Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Dodano 6.110 bajtova ,  prije 6 godina
m
Uklonjena promjena suradnika 93.137.147.126, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Orijentolog
m (Uklonjena promjena suradnika 93.137.147.126, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Orijentolog)
== Proslovne napomene ==
 
Medju hrvatskim pučkim govorima je još i danas štokavska ikavica razmjerno najbrojnija tj. podjednako zastupljena u nas kao svi ini dialekti zajedno: medju hrvatskim katolicima na selu su oko polovice svih štokavski ikavci diljem središnjih hrvatskih prostora, potom 1/3 kajkavci uglavnom na sjeverozapadu, pa na jugozapadu 1/6 primorski čakavci, a jedva 7-10% seoskih Hrvata su izvorni štokavski jekavci (Slunj, Konjic, Stolac i Dubrovnik). Izim Dubrovnika i manjeg Slunja, svi ostali Hrvati u gradovima uglavnom su naknadno jekavizirani kroz novije vukovsko školovanje i javne medije u Jugoslaviji, tj. većina Hrvata naknadno nauče govoriti jekavski tek od škole: To vrijedi za ranije čakavsku [[Pula|Pulu]], [[Zadar]], [[Šibenik]], [[Split]] i [[Omiš]], pa za ikavsko-šćakavski Brod, Gradišku, [[Knin]], Prozor i druge, kao i za bivši kajkavski [[Zagreb]], [[Karlovac]], [[Sisak]] itd. Danas su hrvatski ikavci mozaično rašireni većinom na selima diljem BiH i dalmatinske Zagore, u Liki i Slavoniji, a mjestimice manje skupine još u Gradišću, Žumberku, Bačkoj, Sandjaku i Crnoj Gori sve do visokih Prokletija. Ovo je veliko i dijelom raztrgano prostranstvo hrvatskih ikavaca još i danas jasan zemljopisni odraz ranijih granica najvećega srednjovjekog opsega Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića.
Medju hrvatskim [[štokavsko narječje|štokavskim]] govorima još je i danas [[zapadnoštokavsko narječje|zapadno štokavska]] ''šćakavica'' razmjerno podjednako zastupljena kao svi ini novoštokavski govori. Medju hrvatskim štokavskim govornicima oko polovica su ''šćakavci'' [[slavonski dijalekt|slavonskog arhaičnog dijalekta]] koji se rasprostire u slavonskoj [[Podravina|Podravini]], [[Podunavlje|Podunavlju]], [[Posavina|Posavini]] i u večem dijelu [[Baranja|Baranje]], zatim [[Istočnobosanski dijalekt|ščakavskog jekavskog dijalekta]] koji obuhvača hrvatsko govorno područje od [[Bijela|Bijele]] kod [[Konjic]]a do [[Brčko]]g na [[Sava|Savi]], te istočna polovica [[zapadni dijalekt|zapadnog dijalekta]] koji se proteže od rijeke [[Cetina|Cetine]] do [[Žepće|Žepća]] u srednjoj [[Bosna|Bosni]].
Protivno tom prostranstvu i etnokulturnoj važnosti, u našem jezikoslovlju su štokavski ikavci dosad slabo proučeni i u literaturi zapostavljeni. U umjetnoj ideološkoj podjeli naših dialekata kod vukovaca su najčešće zamagljeni i prikriveni "izmedju redaka" zajedno s jekavcima kao tzv. zapadni štokavci, da bi nam se nametnuo posrbljeni vukopis i jezično opravdalo postojanje Jugoslavije ili danas moguće stvaranje neke treće slične "Balkanije", a obje su neizvedive bez nasilnog obuhvata tih središnjih, hrvatsko-ikavskih prostora. Zbog istih ideološko-geopolitičkih razloga, ovi su "jugo-jezičari" namjerno pretjerivali u izticanju njihove, dijelom umjetne podjele "srpskohrvatskih" dialekata prvenstveno po odnosno-upitnoj zamjenici što - ča - kaj, jer su time postigli umjetno jezično jedinstvo većine Srbohrvata preko najčešće inačice "što". Naprotiv su svjestno prikrivali i zanemarili u nas stvarne nacionalne podjele prema bitnim inačicama staroga glasa "jat" (i, je, e), a to zato jer baš ikavica tvori jasnu i ključnu demarkacijsku barijeru hrvatstva spram iztoka i tamošnjih srbijanskih i inih balkanskih govora. Svi naši ikavski dialekti zajedno (tj. štokavsko-ikavski, čakavski i dijelom ikavsko-kajkavski) obuhvaćaju još i sada čak 2/3 hrvatskih pučkih govora pa tvore prostranu etnojezičnu cjelinu, koja se očito pruža od Istre pa sve do Drine i baš zato se dosad o ikavcima moralo šutiti, jer su oni glavni protudokaz ideji jugoslavenstva.
