Razlika između inačica stranice »Zemlje Krune sv. Stjepana«

bez sažetka
Za Zemlje Krune sv. Stjepana u Austro-Ugarskoj se neslužbeno koristio i naziv ''Translajtanija'', budući da su Zemlje, gledano iz [[Beč]]a, ležale preko, s onu stranu (''trans'') rijeke [[Leitha|Leithe]]. Austrijska polovica Monarhije slično se nazivala [[Cislajtanija|Cislajtanijom]] - s ove (''cis'') strane Leithe..
 
== UporabaKrunske naslovazemlje ==
Naslov "Zemlje Krune sv. Stjepana" bio je u uporabi u [[18. stoljeće|18.]] i [[19. stoljeće|19. stoljeću]], a označavao je onaj dio [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]] i kasnije [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarske Monarhije]] koji je bio povezan s Ugarskim kraljevstvom, za razliku od nasljednih [[Habsburgovci|habsburških]] zemalja koje su pripadale i [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetom Rimskom Carstvu]] ili kasnije [[Austrijsko Carstvo|Austrijskom Carstvu]]. Te su zemlje bile sama [[Ugarska]], [[Kraljevina Hrvatska pod Habsburzima|Kraljevina Hrvatska]] (te, njoj podređena [[Kraljevina Slavonija]]) te Velika Kneževina Transilvanija (Erdelj).
 
NakonRevolucionarne što[[1848.]] je[[Zemaljska Transilvanijavlada ušlaHrvatske, uSlavonije unijui sDalmacije|hrvatska Mađarskomvlada]] revolucionarnena čelu s [[1848.Ban Josip Jelačić|Jelačićem]] iraskinula ponovnoje austro-ugarskimsve dogovoromodnose [[1867.]],s aUgarskom Kraljevinai Slavonijaproglasila 1868.cjelovitost spojenaHrvatske si Hrvatskom,Slavonije. ovajMađarski jerevolucionari naslovprisvojili označavaosu dvijeTransilvaniju, zemlje:ugarski Ugarskoteritorij Kraljevstvojoš iod KraljevinuSrednjeg Hrvatskuvijeka, imatici SlavonijuUgarskoj. PrilikomSlomom sklapanjarevolucije [[Austro-ugarskasve postignuto je poništeno. nagodba|Austro-ugarskeugarskim nagodbe]]dogovorom [[1867.]]. Transilvanija je sjedinjena i legalno s Ugarskom, [[Ugarskia sabor]]hrvatsko-ugarskom uspješnonagodbom se1868. oduproKraljevina odvajanjuSlavonija Transilvanijeje izspojena Zemaljas Hrvatskom. Tako je naslov "zemlje Krune sv. Stjepana," budućiponovno dauspostavljen te je taoznačavao zemljadvije predstavljalazemlje: dioUgarsko [[srednjiKraljevstvo vijek|srednjovjekovne]]i MađarskeKraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. S druge strane, hrvatsko-ugarska strana nije uspjela postići da im se pridruže i [[Dalmacija]], [[Bosna i Hercegovina]], [[Galicija]] i [[Lodomerija]], koje su ostale pod austrijskom upravom. Hrvatsko-ugarske vlasti nisu nikad priznale takvo stanje stvari, te su ove zemlje, prema [[zakon]]u koji je vladao u Hrvatskoj i Ugarskoj, pripadale tim kraljevstvima. Kako se 1868. Hrvatska i Ugarska nisu uspjele dogovoriti oko Rijeke, naknadno je tekst nagodbe krivotvoren na način da je Rijeka postala izdvojeno tijelo izravno podređeno Budimpešti.
 
