Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Obrisano 3.988 bajtova ,  prije 6 godina
Prema yatu u [[Slavonija|slavonskoj]] Podravini sporadično i prjeko [[Dunav]]a među [[Hrvati]]ma u [[Sonta|Sonti]] u [[Vojvodina|Vojvodini]] dominira ekavski refleks yata koji osim šćakavskih Hrvata u Podravini rabi i znatan broj ponovoštokavljenih Hrvata u istočnom [[Srijem]]u, te [[Sjevernočakavski dijalekt|sjevernočakavski]] i večina [[Kajkavsko narječje|kajkavskih]] govornika koji rabe vrlo sličan glas yata. Jekavski šćakavski govori obuhvačaju područje od [[Kreševo|Kreševa]] i [[Kiseljak]]a na jugozapadu do rijeke Save na sjeveroistoku, te također i jekavski kao i polujekavski govori [[Hrvatska Kostajnica|Hrvatske Kostajnice]], središnje i sjeverozapadne [[Slavonija|Slavonije]] te mađarskog dijela Baranje. U ove govore spadali su i stolačko-neumski te [[Dubrovački dijalekt|dubrovački govori]] koji su se razvojem u pomaku akcenta znatno ponovoštokavili. Osim šćakavskih jekavaca jekavski yat rabi se i među arhaičnim kajkavcima u središnjem Zagorju te među čakavcima na otoku [[Lastovo]] i središnjem dijelu poluotoka [[Pelješac]]. Međutim među Hrvatima su danas iznimno najzastupljeniji novoštokavski jekavski govori koji obuhvačaju največi dio hrvatskog govornog područja koje se rasprostije od [[Čeminac|Čeminca]] u južnoj Baranji pa prjeko [[Osijek]]a sa okolicom, [[Našice|Našica]], [[Slatina|Slatine]], [[Daruvar]]a, [[Pakrac]]a, [[Grubišno Polje|Grubišnog Polja]] do [[Bjelovar]]a sa okolicom na sjeverozapadu [[Hrvatska|Hrvatske]], kao i područja oko [[Petrinja|Petrinje]], [[Glina|Gline]], [[Sunja|Sunje]], [[Slunj]]a, [[Rakovica|Rakovice]], [[Plitvička jezera|Plitvičkih Jezera]], [[Korenica|Korenice]] pa sve do [[Obrovac|Obrovca]] i hrvatskoga povijesnog kraljevskog grada [[Knin]]a gdje se jekavski yat dotiče sa ikavskim. Ikavsko područje među šćakavskim govornicima obuhvača južnu Slavoniju i rubni vanjski dio hrvatske Baranje te područje uz Dunav sa obadvije strane, zatim područje između Žepća i [[Makarska|Makarskog]] primorja. U inim hrvatskim govorima ikavci su znatno zastupljeni u [[Čakavsko narječje|čakavskom]] narječju, osobuto u [[južnočakavski dijalekt|južnočakavskom dijalektu]] te ponešto malo među kajkavcima uglavnom na rubnom sjeverozapadu uz donji tok rijeke [[Sutla|Sutle]] i u [[Gorski kotar|Gorskom kotaru]]. Međutim največa rasprostranjenost ikavskih govora danas je ipak nazočna među hrvatskim novoštokavskim govornicima [[Zapadni dijalekt|zapadnog ikavskog dijalekta]] kojim se govori na području od rijeke Cetine do Mrkoplja u Gorskom kotaru te sporadično po cijelome području [[Turska Hrvatska|Turske Hrvatske]] (tkzv. bosanska krajina) i djelomice na sjeveru Vojvodine među hrvatskim Bunjevcima u [[Bačka|Bačkoj]].
 
== Podrijetlo ikavacašćakavaca ==
U biogenetskom pogledu, kod ikavskihzapadnoštokavskih šćakavaca takodjer uglavnom dominira hrvatski genotip Eu7 jednako kao i kod bodulskih čakavaca, nakajkavaca Jadranu,i velike večine zapadnih novoštokavaca što upućuje na njihovu biohistorijsku srodnost i zajednički iskon. DokZapadnoštokavska jeŠćakavica kodse bodulskihrazvila cakavacakao slavenskijedno leksičkiod utjecajtri najmanjihrvatska i novijeg podrijetlanarječja, koddok ikavskihse šćakavacakajkavica jerazvila takavu slavenskipanonskoj udjelHrvatskoj većipod iutjecajem starijifranačkih štogermana značisa dazapada su nakon razdvajanja prošli krozna slavenski kulturno-jezičnijezik filtarHrvata, vjerojatnočakavica nakonse Tanaisarazvila u Ukrajini.primorju Prvobitnimpod kulturno-jezičnimutjecajem iromaniziranih antropološkimilira miješajemna ranohrvatskihslavenski čakavaca s tad još nehrvatskimjezik SlavenimaHrvata, nastajuna srednjovjekikoncu isa današnjinajmanje ikavskistranih šćakavci.utjecaja Drugimizmeđu naknadnimkajkavice miješanjemi ovihčakavice sprema balkanskimistoku Vlahimado nakonpodrinja turskih provala tek u novom vijeku stvararazvila se najnovija hibridna poluikavska štakavica. Ovi slavizirani Vlahi su se tek nakon toga opredijelili prema vjerije i potomhrvatska vjerskišćakavica asimiliralikoja biloje kaozadržala noviglavna katoličkiprvotna Hrvatiobilježja (Hrvaćani)koja ilidanas kaoobilježavaju novihrvatski pravoslavnizapadni Srbidio (tzv.štokavskog Prečani)narječja.