Prema yatu u [[Slavonija|slavonskoj]] Podravini sporadično i prjeko [[Dunav]]a među [[Hrvati]]ma u [[Sonta|Sonti]] u [[Vojvodina|Vojvodini]] dominira ekavski refleks yata koji osim šćakavskih Hrvata u Podravini rabi i znatan broj ponovoštokavljenih Hrvata u istočnom [[Srijem]]u, te [[Sjevernočakavski dijalekt|sjevernočakavski]] i večina [[Kajkavsko narječje|kajkavskih]] govornika koji rabe vrlo sličan glas yata. Jekavski šćakavski govori obuhvačaju područje od [[Kreševo|Kreševa]] i [[Kiseljak]]a na jugozapadu do rijeke Save na sjeveroistoku, te također i jekavski kao i polujekavski govori [[Hrvatska Kostajnica|Hrvatske Kostajnice]], središnje i sjeverozapadne [[Slavonija|Slavonije]] te mađarskog dijela Baranje. U ove govore spadali su i stolačko-neumski te [[Dubrovački dijalekt|dubrovački govori]] koji su se razvojem u pomaku akcenta znatno ponovoštokavili. Osim šćakavskih jekavaca jekavski yat rabi se i među arhaičnim kajkavcima u središnjem Zagorju te među čakavcima na otoku [[Lastovo]] i središnjem dijelu poluotoka [[Pelješac]]. Međutim među Hrvatima su danas iznimno najzastupljeniji novoštokavski jekavski govori koji obuhvačaju največi dio hrvatskog govornog područja koje se rasprostije od [[Čeminac|Čeminca]] u južnoj Baranji pa prjeko [[Osijek]]a sa okolicom, [[Našice|Našica]], [[Slatina|Slatine]], [[Daruvar]]a, [[Pakrac]]a, [[Grubišno Polje|Grubišnog Polja]] do [[Bjelovar]]a sa okolicom na sjeverozapadu [[Hrvatska|Hrvatske]], kao i područja oko [[Petrinja|Petrinje]], [[Glina|Gline]], [[Sunja|Sunje]], [[Slunj]]a, [[Rakovica|Rakovice]], [[Plitvička jezera|Plitvičkih Jezera]], [[Korenica|Korenice]] pa sve do [[Obrovac|Obrovca]] i hrvatskoga povijesnog kraljevskog grada [[Knin]]a gdje se jekavski yat dotiče sa ikavskim. Ikavsko područje među šćakavskim govornicima obuhvača južnu Slavoniju i rubni vanjski dio hrvatske Baranje te područje uz Dunav sa obadvije strane, zatim područje između Žepća i [[Makarska|Makarskog]] primorja. U inim hrvatskim govorima ikavci su znatno zastupljeni u [[Čakavsko narječje|čakavskom]] narječju, osobuto u [[južnočakavski dijalekt|južnočakavskom dijalektu]] te ponešto malo među kajkavcima uglavnom na rubnom sjeverozapadu uz donji tok rijeke [[Sutla|Sutle]] i u [[Gorski kotar|Gorskom kotaru]]. Međutim največa rasprostranjenost ikavskih govora danas je ipak nazočna među hrvatskim novoštokavskim govornicima [[Zapadni dijalekt|zapadnog ikavskog dijalekta]] kojim se govori na području od rijeke Cetine do Mrkoplja u Gorskom kotaru te sporadično po cijelome području [[Turska Hrvatska|Turske Hrvatske]] (tkzv. bosanska krajina) i djelomice na sjeveru Vojvodine među hrvatskim Bunjevcima u [[Bačka|Bačkoj]].
