Razlika između inačica stranice »Zemlje Krune sv. Stjepana«

bez sažetka
*[[Njemački]]: ''Länder der heiligen ungarischen Stephanskrone'' - Zemlje svete mađarske Stjepanove krune
 
Za Zemlje Krune sv. Stjepana u Austro-Ugarskoj se neslužbeno koristio i naziv ''Translajtanija'', budući da su Zemlje, gledano iz [[Beč]]a, ležale istočnopreko, s onu stranu (preko''trans'') rijeke [[Leitha|Leithe]]. Austrijska polovica Monarhije slično se nazivala [[Cislajtanija|Cislajtanijom]] - s ove (''cis'') strane Leithe..
 
== Uporaba naslova ==
Naslov „Zemlje"Zemlje Krune sv. Stjepana“Stjepana" bio je u uporabi u [[18. stoljeće|18.]] i [[19. stoljeće|19. stoljeću]], a označavao je onaj dio [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]] i kasnije [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarske Monarhije]] koji je bio povezan s Ugarskim kraljevstvom, za razliku nasljednih [[Habsburgovci|habsburških]] zemalja koje su pripadale i [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetom Rimskom Carstvu]] ili kasnije [[Austrijsko Carstvo|Austrijskom Carstvu]].
 
Te su zemlje bile:
 
[[29. listopada]] [[1918]]. [[Hrvatski sabor]] donio je odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom, čime je izričaj "Zemlje Krune sv. Stjepana" izgubio značenje. 16. studenog Ugarski sabor je raskinuo Austro-ugarsku nagodbu, ukinuo monarhiju i proglasio republiku, dok se krajem studenog 1918. Transilvanija priključila Rumunjskoj. [[Trianonski ugovor|Mirovnim sporazumom u Trianonu]] 1920. na najvećem dijelu etnički mađarskog prostora nekadašnjih Zemalja Krune sv. Stjepana nastala je [[Kraljevina Mađarska]].
 
== Povijest ==
{{Glavni|Austro-Ugarska nagodba|Austro-Ugarska}}
Nagodba iz 1867., koja je stvorila Dvojnu Monarhiju, dala je mađarskoj vladi više kontrole nad unutarnjim poslovima nego što je imala još od bitke na Mohačkom polju 1526. Međutim, nova vlada suočavala se s teškim privrednim problemima i nemirima etničkih manjina.
 
===Ustavni i pravni okvir===
{{Glavni|Hrvatsko-ugarska nagodba|Kraljevina Hrvatska i Slavonija|Kraljevina Ugarska}}
Habsburg je ponovno postao mađarski kralj, ali je Nagodba strogo ograničila njegove ovlasti nad unutarnjim poslovima te je ugarska vlada preuzela stvarnu kontrolu nad Ugarskom. Vlada se sastojala od premijera i njegovog kabineta koje je imenovao kralj. Vlada i premijer bili su odgovorni dvodomnom parlamentu izabranom ograničenim biračkim pravom. Zajednički austro-ugarski poslovi bili su u okviru triju zajedničkih ministarstava: vanjskih poslova, obrane i financija. Tri zajednička ministra odgovarala su izaslanstvima koja su predstavljala austrijsku i ugarsko-hrvatsku polovicu Monarhije. Premda je zajedničko ministarstvo obrane upravljalo vojskom, car je vršio dužnost vrhovnog zapovjednika te je njemački bio službeni u postrojbama zajedničke vojske dugo vremena. Ugarsko-hrvatska vlada kontrolirala je vlastito [[Kraljevsko ugarsko domobranstvo|ugarsko-hrvatsko domobranstvo]], u sklopu kojega je postojalo i hrvatsko-slavonsko domobranstvo kao oznaka hrvatske posebnosti. Nagodbom su trgovina i monetarna politika, carine, željeznica i neizravno oporezivanje priznati kao zajednički poslovi o kojima će se raspravljati svakih deset godina. U sklopu austro-ugarske nagodbe [[Transilvanija]] (''[[Erdelj]] sa [[Sedmogradska|Sedmogradskom]]'') vraćena je Kraljevini Ugarskoj.
 