{| class="wikitable"
|[[Datoteka:Wappen Fiume.png|50px|border]]||[[Datoteka:Flag of the Free State of Fiume.svg|100px|border]]||[[Corpus separatum (Fiume)|Corpus separatum Rijeka]]||[[Rijeka]]
|}
 
[[29. listopada]] [[1918]]. [[Hrvatski sabor]] donio je odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom, čime je izričaj "Zemlje Krune sv. Stjepana" izgubio značenje. 16. studenog Ugarski sabor je raskinuo Austro-ugarsku nagodbu, ukinuo monarhiju i proglasio republiku, dok se krajem studenog 1918. Transilvanija priključila Rumunjskoj. [[Trianonski ugovor|Mirovnim sporazumom u Trianonu]] 1920. na najvećem dijelu etnički mađarskog prostora nekadašnjih Zemalja Krune sv. Stjepana nastala je [[Kraljevina Mađarska]].
 
== Povijest ==
===Ustavni i pravni okvir===
{{Glavni|Hrvatsko-ugarska nagodba|Austro-Ugarska nagodba}}
Image[[Datoteka:Coa Hungary Country History med (1915).svg|200px|minijatura|lijevo|Tzv. anđeoski grb: u smjeru kazaljke na satu, grbovi Hrvatske, Transilvanije, Rijeke, Bosne i Hercegovine, Slavonije i Dalmacije, uz mađarski grb u sredini.]]
[[Datoteka:Andrássy Gyula 1871.jpg|200px|minijatura|desno|Grof Gyula Andrassy, prvi ugarsko-hrvatski ministar-predsjednik]]
Austro-ugarska nagodba iz 1867., koja je stvorila Dvojnu Monarhiju, dala je mađarskoj vladi više kontrole nad unutarnjim poslovima nego što je imala još od [[bitka na Mohačkom polju|bitke na Mohačkom polju]] 1526. Međutim, nova vlada suočavala se s teškim privrednim problemima i nemirima etničkih manjina. Habsburg je ponovno postao mađarski kralj, ali je Nagodba strogo ograničila njegove ovlasti nad unutarnjim poslovima te je ugarska vlada preuzela stvarnu kontrolu nad Ugarskom. Vlada se sastojala od premijera i njegovog kabineta koje je imenovao kralj. Vlada i premijer bili su odgovorni dvodomnom parlamentu izabranom ograničenim biračkim pravom. Zajednički austro-ugarski poslovi bili su u okviru triju zajedničkih ministarstava: vanjskih poslova, obrane i financija. Tri zajednička ministra odgovarala su izaslanstvima koja su predstavljala [[Cislajtanija|austrijsku]] i ugarsko-hrvatsku polovicu Monarhije. Premda je zajedničko ministarstvo obrane upravljalo vojskom, car je vršio dužnost vrhovnog zapovjednika te je njemački bio službeni u postrojbama [[Austro-ugarska vojska|zajedničke vojske]] dugo vremena. Ugarsko-hrvatska vlada kontrolirala je vlastito [[Kraljevsko ugarsko domobranstvo|ugarsko-hrvatsko domobranstvo]], u sklopu kojega je postojalo i [[hrvatsko-slavonsko domobranstvo]] kao oznaka hrvatske posebnosti. Nagodbom su trgovina i monetarna politika, carine, željeznica i neizravno oporezivanje priznati kao zajednički poslovi o kojima će se raspravljati svakih deset godina. U sklopu austro-ugarske nagodbe [[Transilvanija]] (''Erdelj sa Sedmogradskom'') vraćena je Kraljevini Ugarskoj, a [[Vojna krajina]] i tzv. [[Kraljevina Slavonija]] priznati su kao sastavni dijelovi Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
 
