Josip II., car Svetog Rimskog Carstva: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 58:
==Vladavina==
 
Po dolasku na vlast, [[1780.]] godine, Josip II. je počeo s brojnim i radikalnim reformama. Kao i njegova majka, držao se načela [[prosvijećeni apsolutizam|prosvijećenog apsolutizma]]<ref>Derek Beale, ''Joseph 11: Against the World, 1780-1790,'' Cambridge University Press, 2009</ref>, provodeći svoju vladavinu uz stav da vladar treba činiti dobro narodu čak i kada to narod neće, te bez obzira što narod ne doživljava da je "dobro" baš ono što vladar dobrim smatra. Makar se za ulogu vladara dugo i temeljito pripremao, nije naučio na razborit način poštivati mišljenje svojih podanika - ni onih najvišeg obrazovanja i društvanog statusa, a pogotovo ne onih sa dna socijalne ljestvice. Njegove reforme bile su izrazito radikalne i nepopularne u svim socijalnim slojevima, te su mu donijele velik broj političkih oponenata, što je na koncu rezultiralo povlačenjem gotovo svih reformi.
 
Makar je od 1780. godine ''de facto'' vladao Ugarskom i Hrvatskom, pravna je valjanost te vlasti bila ozbiljnodovođenaozbiljno dovođena u pitanje, jer se nikada nije okrunio [[Kruna sv. Stjepana|krunom sv. Stjepana]] (što bi bilo analogno situaciji da demokratski izabrani predsjednik odbije dati prisegu; ili češćoj situaciji kada mušarac koji ''de facto'' živi sa ženom odbija s njom službeno sklopiti brak). Njegovo odbijanje krunidbe zapravo je bilo u skladu s njegovim reformama i ideji stvaranja jedinstvenog naroda; također i sa Josipovim slabo uglađenim karakterom.
 
[[Datoteka:Pompeo Batoni 002.jpg|thumb|250px|left|[[Pompeo Batoni]]: ''Car Josip II. i veliki vojvoda Leopold od Toskane'' ([[1769.]])]]
Redak 69:
Za njegove vladavine, u Monarhiji je [[Cenzura|cenzura]] mnogo manje upotrebljavana nego za vrijeme vladavine njegovih prethodnika na prijestolju.
 
Uvelike je oslabio moć i autoritet Crkve, te su na njegovom dvoru razrađene politike odnosa države sa Crkvom u kojem se sagledavalo Crkvu kao resor državnog aparata, a svećenstvo kao državne službenike. - katoličkaKatolička teologija je ideje na kojima su te politike počivala osudila - pod imenom [[jozefinizam]] - kao nepravovjerne (valja imati na umu da su Josip II. i njegovi dvorani bili katolici i naveliko se bavili crkvenim poslovima; pa je sasvim legitimno razmatrati jesu li u svojem katoličanstvu bili pravovjerni). Ukinuo je velik broj samostana diljem Monarhije; novac od (ras)prodaje zemlje bi iskoristio za, npr. podizanje državnih škola - koje su zamijenile crkvene institucije što su ih vodili ti samostani (te je onda, jasno, trebalo povećati poreze da bi se financirale državne škole; slično će se činiti i kasnije, nakon [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]]). Oduzeo je Crkvi primat nad obrazovanjem; među ostalim, ukinuo je 1783. godine [[Collegium Croaticum Viennense|Hrvatski kolegij u Beču]]) i [[Pavlini|pavlinsko sveučilište u Lepoglavi]]. Obrazovanje je u svojem carstvu isto povjerio školama i svjetovnim profesorima. Ovi potezi oduzelilišili su muga potporupotpore svećenstva, tako da je Josip II. u posljednjim godinama vladavine ostao bez ičije potpore u ključnim trenutcima.
 
Državna politika zasnivala mu se na stvaranju jedinstvenog naroda i provođenju sustavne [[germanizacija|germanizacije]]. Provođenje germanizacije imalo je (barem za one narode kojima je nametnuta) negativan učinak što se na koncu pokazalo poraznim za cara Josipa II. i dovelo u pitanje stabilnost države i mir među narodima koje je obuhvaćala. Svim je činovnicima dao rok od 3 godine da nauče govoriti [[njemački jezik]].<ref> {{cite news | first = Martin | last = Votruba | title = Emperor Joseph II, The Law on the German Language in Administration. 18 May 1784. | publisher = University of Pittsburgh | url = http://www.pitt.edu/~votruba/sstopics/slovaklawsonlanguage/Austrian_Law_on_the_German_Langauge_in_Hungary_1784.pdf | work = Slovak Studies Program}}</ref> Provođenje ove reforme također se nije pokazalo uspješnim te je Josipu donijelo više neprijatelja nego saveznika posebno u Ugarskoj, Hrvatskoj i Nizozemskoj.