Inačica od 19. rujna 2013. u 12:56 uredi Haralampije~hrwiki (razgovor \| doprinosi) 3 edits Nema sažetka uređivanja ← Starija izmjena		Inačica od 29. rujna 2013. u 13:07 uredi ukloni ovu izmjenu Pumovci (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 1.597 edits Nema sažetka uređivanja Novija izmjena →
Redak 3: '''Vlaho Bukovac (Biagio Faggioni)''' ([[Cavtat]], [[4. srpnja]] [[1855.]] - [[Prag]], [[23. travnja]] [[1922.]]) jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara.<ref>[http://www.nacional.hr/clanak/42395/igor-zidic-salje-bukovca-u-haag nacional.hr] Članak u Nacionalu povodom Bukovčeve izložbe u Haagu 2008.</ref> Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske [[moderna\|moderne]] i ide u red naših najplodnijih slikara. Prošao je slikarske faze od [[Akademizam\|akademizma]], [[Realizam (likovna umjetnost)\|realizma]], [[Impresionizam\|impresionizma]] i [[Simbolizam\|simbolizma]] do [[Moderna\|moderne]]. Osobito je poznat i priznat po portretima. Najistaknutiji hrvatski slikar na prijelazu 19. na 20. stoljeće. == Životopis == ~~Bukovčevo~~Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u [[Cavtat\|Cavtatu]] kao Biagio Faggioni, a nakon pohrvaćenja svoje je prezime promijenio u Bukovac (tal. faggio: bukva). Njegovo je školovanje bilo je oskudno, ne ističe se u učenju, već ga zanima slikanje. U ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci za krajcar. Imao je samo 10 godina kad sa stricem odlazi u Ameriku da bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlahu u popravilište za malodobne. U teškim uvjetima, mučen nemogućnošću da se javi roditeljima i spoznajom da je prevaren, disciplinirano pohađa školu za koju će kasnije reći kako je ipak bila korisna jer je naučio dobro engleski. Bez novca i zanimanja vraća se u [[Cavtat]], a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac. SDvije 19godine ~~godina~~kasnije ~~ponovno~~Bukovac ~~ide~~odlazi s bratom u ~~Ameriku~~[[Peru]] iu ~~ovaj~~potragu ~~put~~za ~~odlučno~~boljim ~~želi~~životom. ~~raditi~~Nakon ~~samo~~nekoliko mjeseci zajedničkog života Bukovac sam odlazi u [[San Francisco]]. Ovoga puta u Americi radio je kao ~~slikar~~ličilac, soboslikar te je oslikavao vagone. Nostalgija za domom pobijedila je te se 1877. vraća u [[Cavtat]]. Tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu ''Sultanija'' naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć [[Josip Juraj Strossmayer\|biskupa Strossmayera]] stiže Pucić s Bukovcem u [[Pariz]]. No prije negoli se uputio u Pariz, po nagovoru istog pjesnika, pohrvatio je svoje ime iz Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac. ~~Prvi~~Odlaskom ~~njegovi~~u ~~slikarski~~Pariz ~~radovi~~počinje ~~nastali~~njegovo suplodno ~~u San Franciscu~~razdoblje. ~~Ipak~~Na seAkademiji ~~vraća~~(Ecole udes ~~Europu~~beaux ~~jer~~arts) uje ~~Americi,~~usavršio ~~reći~~svoj ćerad, ~~može~~a ~~se uspjeti samo kao trgovac. Godine 1877. Bukovac~~bio je ~~opet~~pod ~~kod~~utjecajem ~~kuće~~mnogih uslikara, ~~Cavtatu~~ponajviše isvog tuprofesora nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu ''Sultanija'' naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć biskupa Strossmayera stiže Pucić s Bukovcem u Pariz. Počinje pravo školovanje kod poznatog slikaraAlexandrea Cabanela ~~na Ecole des beaux arts~~. Već iduće godine izlaže u Pariškom salonu sliku ''Crnogorka'' i dobiva naklonost stručne kritike. Nakon školovanja ostaje u Parizu i gradi svoj prvi atelier. S vremenom napušta [[realizam]] Cabanelovog smjera, prihvaća poglede plenerista i [[Impresionizam\|impresionista]], sebe smatra predstavnikom moderne [[Francuska\|francuske]] škole. == Opus == Slika Vlahe Bukovca ''La grande Iza'', stavljena na počasno mjesto u velikoj ulaznoj dvorani Pariškog salona 1882., znači pravi i potpuni uspjeh. Nakon toga Bukovac putuje u Beograd i portretira na srpskom dvoru, a zatim u Crnu Goru i na Cetinje. Onda boravi u Zadru i Splitu. === Rana djela: San Francisco 1874.