Zemlje Krune sv. Stjepana: razlika između inačica

Između 1903. i 1905. jača austrijsko-mađarski sukob. [[1905.]] ugarska vlada htjela je uvesti [[mađarski]] kao zapovjedni jezik u vojsci, osporiti položaj cara kao vrhovnog zapovjednika te ukinuti carinsku uniju između austrijske i svoje polovice Monarhije, što je uzrokovalo znatne potrese. Hrvatski zastupnici, na čelu s [[Nikola Tomašić|Nikolom Tomašićem]], ispravno su procijenili da bi to bio loš potez, budući da su dvije polovice [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] bile međuovisne: Austrija je bila pretežno industrijska, a Ugarska i Hrvatska poljoprivredne zemlje.<ref name="disvi">[http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=28fc1c80-7c43-472b-9837-1e8725ed3c4b, Dom i sviet, 15. ožujka 1905., br.6., str. 118.]</ref> No, hrvatska oporba na čelu sa [[Frano Supilo|Supilom]] i Trumbićem u austrijsko-mađarskom sukobu vidi priliku za Hrvatsku. Nakon sastanka [[Ante Trumbić]]a s [[Ferenc Kossuth|Ferencom Kossuthom]] u Pešti u lipnju 1905. te Trumbića i Frana Supila s predsjednikom ugarskog parlamenta dr. [[Gyula Justh|Justhom]] u Rijeci u rujnu, otvoren je put sporazumu. [[3. listopada]] [[1905.]] hrvatska oporba donijela je [[Riječka rezolucija|Riječku rezoluciju]]. U njoj hrvatski zastupnici podržavaju Mađarsku u borbi protiv Austrije i izražavaju nadu da će se ukloniti sukob Hrvata i Mađara. Uvjet za suradnju je ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije i uvođenje ustavnih sloboda u Hrvatsku, odnosno rušenje mađaronskog režima. No, iako je Nezavisna stranka Justha i Kossutha pobijedila na izborima u Ugarskoj te je [[Sandor Wekerle]] oformio vladu, pod prijetnjom austrijske strane i cara [[Franjo Josip I.|Franje Josipa I.]] odustali su od zahtjeva.<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/135135 Kardum, Gajski: Jezik kao političko pitanje: Slučaj zapovjednog jezika u austrougarskoj vojsci, Jezikoslovlje, Vol.13 No.2 Studeni 2012.]</ref> Donošenje [[Željeznička pragmatika|Željezničke pragmatike]] [[1907.]], kojom je ugarska vlada opet uvela mađarski kao službeni na željeznicama u Hrvatskoj, pokazao je da suradnja s ugarskom vladom ne daje rezultata. Unatoč tome, sve do 1918. [[hrvatsko-srpska koalicija]] je vodila oportunističku politiku vezivanja uz Budimpeštu.