|
Domoroci Tahitija prije kontakta s Europljanima nisu poznavali [[metal|kovine]] i koristili su tehnologiju [[kameno doba|kamenog doba]]. Međutim, krčili su šume i obrađivali plodna vulkanska tla. Izrađivali su [[kanu]]e.<ref>Ben R. Finney. Tahiti: Polynesian Peasants and Proletarians, Transaction Publishers, 2007, p. 11]</ref> Oruđe koje su koristili bilo je izrađeno od kamena, kosti, školjki ili drveta. Procjenjuje se da je u trenutku prvog kontakta s Europljanima [[1767.]] na Tahitiju živjelo više od 40 000 ljudi, a na ostalim otocima od 15 000 do 20 000.<ref>Finney, p. 13</ref> Europljani (isprva Englezi) donijeli su na otoke mnoge dotada domorocima nepoznate bolesti, poput [[dizenterija|dizenterije]], [[male boginje|malih boginja]], [[šarlah]]a, [[tifus]]a i [[tuberkuloza|tuberkuloze]].<ref>Finney, p. 18</ref> Na te bolesti Tahićani nisu imali nikakav [[imunitet]] i to je ishodovalo smanjenjem njihovog broja s oko 40 000 u 1767. na oko 16 000 u [[1797.]] godini. Popisom [[1881.]] pobrojeno je 5 960 domorodaca. Unatoč još nekim epidemijama koje su se zbile nakon te godine, broj Tahićana počeo je opet rasti. Danas su Tahićani francuski državljani i imaju dva izabrana zastupnika u francuskoj skupštini i jednog u senatu. Punoljetni Tahićani glasuju na skoro svim francuskim izborima.<ref>Victoria S. Lockwood. Tahitian transformation, Lynne Rienner Publishers, 1993, p. 73</ref>
=== James Cook o Tahićanima ===
{{citat|Proizvodi otoka jesu: hljebovac, banane, pizang, neki plod sličan jabuci, batate, jestivi korijen zvan jam, zatim neobično sladak plod pod imenom ig meloa. Šećernu trsku jedu sirovu. Uživaju također korijen salepa, što ga nazivaju pi. Jedu korijen biljke zvane eter, zatim neki plod u mahuni poput grahove, koji isprže i jedu poput kestena, a zovu ga ahi; plod drveta što ga zovu vhara, a ima okus ananasa; korijenje paprati i biljke zvane thiv. Sve te plodove daje zemlja sama od sebe, ili je pak potreban veoma malen napor. Kao da su ti otočani s obzirom na hranu oslobođeni kletve naših pradjedova: jedva se za njih može reći da u znoju lica svoga jedu kruh svoj. Ne samo da ih je dobrohotna priroda opskrbila svime što je potrebno, nego ih je obdarila svim preobiljem. More im pruža veliku raznolikost odlične ribe, ali moraju se namučiti i biti postojani kad ju love. Čini se da im je riba najskupocjenija hrana. Jedu ju sirovu ilim pripremljenu, a uživaju u jednome načinu isto kao i u drugome. Ti ljudi cijene ne samo ribu nego sve što je iz mora: školjkaše, jastoge, rakove, pa čak i različite vrste morskih klobuka. Od domaćih životinja, gaje svinje, perad i pse. Kako smo već istaknuli, Tahićani jedu pseće meso, a i nas je malo bilo koji nismo priznali kako je južnomorski pas sličan engleskom janjetu. Jedino je ta razlika što se njihovi psi hrane samo biljnom hranom. Naši psi ne bi vjerojatno mogli pojesti ni u polovicu kao njihovi. Nemamo baš puno reći u prilog njihove peradi, ali svinjetina im je odlična. Grabežljivih zvijeri nemaju uopće, a divljih ptica malo, a i te su ograničene na nekoliko vrsta. Kada koji poglavica zakolje svinju, podijeli ju gotovo podjednako među svoje podanike, a kako ih većinom ima puno, malo dođe na svakoga pojedinca. Tako se većinom hrane biljnom hranom, ali te jedu baš obilno... Nije običaj ni da dvojica jedu zajedno, osobito ugledniji. Žene nipošto ne bi natjerao jesti zajedno s muškarcima, nego uvijek napose. Teško je reći kakav je razlog tako neobičnu običaju, osobito kad znamo kako su ti ljudi inače druželjubivi, poglavito njihove žene. Često smo ih pitali kakav je razlog tomu, ali samo bi nam odgovorili da tako valja i izrazili bi negodovanje u pogledu običaja da žene i muškarci jedu zajedno od istih jela. Često smo žene kumili i molili kako bi jele s nama za stolom, ali nije bilo slučaja da bi ijedna to učinila javno. Događalo se često da bi 5-6 njih otišlo zajedno u prostorije služinčadi, pa bi tu slatko jele, što god bi se našlo. Ne bi ih ni najmanje smetalo kad bi koji od naš ušao za vrijeme jela. Katkad se dogodilo i to, kad bi koja žena bila sama s našima u društvu, da bi jela s nama, ali uvijek je dobro pazila da tko od domorodaca ne bi doznao što je napravila. Sve u svemu, kakvi god bili razlozi tome običaju, svakako se to više odnosi na njihovo izvanjsko držanje nego što bi to bilo baš strogo načelo, kojega se obvezno moraju držati.