Premda su kod nas zbog dominacije vukovaca i ideološke nepodobnosti hrvatski dialekti općenito zapostavljeni, slabo proučeni i prepušteni nestanku, ipak su razmjerno bolje obradjeni i pismeno dokumentirani [[Kajkavsko narječje|kajkavski]] i [[Čakavsko narječje|čakavski]] govori, a najviše zbog Dubrovnika pučki jekavci, dok je najmanje proučeno i zapisano baš o najbrojnijim štokavskim ikavcima i još manje o ikavskim kajkavcima. Zato se ubuduće u hrvatskoj dialektologiji osobita pozornost mora usmjeriti na proučavanje i zapisivanje slabo poznate ikavce i njezinih uglavnom neproučenih inačica. Dosad se kod štokavskih ikavaca mogu razlučiti tri glavne inačice, koje ujedno odražavaju i povjestni redoslijed razvitka hrvatske ikavice: klasična ikavska šćakavica (staroštokavska ikavica) i novija miješana poluikavska štakavica (novoštokavska ikavica), a uz njih se zapadnije pružaju ikavski kajkavci i razmjerno bolje poznati ikavski čakavci u primorju.
 
== Podrijetlo šćakavacaikavaca ==
U biogenetskom pogledu, kod zapadnoštokavskihikavskih šćakavaca takodjer uglavnom dominira hrvatski genotip Eu7 jednako kao i kod bodulskih čakavaca, kajkavacana i velike večine zapadnih novoštokavacaJadranu, što upućuje na njihovu biohistorijsku srodnost i zajednički iskon. ZapadnoštokavskaDok Šćakavicaje sekod razvilabodulskih kaocakavaca jednoslavenski odleksički triutjecaj hrvatskanajmanji narječjai novijeg podrijetla, dokkod seikavskih kajkavicašćakavaca razvilaje utakav panonskojslavenski Hrvatskojudjel podveći utjecajemi franačkihstariji germanašto saznači zapadada nasu nakon razdvajanja prošli kroz slavenski jezikkulturno-jezični Hrvatafiltar, čakavicavjerojatno senakon razvilaTanaisa u primorjuUkrajini. podPrvobitnim utjecajemkulturno-jezičnim romaniziranihi iliraantropološkim namiješajem slavenskiranohrvatskih jezikčakavaca s tad još nehrvatskim HrvataSlavenima, nanastaju koncusrednjovjeki sai najmanjedanašnji stranihikavski utjecajašćakavci. izmeđuDrugim kajkavicenaknadnim imiješanjem čakaviceovih premas istokubalkanskim doVlahima podrinjanakon razvilaturskih provala tek u novom vijeku stvara se jenajnovija hibridna poluikavska štakavica. Ovi slavizirani Vlahi su se tek nakon toga opredijelili prema vjeri i hrvatskapotom šćakavicavjerski kojaasimilirali jebilo zadržalakao glavnanovi prvotnakatolički obilježjaHrvati koja(Hrvaćani) danasili obilježavajukao hrvatskinovi zapadnipravoslavni dioSrbi štokavskog(tzv. narječjaPrečani).
Većina inih Slavena stari glas "jat" izgovaraju kao "e", a jedino Hrvati, [[Ukrajinci]] i dijelom [[Česi]] su ikavci pa ga izgovaraju kao "i" (Graljuk 1997.). Među inim Indoeuropljanima, u sličnim riječima na tom mjestu većinom imaju "i" još samo [[Iranci]] i [[Irci]], a baš su ovi skupa s Prahrvatima etnogenetski najbliži vedskim potomcima nedavno arheološki i pismeno dokazanog ranoarijskog prajezika Sarasvati pred 5.700 - 4.200 godina u Indiji još prije Samskrita. Zato su ikavski oblici brojni npr. u sličnim perzijskim riječima: bida (bijeda), di (gdje), diver (djever), girih (grijeh: grih), guit (svijet: "svit"), mih (mijeh), mist (mjesto), mišin (mješina), siča (svijeća: svića), sidat (sjediti), sika (sjeći), smišin (smiješan), sisten (sjesti), vir (vjera: vira) itd. Takodjer je i u starom irskom iz srednjega vijeka na tom mjestu većinom "i" ili rjedje "ie", ali su takve irsko-hrvatske usporednice još slabo proučene: npr. biel (bijel), briga (brijeg: brig), cruim (crv: cryv na otocima), dvi (dva), grian (grijem), lia (lijevam), snigyd (snijeg: snig) itd. Ikavizam je dosad u novoirskom oslabljen zbog jezičnog pritiska engleskih okupatora, a slično je i kod Hrvata ikavica danas potisnuta nametanjem kolonialnog vukopisa. Dakle, medju Indoeuropljanima još postoje 4 stara "ikavska" naroda indoarijskog podrijetla: Irci, Iranci, Hrvati i Ukrajinci.
