Opsada Novog Zrina: razlika između inačica

opis slike= Prikaz nepoznatog autora jedne od bitaka na Muri (''Muhr flus'') za vrijeme jednomjesečne opsade [[Novi Zrin|Novog Zrina]] (''Serinwar''), autor nepoznat |

'''Opsada Novog Zrina''', oružani sukob između [[Kršćanstvo|kršćanske]] vojske, sastavljene od [[Kraljevina Hrvatska pod Habsburzima|hrvatskih]], [[Austrija|austrijskih]], [[Njemačka| njemačkih]] i [[Kraljevina Ugarska|ugarskih]] postrojbi, te [[Osmansko Carstvo|tursko]]-[[Krimski kanat|tatarskih]] snaga, vođen 1664. godine za kontrolu utvrde [[Novi Zrin]], novoizgrađene nizinske fortifikacije [[Hrvatski ban|hrvatskog bana]] [[Nikola VII. Zrinski|Nikole Zrinskog]] na rijeci [[Mura|Muri]] u [[Međimurje|Međimurju]], [[Sjeverozapadna Hrvatska|sjeverna Hrvatska]], na graničnom području prema tada od Turaka okupiranom teritoriju Ugarske. Na čelu kršćanske vojske koja je branila utvrdu bio je Nikola Zrinski, te habsburški carski generali Wolfgang Julius grof [[Hohenlohe]] i Peter grof [[Strozzi]], a islamske osvajače s istoka predvodio je [[veliki vezir]] [[Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić]] (tur. ''Köprülü''), uz pomoć [[Ismail-paša Bošnjak|Ismail-paše Bošnjaka]] i drugih visokih dostojanstvenika. Tursko-tatarska opsada trajala je oko mjesec dana, počevši od prvih dana lipnja pa do početka srpnja 1664., i bila je posljednji u nizu više oružanih sukoba vezanih za tu [[Strategija|strateški]] važnu utvrdu, jer su je Turci na kraju osvojili i 7. srpnja 1664. razorili do temelja.

Unatoč manjim okršajima i [[Bitka|bitkama]] uzduž granice Turskog Carstva s ondašnjom Hrvatskom, Ugarskom i [[Transilvanija|Transilvanijom]] (tada u sklopu [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]]), početkom šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća vladao je nestabilan i nesiguran privremeni mir između Habsburške Monarhije i Turaka. Izgledalo je da su obje strane nastojale zadržati razmjerno mirno razdoblje, bez velikih vojnih pohoda i ratnih[[rat]]nih razaranja, kakvo je vladaloi udo posljednjimtada desetljećimaposljednjih desetljeća vladalo. Premda u stagnaciji, osmanska je država ipak još imala moć i apetite za osvajanjem tuđih teritorija. [[Leopold I., car Svetog Rimskog Carstva|Leopold I. Habsburški]], mladi i neiskusni dvadesetogodišnji vladar, nalazeći se pod snažnim utjecajem svoji savjetnika i imajući mnoge državničke interese vezane za odnos snaga s drugim velikim europskim državama, napose jačanjem konkurentske [[Francuska|Francuske]] pod [[Luj XIV., kralj Francuske|Lujem XIV.]], izražavao je bojazan da bi Turci u nekom pogodnom trenutku mogli poduzeti vojni pohod na [[Beč]]. Stoga je svojim generalima naredio da glavninu vojske drže što bliže glavnog grada Monarhije, a da interveniraju na udaljenijim područjima tek onda kada to bude krajnje nužno.