Muškarci su većinom visoki, jakih udova i lijepo razvijeni. Najviši, što smo ga vidjeli, imao je 192 cm. Žene iz viših slojeva krupne su isto kao Europljanke, dok su one iz nižih slojeva većinom malene, i to zbog toga što rano stupaju u ljubavne odnose i podaju im se više od onih iz viših slojeva. Različite su boje: one iz nižih slojeva većinom su tamnosmeđe jer su više izložene suncu i zraku, one pak iz viših slojeva nisu ništa tamnije od žena koje su rođene ili su dugo boravile u Zapadnoj Indiji. Kako većinom borave u kućama, neke su od njih svijetle puti poput Europljanki. Kosa im je većinom crna, debela i jaka, a nose ju nakratko podrezanu oko ušiju. Muškarci pak nose kosu različito: oni iz viših slojeva nose ju nadugačko i katkada ju vežu navrh glave ili ju puste visiti preko ramena. Mnogi pak iz nižih slojeva, osobito oni koje zvanje sili biti puno na ili u vodi, kao npr. ribari, nose nakratko podrezanu kosu, isto kao i žene. Uvijek iščupaju jedan dio brade, a ostatak im je uredan i čist. I muškarci i žene čupaju svaku dlačicu ispod pazuha te smatraju znakom nečistoće ako to tko ne čini. Svi imaju lijepe bijele zube i većinom kratke, plosnate nosove i debele usne. Crte su im lica divne, držanje umilno, a vladanje prema strancima i jednih prema drugima otvoreno, ljubezno i udvorno. Koliko sam mogao vidjeti, ne će učiniti izdaje, ali okrast će čovjeka i uzeti mu sve što im dođe pod ruku, i to tako spretno da bi postidjeli i najvještijega europskog džepara. Vrlo je to čist svijet, koji mnogo drži i do čistoće tijela i do čiste hrane. Ruke i usta peru uvijek neposredno prije i poslije jela. Inače se peru i kupaju u svježoj vodi triput dnevno: ujutro, u podne i navečer. Jedino je neugodna mirisa ulje kojim domoroci mažu glave, a zovu ga monoe. Prave ga od kokosova ulja, u koje miješaju neke slatke trave i cvjetove. To je ulje većinom veoma užeženo, te oni koji se njime mažu ne mirišu baš tako ugodno. Imaju još jedan ružan običaj koji se gadi Europljanima: jedu uši, kojih imaju po sebi prilično veliku zalihu. Nije to međutim općenita pojava, jer sam rijetko vidio kako to čini itko drugi osim djece i običnog svijeta. Stoga sam uvjeren da bi ti domoroci, kada bi imali sredstava, bili čisti od ušiju kao i mi. No, jedva je to moguće u vrućem podneblju, gdje nema dosta češljeva. Na tom otoku ima nekoliko izvanrednih muškaraca, kojima je koža bjelja nego i u kakva Europljanina, samo imaju neku mrtvačku boju, kao nos bijeloga konja. Oči, obrve, kosa i brada također su im bijeli. Tijela su im više-manje obrasla nekakvim bijelim maljama. Koža im je pjegava, te su neki dijelovi znatno bjelji od drugih. Kratkovidni su. Oči su im počesto pune sluzi. Kao da su uvijek bolesni te nemaju ni duševne svježine ni okretnosti, koju smo opazili u drugih domorodaca. Na cijelom otoku vidio sam samo 3-4 takvih, a i ti su bili starci. Zaključio sam da je ta razlika u boji i u drugim osobinama tek slučajna i da nije nasljedna, jer bi inače bilo više takvih ljudi. Stanovništvo toga otoka pati od neke vrste gube ili ih kraste spopadnu po cijelom tijelu. Vidio sam