Kraljevina Ugarska: razlika između inačica

Gejzin sin [[Stjepan I. Sveti|Stjepan I.]] (997.–1038.), nakon što je ugušio pobunu plemenskih starješina i učvrstio kraljevski autoritet, bio je 1000. godine okrunjen za prvoga mađarskog kralja. Zakonom o obveznom plaćanju crkvene desetine Stjepan je stekao jak oslonac u crkvenim krugovima. U vrijeme [[Koloman|Kolomana Arpadovića]] (1095.–1116.) sklopljena je [[personalna unija]] između [[Hrvatska u personalnoj uniji s Ugarskom|Ugarske i Hrvatske]]. Godine 1102. u [[Biograd na Moru|Biogradu na Moru]] Koloman je okrunjen za [[Hrvatski vladari#Arpadovići|kralja Hrvatske i Dalmacije]]. Tijekom druge polovice 11. stoljeća u Ugarskoj je ponovno došlo do unutrašnjih nemira izazvanih upletanjem [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetoga Rimskog Carstva]] i [[Bizantsko Carstvo|Bizantskog Carstva]] na unutarnjopolitičke prilike u Ugarskoj. U međusobnim sukobima pretendenti na kraljevsko prijestolje nastojali su pridobiti magnate, što je dovodilo do jačanja vlastele i slabljenja središnje kraljevske vlasti. U cilju slabljenja ugarskih magnata pojedini su se kraljevi počeli oslanjati na srednje plemstvo, što je osobito došlo do izražaja za vladavine kralja [[Andrija II.|Andrije II.]] (1205.–1235.), koji je bio prisiljen ovom staležu priznati privilegije u dokumentu poznatom kao [[Zlatna bula Andrije II.|Zlatna bula (1222.)]]. Tom ispravom ograničena je vlast vladara u korist nižega plemstva, koje se počelo staleški organizirati. Osim sređivanja unutrašnjih poteškoća, Andrija II. sudjelovao je u križarskim vojnama u [[srednjovjekovna bosanska država|Bosni]] protiv [[crkva bosanska|bosanskih krstjana]] te u Svetoj zemlji protiv Arapa. Osobito važan trenutak za opstojnost države dogodio se tijekom vladavine [[Bela IV.|Bele IV.]] (1235.–1270.), kada su [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo]] napali [[Mongoli]]. Konac 13. stoljeća, osobito nakon smrti posljednjeg vladara iz dinastije Arpadovića, [[Andrija III. Mlečanin|Andrije III.]] (1290.–1301.), obilježila je feudalna [[anarhija]] pri čemu su se pojedini magnati nastojali nametnuti kao kraljevi.
<center><gallery>
Datoteka:Portrayal of Stephen I, King of Hungary on the coronation pall.jpg|Prvi ugarski kralj [[Stjepan I. Sveti]], portret iz 1031.
Datoteka:Poljubac mira Oton Iveković.JPG|''Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju [[Koloman]]u 1102.'', [[Oton Iveković]]
Datoteka:Hungary 11th cent.png|Kraljevina Ugarska, [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|u personalnoj uniji s Kraljevinom Hrvatskom]]
Datoteka:Aranybulla1.jpg|[[Zlatna bula Andrije II.|Zlatna bula iz 1222.]]
</gallery></center>
Napokon, 1308. na kraljevsko je prijestolje, ponajprije zahvaljujući pomoći [[papa|pape]], Firence, Venecije i [[Šubići|knezova Bribirskih]], stupio [[Karlo Robert]] iz dinastije [[Anžuvinci|Anžuvinaca]] (1310.–1342.). Karlo je započeo opsežnu reformu vlasti u državi. Godine 1312. napokon je slomio pobunu ugarskih magnata i započeo s poticanjem urbanog života, osobito gradske privrede, obrta i trgovine. Karlov sin, [[Ludovik I. Anžuvinac]] (1342.–1382.), uspio je učvrstiti kraljevsku vlast u hrvatskim zemljama (od rijeke [[mura|Mure]] i [[drava|Drave]] do [[jadransko more|Jadranskoga mora]]), a u cilju ujedinjenja Ugarsko-hrvatsko s [[Napuljsko kraljevstvo|Napuljskim Kraljevstvom]]. Poslije Ludovikove smrti u Ugarskoj je zavladala anarhija koja je dokinuta dolaskom kralja [[Sigismund]]a na vlast (1387.–1437.). Glavno je obilježje njegove vladavine pojava nova i snažna vojno-političkog čimbenika na prostoru [[Balkan]]a i srednje Europe, [[Osmansko Carstvo|Osmanskog Carstva]]. Iako je Sigismund na početku vladavine pokušao organizirati opći kršćanski savez protiv Osmanlija, pa je u tom cilju organizirao vojsku koja se [[Bitka kod Nikopolja|kraj Nikopolja 1396. sukobila s Osmanlijama]], nakon poraza koji je tamo doživio više se nije osvrtao na osmansku prijetnju nego se u cijelosti posvetio dinastičkim sukobima oko njemačke i češke krune te ratovima s češkim husitima. Nakon Sigismundove smrti u Ugarskoj je ponovno došlo do feudalne anarhije, pa su u pojedinim pokrajinama samovoljno vladali ugarski velikaši. Među njima se osobito isticao erdeljski vojvoda [[Janko Hunjadi|János (Ivan) Hunyadi]] koji je, nakon smrti maloljetnoga [[Ladislav V. Posmrtni|Ladislava V. Postuma]] (1445.–1457.), uspio za ugarsko-hrvatskog kralja postaviti svojega sina [[Matija Korvin|Matiju Korvina]] (1458.–1490.) koji se oslanjao na srednje i niže [[plemstvo]], te [[svećenstvo]] i građane. Nakon što je proveo uspješnu poreznu reformu i time organizirao plaćeničku vojsku, Matija je uspješno branio kraljevstvo od osmanskih napada. Matiju je naslijedio češki kralj [[Vladislav II. Jagelović]] (1490.–1516.). Bio je nesposoban kako u vođenju samostalne unutrašnje politike, gdje su sve tekovine kralja Matije bile dokinute, tako i na vanjskom planu pa su [[Osmanlije]] tijekom njegove vladavine u potpunosti nadvladali kraljeve vojničke postrojbe i vojske zavađenih ugarskih magnata. Državu je osobito nagrizla velika [[Seljačke bune|seljačka buna]] na čelu s Dózsom (1514.), koja je ugušena uz krvoproliće. Konačnu propast srednjovj. ug. država doživljava u vrijeme kralja [[Ludovik II. Jagelović|Ludovika II. Jagelovića]] (1516.–1526.). Kada je 1526. na Ugarsku krenula velika osmananska vojska na čelu sa sultanom [[Sulejman II.|Sulejmanom II.]], njima se suprotstavila slaba kraljevska vojska koja je u kolovozu 1526. [[Mohačka bitka|strahovito poražena na Mohačkom polju]]. Velikim dijelom Ugarske zavladali su Osmanlije.