Mačevanje: razlika između inačica

O popularnosti mačevanja u Hrvatskoj svjedoči činjenica da je mačevanje bilo uvršteno na prvi civilni tečaj za učitelje fizičke kulture pod vodstvom velikana hrvatskog sporta dr.[[Franjo Bučar]]. U vrijeme prije Prvog svjetskog rata gotovo u svakom većem gradu u Hrvatskoj djeluje privatni učitelji mačevanja, a klubovi postoje u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Karlovcu, Dubrovniku, Puli, Zadru, Petrinji te u mnogimm drugim gradovima pa je zbog toga i osnovan Hrvatski mačevalački savez 1911. godine. Valja istaknuti da je prvi hrvatski mačevalački klub osnovan u Zagrebu 1902. godine djelovanjem talijanskog učitelja mačevanja svjetskog glasa Guiseppea Galantea. Iz tog vremena datira i prva hrvatska olimpijska medalja koju je osvojio hrvatski mačevalac [[Milan Neralić]] pod austrijskom zastavom 1900. godine u Parizu u disciplini sablja za profesionalne učitelje mačevanja.

 

 

Nakon Drugog svjetskog rata mačevanje u Hrvatskoj, prateći svjetski trend pada popularnosti mačevalačkog športa koji se nije uspio prilagoditi novim uvjetima te zbog nestanka mačevalačke populacije u ratu (naime, mačevanje kao prvenstveno vojni šport, je teško pogodila tragedija Drugog svjetskog rata rata zbog smrti velikog broja mačevalaca-vojnika) polako počinje gubiti na popularnosti. Najteže godine za Hrvatsko mačevanje su bile definitivno 70-te godine prošlog stoljeća kad su u Hrvatskoj djelovala samo dva kluba i to oba iz Zagreba. Polagani oporavak mačevanja počinje kasnih 70-tih i ranih 80-tih kad je obnovljen klub u Splitu povodom Mediteranskih igara te sagrađena stalna specijalizirana dvorana za mačevanje u Zagrebu. Hrvatsko mačevanje doživljava snažan polet u kasnim 90-tim godinama prošlog stoljeća koji se osjeća i danas. Tada su osnovani klubovi u Varaždinu, Rogoznici, Karlovcu te brojni novi klubovi u Zagrebu. U tom vremenu dolazi do svojevrsne renesanse rezultata koja privremeno katapultira hrvatsko mačevanje u sam vrh svjetske scene koja također doživljava snažno povećanje interesa za mačevanje. Iz tog perioda treba istaknuti floretašku reprezentaciju u sastavu Limov, Debić, Jovanović koja je slovila za jednu od boljih na svijetu. O njihovoj kvaliteti svjedoči i činjenica da je najmlađi iz te trojke, Bojan Jovanović, prvi Hrvat koji je nastupio na Olimpijskim igrama pod hrvatskom zastavom 2012. godine u Londonu i to nakon punih 76 godina od posljednjeg Hrvata natjecatelja na Olimpijskim igrama.