S druge strane, Nikola VII. Zrinski, dugogodišnji hrvatski ban, smatrao je da je vrijeme sazrelo vrijeme da se neprijatelju zadaju odlučni udarci i da ga se prinudi na povlačenje s daleko na zapadu osvojenih teritorija[[teritorij]]a Hrvatske i Ugarske. On sam je povremeno, na svoju ruku, poduzimao vojne akcije protiv Turaka, zalazeći duboko u njihovu pozadinu. Istodobno je učvršćivao obranu, pa je među ostalima 1661. godine, prema nacrtima vojnog [[Građevinarstvo|graditelja]] Wassenhovena, izgradio i utvrdu Novi Zrin na strateški važnom položaju na rijeci Muri, na predjelu zvanom Veliki Pažut, blizu njenog ušća u [[Drava|Dravu]]. Utvrda, s više strana okružena [[Jarak|opkopima]] punim vode, sastojala se od dva dijela, i to od većeg na lijevoj, ugarskoj obali Mure, te od manjeg na desnoj, hrvatskoj strani rijeke, a oba su bila povezana pokretnim mostovima[[most]]ovima preko riječnog otoka[[otok]]a koji se nalazio upravo između njih.

Novi je Zrin postao trn u oku osmanskih osvajača, pa su oni, osobito tijekom 1663. godine, poduzeli više vojnih akcija i pokušali ga osvojiti. Veće bitke pod njim odvijale su se u siječnju 1663., zatim 13. srpnja iste godine, pa 13. kolovoza, zatim u rujnu (kada je utvrdu napalo 10.000 Turaka pod vodstvom [[Velika Kaniža|kaniškog]] paše), u listopadu (kada je Novi Zrin pokušalo osvojiti 9.000 vojnika [[Bosna|bosanskog]] paše), te na koncu 17. studenog, kojom prigodom su napadači namjeravali izgraditi most preko Mure. U svim tim bitkama hrvatske snage, potpomognute austrijskima i ugarskima, uspjele su obraniti utvrdu.

Znajući kakva opasnost prijeti Novom Zrinu, Nikola Zrinski se znatno angažirao i animirao utjecajne ljude na Bečkom[[beč]]kom dvoru kako bi dobio što veću pomoć u ljudstvu i vojnom materijalu. Premda Dvor nije bio oduševljen da pomogne obrani novoizgrađene utvrde na Muri, jer se bojao oštre reakcije s turske strane, ipak je, na vijest o dolasku nove mnogobrojne vojske iz [[Mala Azija|Male Azije]], na čelu s velikim vezirom Fazil Ahmed-pašom, odobrio da se austrijske i njemačke postrojbe (oko 6.000 do 7.000 ljudi) koje su predvodili generali [[Hohenlohe]] i [[Strozzi]], početkom lipnja 1664. godine stacioniraju u vojnim taborima na području Novog Zrina i susjednog [[Legrad]]a. Potonji je bio sjedište Legradske kapetanije, a nalazio se u to vrijeme na lijevoj, međimurskoj strani rijeke Drave (kasnije je Drava promijenila tok i prebacila Legrad u Podravinu), tek nekoliko kilometara udaljen od Novog Zrina. U obrambenom stožeru[[stožer]]u, uspostavljenom nadomak Legrada jedno je vrijeme boravio i glavni carski vojni zapovjednik [[Raimund Montecuccoli]].

Na desnoj, međimurskoj obali rijeke Mure, u blizini same utvrde, istodobno su se smjestile hrvatske i ugarske postrojbe kojima su na čelu bili Nikola Zrinski (sa svojih 8.000 vojnika [[vojnik]]a), njegov brat [[Petar Zrinski|Petar]] (koji je u vojni logor stigao nešto kasnije, 22. lipnja, s oko 4.000 hrvatskih ratnika), [[Ivan IV. Drašković|Ivan IV. grof Drašković Trakošćanski]], [[Ferenc (Franjo) grof Nadasdy]], te [[Pál (Pavao) grof Eszterházy]] (potonji na čelu ugarskih četa s ukupno 900 ljudi). Iz ta dva vojna logora, u kojima je tijekom opsade bilo na raspolaganju ukupno oko 30.000 ljudi, svakodnevno su se tijekom borbi u Novi Zrin prebacivale nove svježe postrojbe, koje su zamjenjivale umorne, ranjene ili poginule branitelje. S obzirom da su prostorni [[prostor]]ni kapaciteti Novog Zrina bili relativno skučeni, prema mišljenjima nekih povjesničara istovremeno su fortifikaciju aktivno branile snage najviše od oko 3.000 vojnika, a ima ih koji smatraju da ih je bilo manje od 2.000. Obranom Novog Zrina operativno i osobno rukovodili su Zrinski, Hohenlohe i Strozzi, a na borbenim položajima u samoj tvrđavi izvršni zapovjednici su bili novozrinski kapetan (kaštelan) Andrija Horvat i, s dolaskom njemačkih pojačanja pristigli, [[barun]] d'Avencourt.

