|
Dok [[renesansa]] i [[humanizam]] naglašavaju čovječju vrijednost i um, jansenisti naglašavaju [[Bog|Božju]] svemoć, čovjekovu izopačenost i nemogućnost da se čovjek spasi ako nije za spasenje [[Predodređenje|predestiniran]]. Inzistirajući na moralnoj rigoroznosti (zabilježeno je da su jansenisti redom bili turobnog raspoloženja i da su se rijetko smijali) i na stavu da će spasenje postići samo rijetki među kršćanima, okreću se naročito protiv [[Isusovci|isusovačkog]] pastoralnog dušebrižništva. Veliki sipmatizer ovog pokreta bio je [[Blaise Pascal]].
Zaokružane postavke Jansenizmajansenizma sadržane su u knjizi ''Augustinus, seu doctrina S. Augustini de humanae naturae sanitate, aegritudine, medicina, adversus Pelagianos et Massilienses''; tu knjigu Corneliusa Jansena su po njegovoj smrti dovršili i 1640. objavili njegovi suradnici. Postavke iz te knjige je Katolička Crkva osudila, te je papa [[Inocent X.]] u buli ''Cum occasione'' (1653. god.) izrijekom osudio pet postavki iz te knjige kao [[Hereza|hereze]]. Svih pet postavki se odnose na predestinaciju, te sudjelovanje čovjekove volje i Božje milosti: riječ je u neku ruku o detaljima katoličkog naučavanja, koji bi možda u nekoj teološkoj knjizi prošli i nezapaženo, da Jansenistijansenisti nisu na tim detaljima tako predano inzistirali pokušavajući u svakom pogledu biti "katolici na kvadrat", tj. "veći katolici od pape". Npr. su Jansenistijansenisti inzistirali da čini herezu onaj koji bi rekao da je Isus prolio krv (ili da je umro) "za sve ljude".<ref>[http://www.newadvent.org/cathen/08020b.htm] "Catholic Encyclopedia 1905. -1914.", "Pope Innocent X"</ref> Osudu koju je izrekao Inocent X. je u buli ''Ad sanctam Beati Petri sedem'' (1656.) ponovio papa [[Aleksandar VII.]]<ref>[http://www.newadvent.org/cathen/01128b.htm] "Catholic Encyclopedia 1905. -1914.", "Ad Sanctam Beati Petri Sedem"</ref>
Makar su Jansenistijansenisti sebe smatrali rigoroznim sljedbenicima doktrina [[Sveti Augustin|sv. Augustina]] i htjeli da ih se zove "augustinovci", isusovci su u njihovom nauku prepoznavali mnoge elemente [[Kalvinizam|kalvinističkog]] naučavanja - koje je Katolička crkva bila osudila već ranije - i uporno su ih nazivali "jansenistima", poričući ispravnost njihovih tumačenja Augustinovih djela.
Jansenisti su bili među glavnim pobornicima [[Galikanizam|galikanizma]], pokreta koji je privrženost [[Apsolutna monarhija|apsolutnoj monarhiji]] stavljao ispred privrženosti [[Papa|papi]].
Svoje sjedište jansenisti su imali u [[samostan]]u Port-Royal-des-Champs, potom su osnovali u Parizu samostan imenom "Port-Royal", u kojem se se onda preselile njihove najvažnije aktivnosti. Nakon što su ustanovili da od pape neće dobiti podršku, jansenisti se udružuju s [[Galikanizam|galikancima]]: to im za stanovito vrijeme osigurava snažnu podršku državnih vlasti - naime je kralj Luj XIV. bio glavni promotor galikanizma, pokreta koji je privrženost [[Apsolutna monarhija|apsolutnoj monarhiji]] stavljao ispred privrženosti [[Papa|papi]].
Konačna osuda Jansenizmajansenizma dolazi 1713. u vidu [[Papinska bula|bule]] ''Unigenitus'', koju je izdao papa [[Klement XI.|Klement XI]], osuđujući kao krivovjernu čak 101 postavku koju je u knjizi "Abrégé de la morale de l'Evangile" iznio jansenistički teolog Pasquier Quesnel. Iznimno daroviti Quesnel je tim svojim teološkim djelom (finalno izdanje objavljeno 1678. godine) bio nakanio dati definitivnu obranu Jansenizmajansenizma: zapravo je ona naznačila početak kraja Jansenizmajansenizma. Nakon što je Katolička crkva vrlo dugo tolerirala djelovanje jansenista kao svećenika i časnih sestara u redovima Crkve (imajući osobito u vidu visoku moralnost koja ih je redom odlikovala), Klement XI. je 1718. godine izdao bulu "Pastoralis officii", izrekavši ekskomunikaciju protiv jansenističkih pristalica koji odbijaju prihvatiti njegovu raniju bulu "Unigenitus" iz 1713. god. Jansenisti su ipak na nekim mjestima uspijevali dalje djelovali (iz samostana Port-Royal-des-Champs su bili iseljeni 1709. god.) zahvaljujući zaštiti koju im je pružao kardinal Louis-Antoine de Noailles, tadašnji nadbiskup Pariza.
U [[Nizozemska|Nizozemskoj]] su ovi događaji doveli doveli 1724. godine do stvaranja [[Starokatolička Crkva|Starokatoličke Crkve]]: naime je pretežno kalvinistička Nizozemska odbijala prihvatiti bilo kojeg katoličkog biskupa vjernog Rimu, a i djelovanje običnih svećenika je bilo teško (valja imati na umu da je katolička manjina u Nizozemskoj brojna, čak i na početku 21. stoljeća ondje ima oko jedne četvrtine katolika) - ali su nizozemske državne vlasti rado prihvatile jansenističke svećenike iz Francuske i njihove pobornike sa nizozemskog govornog područja u Belgiji. Tako je po prvi put nakon [[Reformacija|Reformacije]] bilo dozvoljeno ustoličenje "katoličkih" biskupa i formiranje biskupija koje nisu bile u uniji sa Rimom (rukopoložio ih je 1724. godine Dominique Marie Varlet, biskup koji je od 1719. godine bio suspendiran od strane Svete stolice). Većina nizozemskih katolika se poslije opredijelila za jedinstvo sa Rimom - starokatolika u Nizozemskoj danas ima svega oko pet tisuća, prema preko četiri milijuna katolika.
|