ljudi, žena i djece, nije ih doduše bilo mnogo, koji su bili tako bolesni da nisu bili sposobni ni hoditi. Sve mi se čini kako je to nasljedna bolest, jer sam ju zapazio i kod majke i kod djeteta. I muško i žensko tetovira tijelo, i to tako da crnom bojom ispod kože išaraju pruge koje se ne daju izbrisati. U nekih su loše nacrtani likovi ljudi, ptica ili pasa. Žene većinom imaju znak Z na zglavcima prstiju ruku i nogu. Imaju to i muškarci, a i kod jednih i kod drugih mogu se vidjeti i ostali različiti likovi, npr. krugovi i polumjeseci. Sve u svemu, tako raznoliko primjenjuju spomenute figure te se čini kako i broj i položaj njihov ovisi potpuno o ukusu svakog pojedinca. Ipak se svi slažu u tome da su im stražnjice prekrivene duboko utetoviranim crnilom. Preko toga većinom su iscrtani lukovi jedan iznad drugoga, sve do donjih rebara. Ti su lukovi široki nešto preko 0, 5 cm. Čini se kako se njima neobično ponose, jer ih i muškarci i žene veoma rado pokazuju. Sad ću opisati način na koji se tetoviraju. Kao bojilo služi im čađa, koju dobivaju iz dima nekog uljevitog oraha što ga rabe umjesto svijeće. Sprava kojom ubadaju čađu pod kožu napravljena je od veoma tankih i plosnatih komada kosti ili školjki, koji su široki od 0, 5 do 4 cm, prema tome za što se rabe, a dugački su oko 4 cm. Jedan je kraj probadala zaoštren poput zuba, a drugi je pričvršćen za držak. Zupci se umaču u crnu tekućinu, a onda se brzim i oštrim udarcima štapa o držak ugone pod kožu tako dugo da iza svakog udarca poteče malko krvi. Tako tetovirani dio tijela boli nekoliko dana, sve dok rana ne zacijeli. Kako je tetoviranje, osobito stražnjice, skopčano s boli, vrši se samo jedanput u životu, i to nikad prije 12. ili 14. godine. Odjeću prave ili od platna ili ju sastavljaju od više različitih tkanja. I muškarci i žene odijevaju se gotovo isto: oko struka omotaju 2-3 puta tkaninu ili rogožinu, pa im to visi sve do ispod koljena, i sprijeda i straga, poput donje suknje. Drugi komad tkanine, ili pak 2-3 komada, dugačka oko 2 m, imaju u sredini prorez, kroz koji se provlači glava. To im visi niz ramena sprijeda i pozadi, a oko struka je vezano dugim komadom tanke tkanine. Kako im sa strane odjeća nije sastavljena, slobodno mogu kretati rukama. To je obično ruho svih slojeva naroda, te ga nose svi, osim djece, koja su posve gola: dječaci do 6. ili 7. godine, a djevojčice do 3. ili 4. U toj dobi počinju i djeca pokrivati što ih narav uči pokrivati. Osim djece što spomenuh, bogatiji, koji mogu lakše doći do platna, a poglavito žene, na različit način omataju oko sebe više komada platna. Svaki je komad dug 8 do 10 m, a širok 2 do 3 m. Često sam se pitao kako mogu podnijeti toliko odjeće pri onako vruću podneblju. Za vrijeme dnevne omare, mogi muškarci i žene nižih slojeva idu potpuno goli. Žene nose samo donju suknju, koju sam maloprije spomenuo, a katkada ni to. Muškarci odijevaju komad platna slična vreći, a prolazi im između bedara, podiže se sprijeda i straga, a onda omotava oko struka. To nose svi muškarci bez iznimke, te nije neobično kad vidiš i one iz bogatijih slojeva