Aleksandar I., ruski car: razlika između inačica

'''Aleksandar''' je bio sin cara [[Pavle, ruski car|Pavla]] i Marije Fjodorovne princeze od [[WurttembergWürttemberg]]a. Njegova baka je bila [[Katarina II., car Rusije|Katarina Velika]] tijekom čije vladavine se on bio rodio. Bez obzira što je imao još devetoro braće i sestara on je bio bakin miljenik što je kod njegovog oca stvorilo paranoidni strah da će biti izbačen iz reda nasljeđivanja krune. Tijekom školovanja učitelj mu je bio švicarski humanist Frederik Cesar koji ga odgaja u liberalnom duhu. Kao i većina mladića on u tinejdžerskoj dobi simpatizira francuske revolucionare i poljske borce za slobodu. Otac mu u vezi s takvim pogledima samo izjavljuje kako je sve to lijepo, ali se mora ostati pri zemlji. '''Aleksandar''' tako može voliti čovječanstvo, ali se treba plašiti ljudi. Također on može simpatizirati s revolucionarima, ali mora voditi prije svega računa o interesima države. U skladu s tako dva potpuno različita principa školovanja budući car će biti vječito podijeljena osoba između želja i realnosti.

Prva mjera novog cara tada postaje zahvaljivanje [[Velika Britanija|Velikoj Britaniji]] na kruni zbog čega odmah u [[travanj|travnju]] [[1801]]. zaključuje s njom mir. Do [[listopad]]a ove godine u skladu s politikom [[London]]a on ulazi u savez protiv [[Napoleon]]a s Prusijom i Austrijom. Kratkotrajni mir koji će početi u Europi toga mjeseca ipak zaustavlja ulazak u rat Rusije protiv Francuske. Do novog rata se nije trebalo dugo čekati. On počinje u [[travanj|travnju]] [[1805]]. godine kada [[Petrograd]] i London potpisuju sporazum o borbi za slobodu [[Nizozemska|Nizozemske]] i [[Švicarska|Švicarske]]. Najveća bitka ove prve godine rata postaje ona kod [[Bitka kod AusterlitzAusterlitza|Austerlitza]] gdje su ruska i austrijska vojska pred očima svojih careva potučene od Napoleona. Taj poraz izbacuje [[Austrija|Austriju]] iz rata dok se '''Aleksandar''' povlači u pokušaju da zaliječi rane svoje vojske. Sljedeću godinu [[Prusija]] doživljava katastrofalni vojni poraz bez ikakve mogućnosti da ju još uvijek razbijeni ruski saveznik spasi. Zadnje bitke ovoga rata postaju one u Istočnoj Prusiji [[1807]]. godine kada je ruska vojska ponovno potučena. Nakon ovog poraza Aleksandar je zatražio i dobio mir.

Prvobitno ostvareni dobri odnosi između dva cara nakon mira iz [[1807]]. godine su se počeli iz mjeseca u mjesec kvariti. Točka bez povratka postaje odbijanje molbe [[Napoleon]]a koji je htio oženiti sestru od '''Aleksandra'''. Službeni razlog za rat iz [[1812]] godine postaje namjera Francuske prisiliti Rusiju da počne ekonomsku blokadu [[Velika Britanija|Velike Britanije]]. Povodeći se politikom spaljene zemlje i "dok imamo vojsku imamo državu" Rusi su izbjegavali bitku dopuštajući Napoleonu sve dublji ulazak u zemlju. Sve do trenutka kada je francuska vojska ušla u Moskvu '''Aleksadar''' je molio za mir svoga protivnika. Kada je u [[rujan|rujnu]] [[1812]]. godine [[Moskva]] pala i bila spaljena ruski car mijenja svoju politiku u onu totalne mržnje smatrajući Napoleona gotovo vragom kojega se mora uništiti. Bez obzira na veličinu kasnije ukupne pobjede gubici rusa [[1812]]. godine samo u obrani domovine su dostigli brojku od 400 000 ljudi. Ta činjenica je onemogućila nastavak ruske protuofenzive i oni će tek uz pomoć [[Austrija|Austrije]] i [[Prusija|Prusije]] uspjeti potući [[Napoleon]]a.

Po službenom stajalištu tadašnje ruske vlade car '''Aleksandar I.''' je iznenada umro [[1. prosinca]] [[1825]]. godine u svojoj 48 godine dok se nalazio u malenom gradiću na obali [[Azovsko more|Azovskog mora]]. Mišljenje britanskog veleposlanika s druge strane je bilo da je '''Aleksandar''' počinio abdikaciju pošto ga je navodno vidio kako se ukrcava na brod kao običan mornar. Ta i mnoge druge priče o carevoj smrti su ubrzo stvorile mit kako on tada nije umro. Da bi se s takvim pričama napokon završilo sovjetski znanstvenici su u XX. stoljeću odlučili otvoriti njegov kovčeg. Na opće iznenađenje bio je prazan!! S tako potvrđenim sumnjama o nejasnim okolnostima njegove smrti povjesničari su krenuli u potragu tko bi mogao biti '''Aleksandar''', ako on nije tada umro. Istragom se došlo do svećenika Fjodora Kuzmiča kojega su carevi [[Nikola I., car Rusije|Nikola I.]]i i [[Aleksandar II., car Rusije|Aleksandar II.]] rado primali na svoj dvor.