–1877. === Godine 1892. 37-godišnji Vlaho Bukovac oženio se lijepom 17-godišnjom Jelicom Petranović iz Dubrovnika. Njegova žena i djeca bit će mu često modeli. Došavši [[1893.]] u [[Zagreb]], postaje središnja ličnost umjetničkog i kulturnog života grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, potiče izgradnju ateljea, [[Umjetnički paviljon\|Umjetničkog paviljona]], osniva [[Društvo hrvatskih umjetnika]] i nastoji afirmirati hrvatsku umjetnost u svijetu. Pod njegovim utjecajem odbacuje se atelijerski način slikanja jer im predočava prednosti plenerizma.▼ Iako je Bukovac slikao od svog djetinjstva, ta djela ne mogu se uzeti u obzir kao umjetnička. Prva zapažena djela ostvario je za drugog boravka u Americi, točnije u [[San Francisco, Kalifornija\|San Franciscu]] od 1874. do 1877. godine. Iz tog je razdoblja sačuvano nekoliko portreta koje je izrađivao prema fotografijama. U tim je djelima još uvijek vidljiva nestručnost: nije svladan volumen tako da su lica plošna. Za njegov je rukopis u tom razdoblju karakteristična preciznost u promatranju detalja, naglašene obrisne linije i šareni spektar boja. Najzapaženije je djelo iz ovoga razdoblja Sultanija iz 1877. godine. Na djelu je vidljiva inspiracija orijentalizmom i crnogorskim temama te se ta slika uzima kao službeni početak Bukovčevog ranog opusa. === Pariška faza 1877–1893. === Bukovčevo djelovanje u Zagrebu obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Tada radi velike dekorativne kompozicije: ''Dubravka'' i ''Gundulićev san'' na zastoru u [[Hrvatsko narodno kazalište\|Hrvatskom narodnom kazalištu]]. Velik događaj 1898. bio je otvaranje Zagrebačkog salona, koji Bukovac otvara kao predsjednik tek osnovanog Društva umjetnika. Od 118 izložaka 50 je Bukovčevih, ali je zapažen i napredak mladih umjetnika. Bilo je čak 11 tisuća posjetitelja. U [[Pariz\|Parizu]] upoznaje profesora Cabanela. Želio se upisati u njegov razred, no Cabanel ga nije mogao primiti jer je klasa bila puna. Bukovac tada sklapa dogovor: u zadanom roku napravit će neko djelo i ako se Cabanelu svidi, primit će ga u svoj razred. Za tu prigodu naslikao je Ruku (svoju lijevu ruku). Ta je slika oduševila Cabanela te ga je ovaj primio na École des Beaux Arts. Za Bukovca je početak boravka u Parizu bilo razdoblje velikih kontrasta i previranja. Često se kolebao oko pitanja na koji način slikati. Ulogu u njegovom stilu igrala je i velika izložba [[Impresionizam\|impresionista]] 1877, koji u to doba djeluju veoma intenzivno i to se postupno reflektira u Bukovčevu opusu. S druge strane u skladu s učenjem na Akademiji slikao je sakralne teme, teme romantičnog [[Orijent\|Orijenta]] i bavio se historijskim slikarstvom. Pejsaži i portreti na Akademiji bili su potpuno degradirani i zanemareni. Međutim profesor Cabanel bio je izvrstan crtač, konvencionalan, ali i akademski hladan, a taj je akademizam prenio i na Bukovca. Nakon nepune dvije godine studija u Parizu Bukovac je naslikao Crnogorku na obrani i ona je primljena na Pariški Salon. To je prvi put u povijesti slikarstva da je neki hrvatski slikar ušao u anale europske umjetnosti. Time je Bukovac zapravo bio priznat gotovim umjetnikom. Na Salonu je izlagao od 1878. do 1893. Većinom su to bile slike crnogorskog ciklusa, akademski aktovi i portreti. No najzapaženiji uspjeh na Salonu zabilježila je Le grande Iza. Bila je postavljena na počasno mjesto u velikoj ulaznoj dvorani Pariškog salona 1882., a osigurala mu je uspjeh u pariškim kulturnim krugovima. Bukovac je diplomirao 1880. godine. Ubrzo nakon napuštanja Akademije negira osobine akademizma te se deklarira kao predstavnik „moderne francuske realistične škole”. Napuštajući te karakteristike, slika portrete. Odlazi na srpski dvor i radi Portret kraljice Natalije. Za tu je sliku odlikovan „Takovskim krstom 5. stepena”. Kasnije odlazi i na crnogorski dvor te slika portrete kneževe obitelji. U godinama 1884. i 1885. boravi u Dalmaciji. Godine 1884. bila je njegova prva samostalna izložba u Zadru kojom se predstavio široj javnosti. Osim Pariza i Dalmacije u ovom je razdoblju Bukovac slikao i u Engleskoj. Za engleske trgovce, Vicars brothers slikao je pastoralne teme s djevojkama i mladićima smještenima u romantičnom pejsažu. Najpoznatija slika koju je naslikao za njih bila je Isus prijatelj malenih. ▲Godine 1892. 