Uz pomoć [[Franjo Josip I.|Franje Josipa I.]], 1868. Ugarska i Hrvatska sklopile su sličnu nagodbu kojojm su riješile državno-pravna pitanja u svojoj polovici Monarhije. Ta polovica definirana je kao "neraskidiva i jedinstvena državna zajednica Kraljevine Ugarske i Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije." Nagodbom je Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji priznat status "političkog naroda s posebnim teritorijem" te je priznata hrvatska samobitnost te pravo Hrvatske na autonomiju u pravosuđu, školstvu, upravi, vjerskim pitanjima i unutarnjim poslovima. Usprkos tome, u praksi je hrvatska autonomija često bila ograničena, a stvarna vlast i kontrola (pogotovo gospodarska i financijska) prešla je u ruke Budimpešte.<ref>''Croatia-Slavonia placed under the rule of Hungary...<br>
''Under an 1868 agreement between Croatia and Hungary, known as the Nagodba, Croatian statehood was formally recognized, but Croatia was in fact stripped of all real control over its affairs<br>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/143561/Croatia/223953/History#ref=ref476634 History of Croatia Britannica Encyclopedia 2009]</ref> Hrvatskog bana, primjerice, birao je ugarski ministar-predsjednik a imenovao kralj. Usto, prije no što bi ban odnio zakon na potpis (sankciju) kralju, morao se najaviti kod ugarskog (zapravo ugarsko-hrvatskog) premijera. Uspostavljen je i institut tzv. hrvatskog ministra, kao člana ugarsko-hrvatske vlade bez portfelja, koji je trebao biti veza između kralja i Hrvatske. Zajednički hrvatsko-ugarski poslovi uključivali su valutna pitanja, trgovinsku politiku, poštu i željeznicu. 55% poreza prikupljenih na području Hrvatske odlazilo je u Budimpeštu. Dogovoreno je da će se financijski dio Nagodbe revidirati svakih deset godina. [[Hrvatski]] je postao isključivi službeni jezik na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a hrvatski je jezik priznat i kao službeni u zajedničkom saboru i upravi.
 
Hrvatsko-ugarski sabor imao je dva doma: zastupnički dom (kuću) i dom velikaša. Hrvatska je u zastupnički dom slala 37 zastupnika, a u dom velikaša trojicu. Kako nije postojao institut zaštite vitalnih interesa ili veta, hrvatski zastupnici, koji su bili u velikoj manjini, redovno su bili preglasavani.
S druge strane Drave, Zakon o nacionalnostima definirao je Kraljevinu Ugarsku kao "jedinstvenu mađarsku naciju"<ref>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/276730/Hungary/34805/The-Dual-Monarchy-1867-1918#toc34805 Britannica 2009 Dual Monarchy]</ref> koja se sastoji od različitih etničkih zajednica s jednakim pravima, osim u jezičnim pitanjima. Iako su se drugi jezici osim mađarskog mogli koristiti u crkvama, školama i lokalnoj upravi, mađarski je postao isključivi jezik vlade, uprave i sveučilišta, a prava manjina na jezik su se sustavno kršila agresivnom mađarizacijom. Mnogi Mađari smatrali su manjinska prava prevelikodušnima. Slovaci u sjevernoj Ugarskoj, Rumunji u Erdelju i Srbi u Vojvodini tražili su više autonomije nakon donošenja zakona. No, vlada je odbila sve zahtjeve te je time nezadovoljstvo manjina poraslo.
 
