejiideji"'' (kao, na primjer, koncept neizrazivog Boga) i potrage za istinom. Vidio je razvoj glazbe koji je ubrzavao kroz djela [[Richard Wagner|Richarda Wagnera]], [[Richard Strauss|Richarda Straussa]] i [[Gustav Mahler|Gustava Mahlera]].<!--Ako bi glazba ponovno dobila pravu i vrijednu jednostavnost ekspresije, kao u djelima njegovih miljenika [[Wolfgang Amadeus Mozart|Mozarta]] i [[Franz Schubert|Schuberta]], onda bi se jezik trebao obnoviti. Te iste godine, Zapad je u istom gradu razvio [[apstraktna umjetnost|apstraktnu umjetnost]] i [[psihoanaliza|psihoanalizu]]. Mnogi intelektualci tog vremena su osjećali da je misao došla do točke bez povratka, te da više nije bilo moguće da se iskreno ponovi staro.-->

Jedno vrijeme Schönbergova glazba je bila je jako koncentrirana i eliptična, jer nije vidio razloga da ponavlja i razvija. [[Prvi svjetski rat]] donio je donio krizu u njegovom razvoju. Vojna služba jeporemetila izneredilamu njegovje život. Nikad nije imao priliku raditi bez prekidanja ili na duži vremenski period, tako da je ostavio mnogo nedovršenih djela i nerazrađenih ''"početaka"''. Tako je s 42 godine otišao u vojsku. Jednom prilikom je prilikom jedan viši časnik zahtijevao da zna je li on stvarni biostvarno ''"taj ozloglašeni Schönberg."''. Schönberg je odgovorio:

Nakon rata radi na razvoju načina prema kojem bi njegova glazbena tekstura bila jednostavnija i jasnija, a to je rezultiralo ''"metodom skladanja sa dvanaest tonova"'' u kojoj su dvanaest polja oktave smatrana jednakimjednakima, a niti jedan samostalan ton ili tonalitet nije dobio naglašenost kakvu je imao u klasičnoj harmoniji. On je to otkriće u glazbi smatrao ekvivalentom [[Einstein]]ovim otkrićima u [[fizika|fizici]], a otkrio ga je tijekom šetnje sa svojim prijateljem Josefom Ruferom, kazavši:

Ova rečenica, često krivo citirana i krivo shvaćana, vjerojatno je izrečena uz Schönbergovu karakterističnu ironiju, a referiralaodnosila jese na tadašnji kolaps dominacije zemalja koje govore njemački jezik kroznjemačkog posljednjegovornog godinepodručja, aali naglasila je i Schönbergovu želju da njegovo ime stoji uz [[Johann Sebastian Bach|Bacha]] i [[Ludwig van Beethoven|Beethovena]].

Kada se smjestio u [[Kalifornija|Kalifoniji]] napisao je nekolicinu djela u kojima se vraća kvazitonalnoj harmoniji, no na sebi svojstven način, ne samo ponovo koristeći klasičnu harmoniju. OvoTo se poklapalo s njegovim vjerovanjem da se njegova glazba prirodno razvila iz prošlosti. Rečenica koja to potkrepljuje jejest:

[[Datoteka:CharlesEdwardIves1913.jpg|mini|lijevo|150px|[[Charles Ives]], prvi skladatelj koji je eksperimentirao sas dodekafonijom.]]

Važno je napomenuti da Schönberg nije jedini (čak ni prvi) skladatelj koji je eksperimentirao sa sistematiziranim korištenjem svih 12 tonova. I ruski skladatelj [[MikolaNikolaj RoslavetsRoslavec]] i Schönbergov sunarodnjak [[Josef Matthias Hauer]] razvili su svoj vlastiti sustav dodekafonije neovisno jedan o drugom, otprilike u isto vrijeme kao i Schönberg, a [[Charles Ives]] je eksperimentirao s dodekafonijom još ranije. No, treba napomenuti da je Schönbergov sistem ipak najvažniji i najutjecajniji.

