Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Obrisano 247 bajtova ,  prije 6 godina
m
== Proslovne napomene ==
 
Medju hrvatskim [[štokavsko narječje|štokavskim]] govorima još je i danas [[zapadnoštokavsko narječje|zapadno štokavska]] ''šćakavica'' razmjerno podjednako zastupljena kao svi ini novoštokavski govori. Medju hrvatskim štokavskim govornicima oko polovica su ''šćakavci'' [[slavonski dijalekt|slavonskog arhaičnog dijalekta]] koji se rasprostire u slavonskoj [[Podravina|Podravini]], [[Podunavlje|Podunavlju]], [[Posavina|Posavini]] i u večem dijelu [[Baranja|Baranje]], zatim [[Istočnobosanski dijalekt|ščakavskog jekavskog dijalekta]] koji obuhvača hrvatsko govorno područje od [[Bijela|Bijele]] kod [[Konjic]]a do [[Brčko]]g na [[Sava|Savi]], te istočna polovica [[zapadni dijalekt|zapadnog dijalekta]] koji se proteže od rijeke [[Cetina|Cetine]] do [[Žepće|Žepća]] u srednjoj [[Bosna|Bosni]].
Medju hrvatskim pučkim govorima je još i danas štokavska ikavica razmjerno najbrojnija tj. podjednako zastupljena u nas kao svi ini dialekti zajedno: medju hrvatskim katolicima na selu su oko polovice svih štokavski ikavci diljem središnjih hrvatskih prostora, potom 1/3 kajkavci uglavnom na sjeverozapadu, pa na jugozapadu 1/6 primorski čakavci, a jedva 7-10% seoskih Hrvata su izvorni štokavski jekavci (Slunj, Konjic, Stolac i Dubrovnik). Izim Dubrovnika i manjeg Slunja, svi ostali Hrvati u gradovima uglavnom su naknadno jekavizirani kroz novije vukovsko školovanje i javne medije u Jugoslaviji, tj. većina Hrvata naknadno nauče govoriti jekavski tek od škole: To vrijedi za ranije čakavsku [[Pula|Pulu]], [[Zadar]], [[Šibenik]], [[Split]] i [[Omiš]], pa za ikavsko-šćakavski Brod, Gradišku, [[Knin]], Prozor i druge, kao i za bivši kajkavski [[Zagreb]], [[Karlovac]], [[Sisak]] itd. Danas su hrvatski ikavci mozaično rašireni većinom na selima diljem BiH i dalmatinske Zagore, u Liki i Slavoniji, a mjestimice manje skupine još u Gradišću, Žumberku, Bačkoj, Sandjaku i Crnoj Gori sve do visokih Prokletija. Ovo je veliko i dijelom raztrgano prostranstvo hrvatskih ikavaca još i danas jasan zemljopisni odraz ranijih granica najvećega srednjovjekog opsega Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića.
Prema yatu u [[Slavonija|slavonskoj]] Podravini sporadično i prjeko [[Dunav]]a među [[Hrvati]]ma u [[Sonta|Sonti]] u [[Vojvodina|Vojvodini]] dominira ekavski refleks yata koji osim šćakavskih Hrvata u Podravini rabi i znatan broj ponovoštokavljenih Hrvata u istočnom [[Srijem]]u, te [[Sjevernočakavski dijalekt|sjevernočakavski]] i večina [[Kajkavsko narječje|kajkavskih]] govornika koji rabe vrlo sličan glas yata. Jekavski šćakavski govori obuhvačaju područje od [[Kreševo|Kreševa]] i [[Kiseljak]]a na jugozapadu do rijeke Save na sjeveroistoku, te također i jekavski kao i polujekavski govori [[Hrvatska Kostajnica|Hrvatske Kostajnice]], središnje i sjeverozapadne [[Slavonija|Slavonije]] te mađarskog dijela Baranje. U ove govore spadali su i stolačko-neumski te [[Dubrovački dijalekt|dubrovački govori]] koji su se razvojem u pomaku akcenta znatno ponovoštokavili. Osim šćakavskih jekavaca jekavski yat rabi se i među arhaičnim kajkavcima u središnjem Zagorju te među čakavcima na otoku [[Lastovo]] i središnjem dijelu poluotoka [[Pelješac]]. Međutim među Hrvatima su danas iznimno najzastupljeniji novoštokavski jekavski govori koji obuhvačaju največi dio hrvatskog govornog područja koje se rasprostije od [[Čeminac|Čeminca]] u južnoj Baranji pa prjeko [[Osijek]]a sa okolicom, [[Našice|Našica]], [[Slatina|Slatine]], [[Daruvar]]a, [[Pakrac]]a, [[Grubišno Polje|Grubišnog Polja]] do [[Bjelovar]]a sa okolicom na sjeverozapadu [[Hrvatska|Hrvatske]], kao