===Mađarska hegemonija ===
Antisemitizam se u Ugarskoj pojavio početkom 19. stoljeća kao rezultat straha od tržišne konkurencije. 1840. djelomična emancipaicja Židova omogućila im je život svugdje osim u pojedinim rudarskim gradovima pogođenima krizom. Zakon o emancipaciji Židova iz 1868. pružio je Židovima potpunu ravnopravnost pred zakonom te ukinuo prepreke njihovom sudjelovanju u ekonomiji. Unatoč tome, neformalna diskriminacija sprječavala je njihovo bavljenje politikom i javnim poslovima.
Image:{{Dvostruka slika|lijevo|Hungary-ethnic groups.jpg|150|Hungarians in Hungary (1890).png|150|Etničke skupine prema metodologiji popisa iz 1880.|Razmještaj Mađara u Zemljama 1890.}}
Iako su prvih godina nakon Nagodbe vladali uglavnom ravnopravni odnosi, ubrzo je mađarsko kršenje Nagodbe rezultiralo velikom opozicijom nagodbi i mađarizaciji. Oružana [[rakovička buna]] Eugena Kvaternika iz [[1871.]] protiv nje bila je najkonkretniji primjer protivljenja. Protuzakonito uvođenje mađarskog jezika na željeznice, u vojsku i upravu u Hrvatskoj i Slavoniji dovelo je do ogorčenja naroda, koje je kulminiralo postavljanjem dvojezičnih natpisa na javnim zgradama u Hrvatskoj [[1883.]] Nakon vala nereda i prosvjeda ministar-predsjednik [[Kalman Tisza]] postavio je [[Khuen-Héderváry|Dragutina Khuen-Hedervaryja]] za hrvatskog bana. Uslijedilo je novih dvadeset godina mađarizacije. Pitanje protuzakonitog prisustva mađarskog jezika na željeznicama bilo je prvorazredno pitanje za svaku hrvatsku vladu do pada Monarhije.
 
S druge strane Drave, Zakon o nacionalnostima već 1868. definirao je Kraljevinu Ugarsku kao "jedinstvenu mađarsku naciju"<ref>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/276730/Hungary/34805/The-Dual-Monarchy-1867-1918#toc34805 Britannica 2009 Dual Monarchy]</ref> koja se sastoji od različitih etničkih zajednica s jednakim pravima, osim u jezičnim pitanjima. Iako su se drugi jezici osim mađarskog mogli koristiti u crkvama, školama i lokalnoj upravi, mađarski je postao isključivi jezik vlade, uprave i sveučilišta, a prava manjina na jezik su se sustavno kršila agresivnom mađarizacijom. Mnogi Mađari smatrali su manjinska prava prevelikodušnima, unatoč činjenici da je 1910. svega 54% stanovnika Kraljevine Ugarske govorilo [[mađarski]] kao materinji jezik. [[Slovaci]] u sjevernoj Ugarskoj, [[Rumunji]] u Erdelju[[Erdelj]]u i [[Srbi]] u Vojvodini tražili su više autonomije nakon donošenja zakona. No, vlada je odbila sve zahtjeve te je time nezadovoljstvo manjina poraslo.
===Era Liberalne stranke===
Car i kralj Franjo Josip imenovao je [[Gyula Andrássy|Gyulu Andrássyja]], člana [[Deákova stranka|Déakove]] stranke, ugarskim premijerom 1867. Njegova vlada vodila je pronagodbenu politiku, a u gospodarskim pitanjima vodila se [[Laissez faire|laissez-faire]] načelom. Cehovi su ukinuti, radnicima je dopušteno cjenkanje za plaće dok je vlada radila na poboljšanju obrazovnog sustava i gradnji cesta i željeznica. Između 1850. i 1875. poljoprivreda u Ugarskoj je napredovala: cijene žitarica su bile visoke te se izvoz utrostručio. Unatoč tome, akumulacija kapitala je tekla iznimno sporo te je vlada ovisila o stranim zajmovima. Usto, nacionalno i lokalno činovništvo počelo je bujati odmah nakon sklapanja Nagodbe. Ubrzo su izdaci za činovništvo počeli rasti brže od poreznih prihoda te se nacionalni dug nagomilao. Nakon ekonomske krize 1873., Deákova stranka bila je izložena optužbama za zloporabu i skandal.
 