Nakon početnih problema, Schönberg je počeo dobivati naklonost publike, s djelima kao što su ''[[Pelleas und Melisande]]'' kojakoje je premijerno izvedenaizvedeno [[1907.]] u [[Berlin]]u, a naklonost je ponajviše stekao nakon austrijske premijere njegovogsvog djela ''[[Gurre-Lieder]]'' održane [[13. veljače]] [[1913.]], koje je dobilo ovaciju koja je trajala 15 minuta, a sam Schönberg i lovorovu krunu.<ref>(Rosen 1996., str. 4)</ref><ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 184)</ref> No, većina njegovih djela nije dobro prihvaćena. Njegova 1. komorna simfonija premijerno je izvedena [[1907.]] imala premijeru. Publika je bila malobrojna, a njezina reakcija ravnodušna. No, kada je [[31. ožujka]] [[1913]]. ponovo izvedena uz djela [[Alban Berg|Albana Berga]], [[Anton Webern|Antona Weberna]] i [[Alexander von Zemlinsky|Alexandra von Zemlinskog]], bolje je prihvaćena, iako ne kao djela autora koji su se još izvodili. Kasnije tijekomna koncertatom koncertu, tijekom izvedbe Bergovog djela ''Altenberg Lieder'', izbila je tučnjava nakon što je Schönberg prekinuo izvedbu da bi objavio da će policija ukloniti sve one koji budu stvarali probleme tijekom koncerta.<ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 185)</ref> Mahlerov ''Kindertotenlieder'', djelo koje je trebalo završiti koncert, otkazano je nakon što je pozvan jedan policajac pozvan.<ref>(Rosen 1996., str. 5)</ref> Schönbergova glazba nakon [[1908.]] odmara se od tonalnosti, što je uvelike polariziralo odnose prema njoj: njegovi učenici i sljedbenici vidjeli su ga kao jednu od najvažnijih karika u glazbi, dok su kritičari mrzili njegova djela.

Odnos između suvremenih skladatelja i javnosti natjerao ga je da u [[Beč]]u [[1918]]. osnuje ''[[Društvo za privatne glazbene izvedbe]]'' (''Verein für musikalische Privataufführungen''). Cilj društva bio je grandiozan, ali egocentričan; želio je osigurati prostor za moderne skladatelje gdje će oni moći vježbtivježbati i pripremati se te propisno izvoditi u zaštiti od moderne javnosti. Od osnivanja pa do 1921., kada se društvo zatvorilo zbog ekonomskih razloga, ono je predstavilo 353 izvedbe pretplatnicima, nekad čak i jednu tjedno, a tijekom prve godine i polovice druge, Schönberg nije dopuštao da se izvode njegova djela.<ref>(Rosen 1975., str. 65)</ref> Umjesto njegovih djela, publika je slušala djela skladatelja kao što su [[Aleksandr Skrjabin]], [[Claude Debussy]], [[Gustav Mahler]], [[Anton Webern]], [[Alban Berg]], [[Max Reger]] i ostali ključni skladatelji sas početka [[20. stoljeće|XX. stoljeća]].<ref>(Rosen 1996., str. 66.)</ref>

Schönberg je bio izuzetno težak čovjek i s njim se teško sprijateljavalo. U jednom odje svojih pisma,pismu napisao je:

Schönbergova serijska tehnika skladanja s 12 tonova postala je centralni i najpolemičniji problem među europskim i američkim glazbenicima sa sredine [[20. stoljeće|XX. stoljeća]]. Počevši sa [[1940-ih|1940-ima]], a trajući do danas, skladatelji kao [[Pierre Boulez]], [[Karlheinz Stockhausen]], [[Luigi Nono]] i [[Milton Babbitt]] proširili su Schönbergovu ostavštinu na najradikalnije smjerove. Veći gradovi u SAD-u (npr. [[Boston]], [[Los Angeles]], [[New York]]) bili su domaćini povijesnim izvedbama Schönbergovih djela. Među najznačajnije spada ona Babbittova te izvedba frankoameričkog dirigenta-pijanista [[Jacques-Louis Monod|Jacques-Louisa Monoda]]. Osim toga, mnogi Schönbergovi učenici predavali su na prestižnim američkim glazbenim institucijama. Osim utjecaja u SAD-u, nau glazbi [[Hans Keller|Hansa Kellera]], [[Luigi Rognoni|Luigija Rognonija]] i [[René Leibowitz|Renéa Leibowitza]] vidi se i Schönbergov utjecaj na europsku modernu glazbu.

==VanglazbeniIzvanglazbeni interesi==

Schönberg je bio i slikar, čak toliko dobar da su se moglanjegova izlagatidjela izlagala uz djela [[Franz Marc|Franza Marca]] i [[Vasilij Kandinski|Vasilija Kandinskog]]<ref>(Stuckenschmidt 1977., str. 142)</ref>, a i ekstenzivno je pisao: pjesme i drame, ali i eseje koji se nisu bavili samo glazbom, nego i drugim kulturološkim temama. Zanimali su ga i filmovi s [[Hopalong Cassidy|Hopalongom Cassidyjem]], što je bilo iznanađujuće us odnosuobzirom sana njegovomnjegovu izjavomizjavu da je on bio član ''buržoazije'' koji je postao monarhist.<ref> (Stuckenschmidt 1977., str. 551–52).</ref>

*Buhle, Pal, i David Wagner. 2002. ''Radikalni Hollywood: Neispričana priča iza najomiljenijih američkih filmova''. New York: The New Press.