Uz pomoć Franje Josipa I., 1868. Ugarska i Hrvatska sklopile su sličnu nagodbu kojojm su riješile državno-pravna pitanja u svojoj polovici Monarhije. Nagodbom je Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji priznat status "političkog naroda s posebnim teritorijem" te je priznata hrvatska samobitnost te pravo Hrvatske na autonomiju u pravosuđu, školstvu, upravi, vjerskim pitanjima i unutarnjim poslovima. Usprkos tome, u praksi je hrvatska autonomija često bila ograničena, a stvarna vlast i kontrola prešla je u ruke Budimpeše.<ref>''Croatia-Slavonia placed under the rule of Hungary...<br>
''Under an 1868 agreement between Croatia and Hungary, known as the Nagodba, Croatian statehood was formally recognized, but Croatia was in fact stripped of all real control over its affairs<br>
[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/143561/Croatia/223953/History#ref=ref476634 History of Croatia Britannica Encyclopedia 2009]</ref> Hrvatskog bana, primjerice, birao je ugarski ministar-predsjednik a imenovao kralj. Zajednički hrvatsko-ugarski poslovi uključivali su valutna pitanja, trgovinsku politiku, poštu i željeznicu. Hrvatski je postao isključivi službeni jezik na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a hrvatski je jezik priznat i kao službeni u zajedničkom saboru i upravi.
 
S druge strane Drave, Zakon o nacionalnostima definirao je Kraljevinu Ugarsku kao "jedinstvenu mađarsku naciju"<ref>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/276730/Hungary/34805/The-Dual-Monarchy-1867-1918#toc34805 Britannica 2009 Dual Monarchy]</ref> koja se sastoji od različitih etničkih zajednica s jednakim pravima, osim u jezičnim pitanjima. Iako su se drugi jezici osim mađarskog mogli koristiti u crkvama, školama i lokalnoj upravi, mađarski je postao isključivi jezik vlade, uprave i sveučilišta, a prava manjina na jezik su se sustavno kršila agresivnom mađarizacijom. Mnogi Mađari smatrali su manjinska prava prevelikodušnima. Slovaci u sjevernoj Ugarskoj, Rumunji u Erdelju i Srbi u Vojvodini tražili su više autonomije nakon donošenja zakona. No, vlada je odbila sve zahtjeve te je time nezadovoljstvo manjina poraslo.
 
Antisemitizam se u Ugarskoj pojavio početkom 19. stoljeća kao rezultat straha od tržišne konkurencije. 1840. djelomična emancipaicja Židova omogućila im je život svugdje osim u pojedinim rudarskim gradovima pogođenima krizom. Zakon o emancipaciji Židova iz 1868. pružio je Židovima potpunu ravnopravnost pred zakonom te ukinuo prepreke njihovom sudjelovanju u ekonomiji. Unatoč tome, neformalna diskriminacija sprječavala je njihovo bavljenje politikom i javnim poslovima.
 
===Era Liberalne stranke===
Car i kralj Franjo Josip imenovao je [[Gyula Andrássy|Gyulu Andrássyja]], člana [[Deákova stranka|Déakove]] stranke, ugarskim premijerom 1867. Njegova vlada vodila je pronagodbenu politiku, a u gospodarskim pitanjima vodila se [[Laissez faire|laissez-faire]] načelom. Cehovi su ukinuti, radnicima je dopušteno cjenkanje za plaće dok je vlada radila na poboljšanju obrazovnog sustava i gradnji cesta i željeznica. Između 1850. i 1875. poljoprivreda u Ugarskoj je napredovala: cijene žitarica su bile visoke te se izvoz utrostručio. Unatoč tome, akumulacija kapitala je tekla iznimno sporo te je vlada ovisila o stranim zajmovima. Usto, nacionalno i lokalno činovništvo počelo je bujati odmah nakon sklapanja Nagodbe. Ubrzo su izdaci za činovništvo počeli rasti brže od poreznih prihoda te se nacionalni dug nagomilao. Nakon ekonomske krize 1873., Deákova stranka bila je izložena optužbama za zloporabu i skandal.
 
== Galerija ==