Većina inih Slavena stari glas "jat" izgovaraju kao "e", a jedino Hrvati, [[Ukrajinci]] i dijelom [[Česi]] su ikavci pa ga izgovaraju kao "i" (Graljuk 1997.). Među inim Indoeuropljanima, u sličnim riječima na tom mjestu većinom imaju "i" još samo [[Iranci]] i [[Irci]], a baš su ovi skupa s Prahrvatima etnogenetski najbliži vedskim potomcima nedavno arheološki i pismeno dokazanog ranoarijskog prajezika Sarasvati pred 5.700 - 4.200 godina u Indiji još prije Samskrita. Zato su ikavski oblici brojni npr. u sličnim perzijskim riječima: bida (bijeda), di (gdje), diver (djever), girih (grijeh: grih), guit (svijet: "svit"), mih (mijeh), mist (mjesto), mišin (mješina), siča (svijeća: svića), sidat (sjediti), sika (sjeći), smišin (smiješan), sisten (sjesti), vir (vjera: vira) itd. Takodjer je i u starom irskom iz srednjega vijeka na tom mjestu većinom "i" ili rjedje "ie", ali su takve irsko-hrvatske usporednice još slabo proučene: npr. biel (bijel), briga (brijeg: brig), cruim (crv: cryv na otocima), dvi (dva), grian (grijem), lia (lijevam), snigyd (snijeg: snig) itd. Ikavizam je dosad u novoirskom oslabljen zbog jezičnog pritiska engleskih okupatora, a slično je i kod Hrvata ikavica danas potisnuta nametanjem kolonialnog vukopisa. Dakle, medju Indoeuropljanima još postoje 4 stara "ikavska" naroda indoarijskog podrijetla: Irci, Iranci, Hrvati i Ukrajinci.
Većina Hrvata (čak 2/3) izvorno na selima i kod kuće sve dosad još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaleđu većinom ikavsko-štokavski, duž primorja i [[otok]]a uglavnom ikavsko-čakavski, a na zapadu još dijelom ikavsko-kajkavski itd. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počima od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (a slično CA postoji takodjer u staroindijskim Vedama, ranoiranskoj Avesti, pa u lycijskom i toharskom prajeziku), a potom se dalje razvija u primorsko ča, pa kopneno šća u zaledju i konačno novije šta po idućem povijestnom slijedu:
CA (otoci-Vede-Avesta) > ČA (primorje-Dalmacija) > staro ŠĆA > novo ŠTA (Bosna-Zagora)
Svi ovi ikavski dialekti uglavnom potječu od indoarijske Crvene Hrvatske iz Azova i južne Ukrajine, gdje je ukrajinski jezik do danas takodjer ostao ikavski (GRALJUK 1997. i PAŠČENKO 1998.). Pri selidbi iz [[Ukrajina|Ukrajine]] nastaju prvi ranohrvatski pradialekti, a time i jasne razlike u slavizaciji samih Hrvata koji se pri selidbi na zapad razdvajaju na dvije glavne dialektalne skupine. Sjeverni kontinentalni prakajkavci ili Bijeli Hrvati koji su jače slavizirani, odlaze duž Karpata na sjeverozapad gdje kao uži vladajući sloj stvaraju Veliku ili Bijelu Hrvatsku sa slavenskom većinom i središtem u današnjoj Slovačkoj. Zbog propadanja te poluslavenske države i napada okolnih Slavena (Čeha, Poljaka i Rusa), od kraja 8. st. sele se ovi prakajkavci preko Panonije na jug u sjevernu ili Panonsku Hrvatsku. Naprotiv slabije slavizirani, južni primorski praikavci ili [[Crvena Hrvatska|Crveni Hrvati]], preselili su već ranije južnijim putom od [[Kavkaz]]a preko Turske, Grčke i Makedonije do [[Jadran]]a, gdje zaposjedaju [[Kvarner]], [[Dalmacija|Dalmaciju]] i [[Hercegovina|Hercegovinu]]. Tek tada u novoj dinarskoj domovini počinje njihova kasnija slavizacija, ali su i danas kod njih ostale izrazitije iranohrvatske jezične značajke i etnokulturne razlike od inih Slavena. Prava slavizacija južnih ikavskih Hrvata pojačana je osobito miješanjem nakon turskih provala od 16. st. i dovršena je u Jugoslaviji. Ukratko: razni ikavci su kod nas uglavnom iskonski prapovijesni "Iranohrvati" sa Starog istoka, a ini neikavci većinom su kasnije kroatizirani Slaveni ili srednjovjeki Slavenohrvati iz Zakarpatja.
 
== Ikavska šćakavica kao jezik hrvatskih velikaša Šubića ==
Anonimni suradnik