37-godišnji Vlaho Bukovac oženio se lijepom 17-godišnjom Jelicom Petranović iz [[Dubrovnik\|Dubrovnika]]. Njegova žena i djeca bit će mu često modeli. ~~Došavši~~Kasnije, došavši [[1893.]] u [[Zagreb]], postaje središnja ličnost umjetničkog i kulturnog života grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, potiče izgradnju ateljea, [[Umjetnički paviljon\|Umjetničkog paviljona]], osniva [[Društvo hrvatskih umjetnika]] i nastoji afirmirati hrvatsku umjetnost u svijetu. Pod njegovim utjecajem odbacuje se atelijerski način slikanja jer im predočava prednosti plenerizma. === Zagrebačka faza 1893–1898. === Bukovčevo djelovanje u Zagrebu obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Tih je godina Bukovac bio kreator hrvatske umjetničke scene te sudjeluje u stvaranju temelja hrvatske moderne. Otvara radionicu, tzv. „zagrebačku šarenu školu“, u kojoj su učili danas poznati umjetnici kao [[Bela Čikoš Sesija]], [[Oton Iveković]], [[Ivan Tišov]], [[Robert Frangeš-Mihanović]], [[Rudolf Valdec]] i [[Robert Auer]]. Za tu je školu karakterističan svijetliji kolorizam. Bukovac je upućivao i na važnost slikanja u prirodi. Većina tih umjetnika 1896. godine, na čelu s Bukovcem, izlaže na Milenijskoj izložbi u [[Budimpešta\|Budimpešti]]. Osim te izložbe 1898. godine organizirali su i veliku izložbu u [[Umjetnički paviljon\|Umjetničkom paviljonu]] u Zagrebu, koju Bukovac otvara kao predsjednik tek osnovanog Društva umjetnika. Od 118 izložaka 50 je Bukovčevih, ali je zapažen i napredak ostalih mladih umjetnika. Bilo je čak 11 tisuća posjetitelja. U [[Zagreb\|Zagrebu]] je Bukovac mnogo surađivao s [[Josip Juraj Strossmayer\|biskupom Strossmayerom]]. Za njega je napravio veliku kompoziciju [[Ivan Gundulić\|Gundulićev]] san 1894. godine. Na toj je slici prikazao vlastito viđenje kako Gundulić zamišlja Osmana u devetom pjevanju. Osim za biskupa Bukovac je imao još narudžbi velikih kompozicija. Među njima su Dubravka (1894) i Živio kralj (1896). Najbolje izvedena grupacija likova nalazi se u prednjem planu, to su izvrsni portreti: Sebastijan Dolci (pisac iz [[Dubrovačka Republika\|Dubrovačke Republike]], poznati i kao Sebastijan Slade), [[Dinko Ranjina]] (dubrovački pjesnik), Benedikt Stay (također pjesnik, isusovac), [[Junije Palmotić]], [[Marko Galjuf]] i [[Ruđer Bošković]] na stubama. Sam Gundulić nalazi se na povišenom mjestu sa [[Cvijeta Zuzorić\|Cvijetom Zuzorić]], dubrovačkom pjesnikinjom, [[Nikola Bon\|Nikolom Bonom]], [[Dinko Zlatarić\|Dinkom Zlatarićem]] i [[Ilija Cerv\|Ilijom Cervom]], a ispod nalaze se dubrovački velikani. Osim njih Bukovac je naslikao sebe i svoju ženu. Sebe je smjestio na prozor ispod luka sa svojim bliskim prijateljima, a ženu pored Gundulića, s perikom i u zelenkastoj haljini kako uspostavlja kontakt s promatračem. Još jedna velika kompozicija nastala u zagrebačkom razdoblju Zastor je za [[Hrvatsko narodno kazalište]]. Tema je te slike [[Hrvatski narodni preporod]]. Kada se tražio umjetnik koji će napraviti tu kompoziciju, jedino su Bukovac i [[Nikola Mašić\|Mašić]] bili smatrani sposobnima, a budući da je Mašić već bio slijep, tu odgovornost preuzeo je Bukovac. === Cavtatski intermezzo 1898–1902. === Trzavice među umjetnicima u Zagrebu Bukovcu su bile preveliki stres. Još je k tome [[Izidor Kršnjavi]] bio protiv Bukovca u svakom pogledu, nije volio njegov kozmopolitizam te se nisu slagali. Bukovca je to psihički iscrpilo te je odlučio otići u rodni