Teodor Pejačević: razlika između inačica

Rodio se kao drugo dijete i prvi sin grofa [[Ladislav Pejačević|Ladislava Pejačevića]] i barunice Gabrijele Döry von Jobahaza. Otac mu je služio kao hrvatski ban od 1880. do 1883. Studirao je pravo na sveučilištima u [[Bonn]]u i [[Budimpešta|Budimpešti]] te je postao doktor prava. Nakon toga je služio u upravi u Osijeku i Zagrebu. 22. siječnja [[1881.]] vjenčao se s barunicom Elizabetom Vay de Vaya. Imali su petero djece: Marka, Velimira, [[Dora Pejačević|Teodoru]], (kasnije slavnu hrvatsku skladateljicu i violinisticu) te Elizabetu i Gabrijelu. Kao [[unionisti|unionist]] izabran je za zastupnika Hrvatski sabor. Bio je jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj toga vremena, industrijski magnat i veleposjednik. Od 1886. do 1901. bio je veliki župan [[Virovitička županija|Virovitičke županije]]. 1901. imenovan je za zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru.

29. lipnja 1903. stupio je na bansku dužnost nakon ostavke Khuena Hedervaryja. Obećao je normalizirati politički život slobodom tiska i okupljanja. Za vrijeme njegovog banovanja donošenjem [[Riječka rezolucija|Riječke]] i [[Zadarska rezolucija|Zadarske rezolucije]] programira se [[Politika novoga kursa|politika novog smjera]] te dolazi do stvaranja [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpske koalicije]], koja pobjeđuje na izborima za [[Hrvatski sabor|Sabor]] [[1906.]] Pomirljivom i kompromisnom politikom, Pejačević sklapa sporazum s HSK te ljudi iz Koalicije preuzimaju resore u Hrvatskoj vladi.

U Ugarsko-hrvatskom saboru Kossut predlaže zakonsku osnovu o [[Željeznička pragmatika|željezničkoj pragmatici]], kojom se nastojalo ozakoniti potpunu mađarizaciju željezničkog prometa, prema krilatici "''Čije su željeznice - njegova je i zemlja''". Protiv tog prijedloga hrvatsko se izaslanstvo borilo njegovom opstrukcijom. Nakon povratka u [[Zagreb]] ban Pejačević se solidarizirao s takvim stajalištem i morao je podnijeti ostavku. Istovremeno su ostavku podnijeli i svi ministri i tajnici u Vladi iz HSK.

1913. imenovan je ministrom za Hrvatsku u ugarskoj vladi te na toj dužnosti ostaje do 1917. Krajem rata, u općoj anarhiji i kaosu, nakon [[Raspad Austro-Ugarske|raspada Monarhije]] njegov posjedi i [[Dvorac Pejačević u Našicama|dvorac u Našicama]] bili su opljačkani i oštećeni.