[[Datoteka:Novi Zrin.JPG|mini|300px|Prikaz Novog Zrina autora Hieronymusa Orteliusa, na kojem se utvrda nalazi na desnoj obali rijeke [[Mura|Mure]]; danas prevladava mišljenje da je glavni ili veći dio utvrde bio na lijevoj, a manji na desnoj obali, te na riječnom otoku, sve povezano mostovima]]

Velika tursko-tatarska vojska, koja je pod zapovjedništvom velikog vezira Fazil Ahmed-paše Ćuprilića stigla do lijeve obale Mure i počela se tamo stacionirati početkom mjeseca lipnja 1664. godine (između 2. i 4. lipnja), brojala je više desetaka tisuća ratnika raznih [[Rod vojske|rodova vojske]], (janjičari[[janjičar]]i, [[Spahija|spahije]], azapi[[azap]]i i dr.). S obzirom da je tursko uporište Velika Kaniža tijekom mjeseca svibnja 1664. bila izložena neuspješnoj opsadi kršćanskih snaga pod vodstvom Nikole Zrinskog, u njoj su već od prije bile stacionirane znatne vojne snage koje su ju obranile, a sada su se mogle pridružiti novopristigloj armadi. Procjenjuje se da je veliki vezir na cijelom širokom prostoru između Novog Zrina i Velike Kaniže ukupno imao na raspolaganju moćnu silu od oko 200.000 ljudi, od čega najmanje 40.000 turskih i 30.000 tatarskih vojnika (moguće i do 100.000), dok su ostalo bile [[Logistika|logističke]] postrojbe, radnici, sluge i drugo pomoćno osoblje.

Osim što je agitirao i požurivao Bečki[[Beč]]ki dvor za pomoć u obrani Novog Zrina, Nikola Zrinski je i sam vršio pripreme za utvrđivanje i pojačavanje fortifikacijskih objekata, dopremu naoružanja, [[Streljivo|streljiva]], [[barut]]a i druge vojne opreme, te opskrbu [[namirnica]] za branitelje. Prema dostupnim izvorima, na bedemima je vojna posada postavila čak 24 [[top]]a.

Kao ban, Zrinski je sazivao [[Hrvatski sabor]], koji je donosio zaključke o konkretnim mjerama pomoći za obranu Novog Zrina, uključujući pribavljanje novca i [[Mobilizacija|mobilizaciju]] vojno sposobnog stanovništva. Jedno od takvih zasjedanja Sabora održano je u [[Varaždin]]u 17. i 18. travnja 1664. kojom prigodom su donešene operativne odredbe o novačenju posebnih postrojbi, obvezi naoružanja pješaka prema broju kuća i sabirnim mjestima za vojsku.

Dolaskom u blizinu Novog Zrina, turska se vojska na lijevoj obali Mure odmah počela ukopavati, kako bi izbjegla da ju branitelji s bedema tvrđave imaju na nišanu na otvorenom i nezaštićenom brisanom prostoru. Također je podizala nasipe iza kojih je smjestila [[topništvo]], iz kojeg je kasnije danonoćno pucala, kako po braniteljima u tvrđavi, tako i po postrojbama smještenima u vojnim logorima udaljenima od Mure. Istovremeno su pojedine kombinirane tursko-tatarske čete splavima[[splav]]ima pokušale doprijeti do manjih riječnih otoka i tamo se ukopati ili napraviti mostove, ali su ih branitelji u tome spriječili, napavši ih i prisilivši na povlačenje. Pritom je već prvih dana, točnije 6. lipnja 1664., u žestokim borbama oko riječnih otoka poginuo general Peter Strozzi.

