Kraljevina Ugarska: razlika između inačica

Od početka 19. stoljeća nositelj mađarskoga nacionalnog pokreta postalo je, za razliku od 17. i 18. stoljeća kada su nositelji ugarske nacionalne ideje bili magnati, srednje plemstvo na čelu s [[Lajos Kossuth|Lajosem Kossuthom]] (1802.–1894.). [[15. ožujka]] [[1848.]] u [[Pešta|Pešti]] i [[Budim]]u održani su [[Mađarska revolucija 1848.|masovni prosvjedi]] koji su mađarskim reformistima omogućili da objave svoj popis od „dvanaest zahtjeva“, kojima su se tražile veće građanske slobode i šira nacionalna, posebice gospodarska, samostalnost. Prosvjedi su prerasli u [[Mađarska revolucija 1848.|revoluciju]]. Pod vodstvom [[Lajos Kossuth|Lajosa Kossutha]] i [[Lajos Batthyány|Lajosa Batthyányja]] zbačeni su Habsburgovci, a u Mađarskoj je osnovana [[republika]]. Zbog politike centralizacije i mađarizacije, politiku prve mađarske neovisne vlade nisu podržali nemađarski narodi, osobito Hrvati, ali i Slovaci, Ukrajinci, Srbi i Rumunji. Oduzimanjem [[Habsburg]]ovcima pravo na ugarsko prijestolje u travnju 1848., Ugarski sabor nije naišao na potporu velikaša i vojske.

Nakon što je poražena revolucija u samoj Austriji, a na vlast došao [[Franjo Josip]], započela je borba protiv Mađara, a Austrijancima su se u njoj pridružili i drugi narodi ([[Hrvati]], [[Srbi]], [[Slovaci]], [[Rumunji]] i [[Transilvanija|transilvanijski]] [[Nijemci]], koji nisu htjeli prihvatiti mađarsku vlast. Hrvate je predvodio [[ban]] [[Josip Jelačić]]. Bilo je međutim i pripadnika tih naroda na mađarskoj strani kao ugarski Hrvati. Od pojedinaca, posebno se isticao Srbin [[Jovan Damjanić]] koji je zapovijedao 3. mađarskim korpusom.
[[Datoteka:Capitulaton of Hungarian Army at Világos 1849.png|minijatura|desno|Kapitulacija mađarske vojske kod Vilagosa, 1849. godine]]
Od rujna 1848. mađarsku revolucionarnu vojsku pritisnule su s juga hrvatske postrojbe pod vodstvom bana Josipa Jelačića. U početku su mađarske snage počele pobjeđivati, no onda je Franjo Josip tražio pomoć [[Rusija|ruskoga]] cara [[Nikola I., car Rusije|Nikole I.]], „žandara Europe“, te je njegova vojska napala Mađarsku. Usprkos nizu sjajnih pobjeda nad carskim postrojbama, mađarski su revolucionari konačno poraženi 13. kolovoza 1849. kraj Világosa, gdje je mađarsku vojsku potukla austro-ruska vojska. General [[Artúr Görgey]] predao se u kolovozu [[1849.]], a [[Julius Freiherr von Haynau]], austrijski vojskovođa, postao je upravitelj zemlje kroz sljedećih nekoliko mjeseci. [[6. listopada]] zapovijedio je pogubljenje 13 vođa mađarske vojske kao i premijera Mađarske Republike Battyanyja, dok je Kossuth na vrijeme otišao u izbjeglištvo. Kroz sljedeće godine Mađarska je bila podijeljena na pet okruga pod vojnom upravom, a upraviteljem Mađarske imenovan je [[nadvojvoda]] [[Albrecht von Habsburg]]. [[Hrvatska u Revoluciji 1848.|Hrvatska i Slavonija]] tada su sasvim odvojene od Mađarske.