Cavtat. U ovom razdoblju uglavnom slika pejsaže i portrete. Često slika isti portret više puta mijenjajući način slikanja ili čak tehniku (Portret oca). Nakratko boravi i u [[Beč\|Beču]], gdje je 1903. organizirana Bukovčeva velika samostalna izložba. Tada on napušta secesiju i više je naklonjen [[Impresionizam\|impresionizmu]], odnosno [[Poentilizam\|poentilizmu]]. Iste godine dobiva poziv s praške Akademije da postane profesor. Taj poziv prihvaća i zajedno s obitelji seli u [[Prag]]. === Praški period 1903–1922. === Od 1903. do smrti živi u Pragu, gdje je bio profesor na Likovnoj akademiji. U posljednjoj, praškoj fazi slika i eksperimentira u novousvojenoj [[poentilizam\|poentilističkoj]] maniri. U Pragu Bukovac na svoje studente prenosi osjećaj za kolorizam, stoga se oni razlikuju od ostalih studenata na Akademiji. Osim toga na Akademiju je unio [[poentilizam]]. Često koristi motive orijentalnih sagova pa pretežno slika u ateljeu. U njegovu opusu karakteristični su ciklusi aktova i žanr scena, obiteljski portreti, a u jednoj fazi čak i sakralne teme. Njegov praški period možemo podijeliti na tri faze: onu prije 1908: najbitnije je djelo Divan iz 1905. godine. Druga faza cijela je godina 1908. kada nastaje najviše djela, uglavnom aktova koji su specifični po tome što svakog prati bijela draperija. Treća je faza nakon 1908. godine do [[Prvi svjetski rat\|Prvoga svjetskog rata]]. Tada nastupa stvaralačko zatišje. Bukovac napušta slikanje aktova, ali samo na neko vrijeme. Nastaje niz žanr scena, religioznih slika i portreta. Oko 1916. godine ponovo se vraća aktovima te je Ružičasti san jedan od najuspjelijih u cijelom opusu. Na kraju se pronalazi u portretu te se Bukovac općenito karakterizira kao slikar portreta. ==Galerija==▼ Bukovac je 1918. godine napisao autobiografiju Moj život u kojoj prepričava važne događaje svoga života. Tu knjigu posvetio je svojoj djeci, svome „gnijezdu“ kako ih je volio zvati. Godine 1922. Bukovac je fizički oslabio. Doživio je moždani udar te je naposljetku 23. travnja preminuo. Hrvatska se tada oprostila s prvim umjetnikom koji ju je predstavio u Europi i svijetu. == Utjecaji == * Alexandre Cabanel * Impresionisti == Izložbe i važnija izlaganja == * 1873.-1893. [[Pariz\|Pariški salon]] * 1884. prva samostalna izložba, [[Zadar]] * 1896. Milenijska izložba, [[Budimpešta]] (Zagrebačka šarena škola) * 1897. [[Venecijanski bijenale\|Venecijanski Bijenale]] * 1898. [[Umjetnički paviljon]] (Zagrebačka šarena škola) * 1900. Svjetska izložba, Pariz * 1901. i 1903. Venecijanski Bijenale * 1903. Velika samostalna izložba, [[Beč]] == Najznačajnija djela == * Sultanija, 1877., [[San Francisco]] * Ruka, 1877., Pariz * Crnogorka na obrani, 1878., Pariz * La Grande Iza, 1882. * Portret kraljice Natalije, 1882., [[Beograd]] * Portret sestre Gjorgje, 1883., [[Cavtat]] * Portret Ane Marić, 1885., [[Split]] * Djeca obitelji Katalinić, 1885., Split * Mladi guslač, 1885., Split * Isus prijatelj malenih, oko 1886. * Gundulićev san, 1894., [[Zagreb]] * Dubravka, 1894., Zagreb * Hrvatski narodni preporod (Zastor), 1895., Zagreb * Živio kralj, 1896., Zagreb * Moje gnijezdo, 1897., Zagreb * Portret djevojčice Berger, 1897., Zagreb * Portret barunice Rukavine, 1898., Zagreb * Slikareva obitelj u Cavtatu, oko 1903., Cavtat * Adio, 1903., Beč * Divan, 1905., [[Prag]] * Probuđena, 1908. * Autoportret, 1911., Prag * Ružičasti san, 1916. ▲== Galerija == {{commonscat\|Vlaho Bukovac}} <gallery> Line 43 ⟶ 114: [[Kategorija:Hrvatski slikari\|Bukovac, Vlaho]] == Literatura == * Bukovac, Vlaho, Moj život, 2. Izdanje, Matica hrvatska: Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, 1992. * Kružić Uchytil, Vera, Vlaho Bukovac: život i djelo: 1855.–1922., Zagreb, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2005. * Zidić, Igor, Vlaho Bukovac 1855. –1922., Moderna; Večernji edicija, Zagreb, 2009.

Vlaho Bukovac: razlika između inačica