[[Kronologija]] opsade govori da je ujutro 5. lipnja 1664. u 8 sati veliki vezir izdao naredbu za početak opsade Novog Zrina. Napadači su intenzivno nadirali i kopnom i rijekom pomoću splavi, ali su ih kršćanske snage u izravnim okršajima sljedećih dana sprječavale na svim položajima. Od 8. lipnja Turci su počeli intenzivno pucati iz velikih topova čije su dvije [[Bitnica|bitnice]] prethodne noći postavljene na zaštićene nasipe na povišenim dijelovima terena. Nakon topovskih salvi slijedili su pješački juriši[[juriš]]i, ali su redom odbijani.

Premda se pojedini izvori razlikuju u datumima[[datum]]ima početka i završetka opsade, ona je trajala oko mjesec dana. Prva dva dana turski su juriši bili uglavnom neuspješni, ali je svejedno 7. lipnja 1664. do generala Hohenlohea došao turski mirovni glasnik sa zahtjevom za predaju utvrde. Taj je zahtjev glatko odbijen; štoviše, Hohenlohe je svom podređenom časniku,[[časnik]]u barunu d'Avancourtu naredio da s oko 1.500 vojnika provali iz utvrde i napadne neprijateljske položaje. Ta je postrojba iznenadila Turke i izvršila pokolj među njima. Ali napadači su se konsolidirali i nastavili s jurišima na Novi Zrin.

Pod okriljem noći između 8. i 9. lipnja osmanske su snage kopale nove rovove[[rov]]ove koji su bili sve bliže utvrdi. Narednog dana ponovno su branitelji izveli iznenadni proboj, ali ne tako uspješno kao prije. Namjeravali su i protjerati Turke s murskog otoka, ali su zbog velikih gubitaka odustali. Sljedećih dana kopanje opsadnih jaraka i nasipa se nastavilo, a na Legradskoj gori postavljeni su 11. lipnja novi topovi, koji su od tada neumorno pucali, dok su se turski juriši izmjenjivali jedan za drugim.

Dana 20. lipnja glavni carski zapovjednik Montecuccoli pozvao je sve svoje generale[[general]]e na zasjedanje ratnog vijeća u Legrad, kako bi razmotrili situaciju i predvidjeli moguće daljnje aktivnosti neprijatelja. Budući da su skoro svakog dana kršćanskim snagam stizala pojačanja, Nikola Zrinski je na tom ratnom vijeću zatražio da se sa svim raspoloživim snagama napadne Turke i prekine opsada, ali je Montecuccoli to odbio, uz obrazloženje da je tajnim kanalima obaviješten da neprijateljske postrojbe broje 70.000 ljudi, što je previše za njegovih 30.000, te da očekuje dolazak novih njemačkih vojnih jedinica pod zapovjedništvom badenskog kneza[[baden]]skog markgrofa [[Leopold Wilhelm Badenski|Leopolda Wilhelma]], kao i francuskih postrojbi pod vodstvom grofa Jeana de [[Jean de Coligny-Saligny|Coligny-Salignyja]].

24. lipnja osmanska je vojska pokušala zapaliti u [[Palisada|palisade]] novozrinske tvrđave, ali bezuspješno, jer je braniteljska posada otvorila žestoku paljbu po njoj, te ju otjerala. Isto se ponovilo još nekoliko puta sljedeće noći i dana. Nekoliko narednih dana očekivali su se turski juriši, ali do njih ipak nije došlo. Od uhvaćenih neprijateljskih prebjega branitelji su saznali da Turci i Tatari pripremaju velik broj vreća s [[Pijesak|pijeskom]] kojima bi zatrpali dijelove opkopa oko Novog Zrina napunjenih vodom, a istovremeno su dopremljena i [[Drvo|drva]] za gradnju mosta kojim bi Ćuprilićeva armija pokraj utvrde prešla preko Mure i napala kršćanski vojni logor. U povremenom zatišju obrambene su postrojbe iskoristile svaki pogodni trenutak kako bi izvršile popravne radove na pukotinama[[pukotina]]ma i drugim oštećenjima tvrđave, koja su već bila znatna. Montecuccoli pak je u međuvremenu iznenada napustio Legrad.