Većina Hrvata (čak 2/3) izvorno na selima i kod kuće sve dosad još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaleđu većinom ikavsko-štokavski, duž primorja i [[otok]]a uglavnom ikavsko-čakavski, a na zapadu još dijelom ikavsko-kajkavski itd. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počima od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (a slično CA postoji takodjer u staroindijskim Vedama, ranoiranskoj Avesti, pa u lycijskom i toharskom prajeziku), a potom se dalje razvija u primorsko ča, pa kopneno šća u zaledju i konačno novije šta po idućem povijestnom slijedu:
CA (otoci-Vede-Avesta) > ČA (primorje-Dalmacija) > staro ŠĆA > novo ŠTA (Bosna-Zagora)
Svi ovi ikavski dialekti uglavnom potječu od indoarijske Crvene Hrvatske iz Azova i južne Ukrajine, gdje je ukrajinski jezik do danas takodjer ostao ikavski (GRALJUK 1997. i PAŠČENKO 1998.). Pri selidbi iz [[Ukrajina|Ukrajine]] nastaju prvi ranohrvatski pradialekti, a time i jasne razlike u slavizaciji samih Hrvata koji se pri selidbi na zapad razdvajaju na dvije glavne dialektalne skupine. Sjeverni kontinentalni prakajkavci ili Bijeli Hrvati koji su jače slavizirani, odlaze duž Karpata na sjeverozapad gdje kao uži vladajući sloj stvaraju Veliku ili Bijelu Hrvatsku sa slavenskom većinom i središtem u današnjoj Slovačkoj. Zbog propadanja te poluslavenske države i napada okolnih Slavena (Čeha, Poljaka i Rusa), od kraja 8. st. sele se ovi prakajkavci preko Panonije na jug u sjevernu ili Panonsku Hrvatsku. Naprotiv slabije slavizirani, južni primorski praikavci ili [[Crvena Hrvatska|Crveni Hrvati]], preselili su već ranije južnijim putom od [[Kavkaz]]a preko Turske, Grčke i Makedonije do [[Jadran]]a, gdje zaposjedaju [[Kvarner]], [[Dalmacija|Dalmaciju]] i [[Hercegovina|Hercegovinu]]. Tek tada u novoj dinarskoj domovini počinje njihova kasnija slavizacija, ali su i danas kod njih ostale izrazitije iranohrvatske jezične značajke i etnokulturne razlike od inih Slavena. Prava slavizacija južnih ikavskih Hrvata pojačana je osobito miješanjem nakon turskih provala od 16. st. i dovršena je u Jugoslaviji. Ukratko: razni ikavci su kod nas uglavnom iskonski prapovijesni "Iranohrvati" sa Starog istoka, a ini neikavci većinom su kasnije kroatizirani Slaveni ili srednjovjeki Slavenohrvati iz Zakarpatja.