===Novi Galerijakurs ===
[[Datoteka:Markov trg 1914.jpg|mini|desno|200px|[[István Tisza|Grof Tisza]] ulazi u sabornicu s [[Ivan Skerlecz|banom Skerleczom]] i [[Ministar za Hrvatsku i Slavoniju|ministrom za Hrvatsku]], [[Teodor Pejačević|grofom Pejačevićem]], [[1914.]]]]
<center>
Između 1903. i 1905. jača austrijsko-mađarski sukob. [[1905.]] ugarska vlada htjela je uvesti [[mađarski]] kao zapovjedni jezik u vojsci, osporiti položaj cara kao vrhovnog zapovjednika te ukinuti carinsku uniju između austrijske i svoje polovice Monarhije, što je uzrokovalo znatne potrese. Hrvatski zastupnici, na čelu s [[Nikola Tomašić|Nikolom Tomašićem]], ispravno su procijenili da bi to bio loš potez, budući da su dvije polovice [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] bile međuovisne: Austrija je bila pretežno industrijska, a Ugarska i Hrvatska poljoprivredne zemlje. No, hrvatska oporba na čelu sa [[Frano Supilo|Supilom]] i Trumbićem u austrijsko-mađarskom sukobu vidi priliku za Hrvatsku. Nakon sastanka [[Ante Trumbić]]a s [[Ferenc Kossuth|Ferencom Kossuthom]] u Pešti u lipnju 1905. te Trumbića i Frana Supila s predsjednikom ugarskog parlamenta dr. [[Gyula Justh|Justhom]] u Rijeci u rujnu, otvoren je put sporazumu. [[3. listopada]] [[1905.]] hrvatska oporba donijela je [[Riječka rezolucija|Riječku rezoluciju]]. U njoj hrvatski zastupnici podržavaju Mađarsku u borbi protiv Austrije i izražavaju nadu da će se ukloniti sukob Hrvata i Mađara. Uvjet za suradnju je ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije i uvođenje ustavnih sloboda u Hrvatsku, odnosno rušenje mađaronskog režima. No, iako je Nezavisna stranka Justha i Kossutha pobijedila na izborima u Ugarskoj te je [[Sandor Wekerle]] oformio vladu, pod prijetnjom austrijske strane i cara [[Franjo Josip I.|Franje Josipa I.]] odustali su od zahtjeva.<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/135135 Kardum, Gajski: Jezik kao političko pitanje: Slučaj zapovjednog jezika u austrougarskoj vojsci, Jezikoslovlje, Vol.13 No.2 Studeni 2012.]</ref> Donošenje [[Željeznička pragmatika|Željezničke pragmatike]] [[1907.]], kojom je ugarska vlada opet uvela mađarski kao službeni na željeznicama u Hrvatskoj, pokazao je da suradnja s ugarskom vladom ne daje rezultata. Unatoč tome, sve do 1918. [[hrvatsko-srpska koalicija]] je vodila oportunističku politiku vezivanja uz Budimpeštu.
<gallery>
 
Image:Coa Hungary Country History med (1915).svg|Tzv. anđeoski grb: u smjeru kazaljke na satu, grbovi Hrvatske, Transilvanije, Rijeke, Bosne i Hercegovine, Slavonije i Dalmacije, uz mađarski grb u sredini.
===Kraj===
Image:Hungary-ethnic groups.jpg|Etničke skupine prema metodologiji popisa iz 1880.
[[29. listopada]] [[1918]]. [[Hrvatski sabor]] donio je odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom, čime je izričaj "Zemlje Krune sv. Stjepana" izgubio značenje. 16. studenog Ugarski sabor je raskinuo Austro-ugarsku nagodbu, ukinuo monarhiju i proglasio republiku, dok se krajem studenog 1918. Transilvanija priključila Rumunjskoj. [[Trianonski ugovor|Mirovnim sporazumom u Trianonu]] 1920. na najvećem dijelu etnički mađarskog prostora nekadašnjih Zemalja Krune sv. Stjepana nastala je [[Kraljevina Mađarska]].
Image:Hungarians in Hungary (1890).png|Razmještaj Mađara u Zemljama 1890., prema metodologiji popisa iz 1890. godine.
Image:Kingdom of Hungary counties.svg|Županije
Image:Austria hungary 1911 and post war borders.jpg|Raspad Zemalja Krune sv. Stjepana po Trianonskom sporazumu 1920.
</gallery>
</center>
 
== Vidi još ==