Kada je točno Novi Zrin pao u osmanske ruke, nije sa sigurnošću utvrđeno. Zna se da je sveopći masovni [[napad]] opsjedatelja sa svih strana uslijedio istom 30. lipnja 1664., pa neki uzimaju taj datum za završetak opsade. Tog je dana poginuo i novozrinski kapetan Andrija Horvat. Preostali, već iscrpljeni vojnici u samoj utvrdi dobili su Montecuccolijevu poruku da, ako ne mogu obraniti novi Zrin, neka zapale drvene dijelove, barutom [[Eksplozija|dignu utvrdu u zrak]] i povuku se preko mostova. Stanje je postalo kritično, ali je od 1. do 3. srpnja padala jaka [[kiša]], pakoja je to zasigurno omeloomela turske planove[[plan]]ove zauzimanja fortifikacije na Muri i prelaska na drugu stranu rijeke. Ipak, napadači su napredovali i polako tjerali branitelje na uzmak, a ovi se povlačili preko mostova. Turci su ih pritom ometali, pucajući po mostovima, bušeći im [[Pontonski most|pontone]] i [[Čamac|čamce]], pa se dio branitelja i utopio u Muri. U to je vrijeme blizu 30.000 pripadnika pričuvne kršćanske vojske mirno stajalo nedaleko od krvavog masakra i čekalo, jer im je Montecuccoli naredio da ne kreću u pomoć braniteljima Novog Zrina.

Svladavši početkom [[Srpanj|srpnja]] posljednje džepove otpora u Novom Zrinu, tursko-tatarske postrojbe su na bedeme izvjesile turske [[Zastava|zastave]], a veliki vezir je ipak donio odluku da se ne forsira Mura. Vjerojatno je na tu odluku utjecalo i to što su u kršćanski tabor u međuvremenu pristigla najavljena pojačanja iz Njemačke i Francuske, o čemu je on zacijelo bio obaviješten. Budući da je njemu protivnička vojska na desnoj obali Mure bila spremna suprotstaviti se njegovim postrojbama u slučaju prelaska rijeke, ocijenio je da je bolje ne izlagati se prevelikom riziku[[rizik]]u mogućeg poraza ili velikih gubitaka u tom pothvatu. Umjesto toga, odredio je da se najprije do temelja razori Novi Zrin, a zatim da se vojska uputi na sjever, prema Velikoj Kaniži.

=== GubitciLjudski gubitci ===

Opsada Novog Zrina rezultirala je velikim gubitcima u ljudstvu, kako s hrvatsko-austrijsko-njemačko-ugarske strane, tako i s tursko-tatarske, ali su brojčani podatci o tome separatni, selektivni, kontradiktorni ili nepouzdani. Poznati putopisac [[Evlija Čelebi]], vrlo sklon preuveličavanjima u svojim putopisima, osobno je bio nazočan u borbama za utvrdu na Muri i kasnije napisao kako je poginulo ''„sedamnaest tisuća naših Kršćana (?!), dok je oko devet tisuća palo u ropstvo“''. Te su brojke naravno preuveličane, ali realna je procjena da je na strani branitelja izgubljeno oko 2.000 ljudi, i to najvećim dijelom pri kraju opsade, kada se posada povlačila preko mostova, a kod osvajačaopsjedatelja njih oko 10.000, stradalih najviše tijekom nebrojenih juriša na palisade i [[Fortifikacija|zidine]].

# GäborGábor Hausner, Lajos Négyesi, Ferenc Papp: '''"Tor" usred vinograda na brijegu''' - Pokušaj određivanja lokacije Novog Zrina'', izvorni znanstveni rad, Mađarska akademija znanosti–Povijesni institut, Budimpešta 2006.