 
== Ikavska šćakavica kao jezik hrvatskih velikaša Šubića ==
 
== Arvatsko pismo ili Bosančica kao pismo šćakavice ==
Znatan dioVećina starijih hrvatskih [[Zapadnoštokavsko narječje|zapadnoštokavskih]] (šćakavskih)ikavskih tekstova pisani su posebnom „arvatskim“ (hrvatskim) pismom bosančicom, koju su jugoslavenski vukovci ideološki željeli proglasili ćirilicom. Seoski fratri kod hrvatskih šćakavacaikavaca nisu uzalud ni slučajno nazivali bosančicu "glagoljicom" ili "hrvašticom", što nije njihovo neznanje: oni se time sjećaju stare predaje o zajedničkom ranohrvatskom podrijetlu glagoljice i bosančice. Naprotiv jugo-akademici te veze jednostavno ne žele i ne mogu vidjeti, pa ih nisu ni proučavali u tom smjeru, jer su im bile nemoguće i nepodobne zbog sinekurnog straha što će na to reći Srbi. Zato je bez pogovora bosančica prozvana ćirilicom, pa pogledajmo bez ideologije materialne činjenice o bosančici. Prvo, većina starijih tekstova na bosančici pisana je šćakavskom ikavicom i ostali kasniji barem poluikavski (ZELIĆ-BUČAN 1986, T. HERES 1979, I. MUŽIĆ 1997), a ikavci su većinom katolički Hrvati i kasnije dio pod Turcima muslimani (dok "ikavski Srbi" postoje tek u velesrbskoj promičbi). U bosančici su tri slova kao u latinici (E, M, O), a barem 8 njih je vrlo slično ili jednako kao u glagoljici: Č, J, K, N, V, Š, U, Ž, dok su preostala nalik grčkima. Povrh toga je bosančica vrlo slična prvoj antičkoj praglagoljici na Krimu iz 1.- 8. stoljeća, koju je proučio niz ruskih znanstvenika (Černych, Konstantinov, A. Figurovsky, V.A. Istrin itd). Baš tamo su živjeli antički Iranohrvati koje spominju 2 ploče iz Tanaisa u 2.i 3. stoljeću, pa Orosius Presbyter 418, Zacharias Rhetor 559, itd.
Iz svih dostupnih podataka, domaćih i ostalih izvan lažno-ideološke "jugonauke", može se slijediti idući najvjerojatniji razvitak glagoljice i bosančice. Ćirilica je posebno pismo srednjovjekog podrijetla, a uz ostale pokazatelje i samo njezino ime upućuje da ju je sastavio Sv. Ćiril po uzoru kasnobizantskog alfabeta. Ostala su starohrvatska pisma predslavenska, jer potječu od kasnoantičke praglagoljice na Krimu, o kojoj naši ideologizirani slavisti uporno šute kao da ni ne postoji. Nakon doselidbe do Jadrana su se iz nje razvila tri slična alfabeta: kod inih Slavena slavizirana okrugla glagoljica koju je kasnije većinom zamijenila nova ćirilica, pa kod ikavskih šćakavaca u BiH bizantizirana bosančica koja je bliska ranoj praglagoljici, a kod čakavaca u Hrvatskoj iranizirana uglata glagoljica u kojoj uz praglagoljicu ima i drugih utjecaja, osobito germanskih runa i mezopotamskog klinopisa. Zato se bosančica može logično objasniti iz praglagoljice, gdje su neka slova pod novobizantskim utjecajem promijenjena i slična grčkima, pa je njih 7 nalik ćirilici (F, H, L, P, R, S, Z), što je ipak premalo da se sve proglasi ćirilicom. Takodjer i srednjovjeki nadpisi stećaka uglavnom su pisani bosančicom u šćakavskoj ikavici. Znakovito je da se prostranstvo nalazišta stećaka kod nas jezično upravo poklapa s dialektalnom kartom hrvatske šćakaviceikavice i granice su im skoro identične. Kod nas su stećki najbrojniji (oko 1/2) u Hercegovini, pa zatim u srednjoj i istočnoj Bosni do Sandjaka, a najveća takva hercegovačka grobišta starohrvatske (nekropole) su Radimlje (Stolac), pa Hodovo, Boljuni, Knežpolje, Posušje, Risovac, Borje, Ledinac, Mokro, Barevište itd. U Bosni su još poznata nalazišta stećaka Tekija, Sopotnik, Hrnčići, Mesići i druga, pa u Sandjaku Prijepolje i Bijelo Polje (Bešlagić 1982). Izvan BiH stećaka još ima obilno u Dalmaciji, manje u Slavoniji, Banovini, Liki, Crnoj Gori (Nikšić) itd. Većina je svih stećaka kod nas zapadno od Drine, a iztočnije su nadjena tek dva stećka: Ub i Dokmir na Ceru, dokle je vladao i kralj Tvrtko.
--->
 
== Glavne značajke ikavske šćakavice ==