i područja oko [[Petrinja|Petrinje]], [[Glina|Gline]], [[Sunja|Sunje]], [[Slunj]]a, [[Rakovica|Rakovice]], [[Plitvička jezera|Plitvičkih Jezera]], [[Korenica|Korenice]] pa sve do [[Obrovac|Obrovca]] i hrvatskoga povijesnog kraljevskog grada [[Knin]]a gdje se jekavski yat dotiče sa ikavskim. Ikavsko područje među šćakavskim govornicima obuhvača južnu Slavoniju i rubni vanjski dio hrvatske Baranje te područje uz Dunav sa obadvije strane, zatim područje između Žepća i [[Makarska|Makarskog]] primorja. U inim hrvatskim govorima ikavci su znatno zastupljeni u [[Čakavsko narječje|čakavskom]] narječju, osobuto u [[južnočakavski dijalekt|južnočakavskom dijalektu]] te ponešto malo među kajkavcima uglavnom na rubnom sjeverozapadu uz donji tok rijeke [[Sutla|Sutle]] i u [[Gorski kotar|Gorskom kotaru]]. Međutim največa rasprostranjenost ikavskih govora danas je ipak nazočna među hrvatskim novoštokavskim govornicima [[Zapadni dijalekt|zapadnog ikavskog dijalekta]] kojim se govori na području od rijeke Cetine do Mrkoplja u Gorskom kotaru te sporadično po cijelome području [[Turska Hrvatska|Turske Hrvatske]] (tkzv. bosanska krajina) i djelomice na sjeveru Vojvodine među hrvatskim Bunjevcima u [[Bačka|Bačkoj]].
Protivno tom prostranstvu i etnokulturnoj važnosti, u našem jezikoslovlju su štokavski ikavci dosad slabo proučeni i u literaturi zapostavljeni. U umjetnoj ideološkoj podjeli naših dialekata kod vukovaca su najčešće zamagljeni i prikriveni "izmedju redaka" zajedno s jekavcima kao tzv. zapadni štokavci, da bi nam se nametnuo posrbljeni vukopis i jezično opravdalo postojanje Jugoslavije ili danas moguće stvaranje neke treće slične "Balkanije", a obje su neizvedive bez nasilnog obuhvata tih središnjih, hrvatsko-ikavskih prostora. Zbog istih ideološko-geopolitičkih razloga, ovi su "jugo-jezičari" namjerno pretjerivali u izticanju njihove, dijelom umjetne podjele "srpskohrvatskih" dialekata prvenstveno po odnosno-upitnoj zamjenici što - ča - kaj, jer su time postigli umjetno jezično jedinstvo većine Srbohrvata preko najčešće inačice "što". Naprotiv su svjestno prikrivali i zanemarili u nas stvarne nacionalne podjele prema bitnim inačicama staroga glasa "jat" (i, je, e), a to zato jer baš ikavica tvori jasnu i ključnu demarkacijsku barijeru hrvatstva spram iztoka i tamošnjih srbijanskih i inih balkanskih govora. Svi naši ikavski dialekti zajedno (tj. štokavsko-ikavski, čakavski i dijelom ikavsko-kajkavski) obuhvaćaju još i sada čak 2/3 hrvatskih pučkih govora pa tvore prostranu etnojezičnu cjelinu, koja se očito pruža od Istre pa sve do Drine i baš zato se dosad o ikavcima moralo šutiti, jer su oni glavni protudokaz ideji jugoslavenstva.
Premda su kod nas zbog dominacije vukovaca i ideološke nepodobnosti hrvatski dialekti općenito zapostavljeni, slabo proučeni i prepušteni nestanku, ipak su razmjerno bolje obradjeni i pismeno dokumentirani [[Kajkavsko narječje|kajkavski]] i [[Čakavsko narječje|čakavski]] govori, a najviše zbog Dubrovnika pučki jekavci, dok je najmanje proučeno i zapisano baš o najbrojnijim štokavskim ikavcima i još manje o ikavskim kajkavcima. Zato se ubuduće u hrvatskoj dialektologiji osobita pozornost mora usmjeriti na proučavanje i zapisivanje slabo poznate ikavce i njezinih uglavnom neproučenih inačica. Dosad se kod štokavskih ikavaca mogu razlučiti tri glavne inačice, koje ujedno odražavaju i povjestni redoslijed razvitka hrvatske ikavice: klasična ikavska šćakavica (staroštokavska ikavica) i novija miješana poluikavska štakavica (novoštokavska ikavica), a uz njih se zapadnije pružaju ikavski kajkavci i razmjerno bolje poznati ikavski čakavci u primorju.
 
== Podrijetlo ikavaca ==
Anonimni suradnik