kako nemaju ništa drugo na sebi. Ne stide se ako im se vidi bilo koji dio tijela, osim onih što ih pokrivaju svi ljudi na svijetu. I muškarci i žene zasjenjuju lice od sunca kapicama, koje su napravljene od lišća kokosove palme. Neki nose kape od fine rogozovine, ali to nije tako obično. Katkada nose turbane, ali glavno im je pokrivalo za glavu tzv. tomu, tj. ljudska kosa ispletena nešto deblje od obična konca. Posigurno mogu ustvrdjeti kako sam vidio komade blizu milje dugačke, i to ujedno, bez uzla. To prave i nose samo žene: 5 do 6 takvih komada oviju oko glave, a ako ukusno to naprave, neobično im pristaje. Kao ukras nose naušnice, ali samo na jednome uhu. Prave ih od školjki, kamenčića, boba, crvenoga graška i nekih sitnih bisera, nanizanih po 3 zajedno. Te su ukrase ubrzo zamijenile naše naušnice, puceta i ostalo.
Za dnevne omare Tahićani poslije jela često spavaju, osobito svijet srednjih godina. Viši slojevi između njih kao da provode većinu svog vremena u jelu i spavanju. Razonode malo imaju. Glavni su im športovi gađanje iz luka i hrvanje. Prvim se športom bave gotovo isključivo poglavice. Gađaju samo na daljinu, i to tako da kleknu na jedno koljeno i spuste luk u trenutku kad odapnu strjelicu. Vidio sam jednoga kako je odbacio strijelu do 247 m, a još je smatrao kako to nije bogzna što. U glazbu se slabo razumiju, premda ju neobično vole. Frulu prave od šupljeg bambusa, dugačka oko 38 cm, a na njoj se nalaze 3 rupe: u jednu rupu pušu jednom nosnicom, začepivši drugu palcem lijeve ruke, a druge dvije rupe začepljuju i otčepljuju prstima, te tako izvode 4 tona, koji tvore jednu melodiju, štono im služi u svakoj prigodi, te uz nju pjevaju cijeli niz pjesmica, koje se većinom sastoje od 2 retka i rimovane su. U bilo koje doba dana, kad god su voljni, zabavljaju se pjevanjem tih dvostiha, a osobito u sumrak, pa upale svijeće, koje prave od orahove jezgre, koja veoma obiluje uljem. Te svijeće učvrste na drvenu šipku, i to jednu iznad druge, tako da daju priličnu svjetlost, koja svijetli često po 1 h, pošto se smrači, a ako se nađe u kući koji stranac, onda i znatno dulje. Bubnjeve prave od šuplje drvene klade, koju prevuku kožom morskoga psa, a umjesto štapićima, bubnjaju rukama. Bubnjem izvode 5-6 melodija, kojima prate frule. Bubnjevima se uglavnom služe glazbene družine, tzv. heivas. Sastoje se od 2-3 bubnjara, te isto toliko frulaša i pjevača, koji idu od kuće do kuće svirajući, a uvijek ih primi i nagradi domaćin, dajući im platna ili što drugo što mu je pri ruci. Za tu nagradu ostaju u kući po 3-4 h. Tamo se skupi silan svijet, koji neobično voli takvu zabavu. Kad god se sastane 8 do 10 mladih djevojaka, zaplešu neki veoma nepristojan ples, što ga zovu timorodee. Uz taj ples pjevaju vrlo nedolične pjesme i prave veoma nepristojne kretnje. Tome se uče već od najranijeg djetinjstva. Pri kretnjama točno drže takt, da je prava milina. Čim odrastu, općenito prestanu plesati taj ples pošto su stupile u vezu s muškarcem. Još mi je spomenuti jednu naviku, premda mislim kako mi ljudi ne će vjerovati, jer se temelji na običaju koji je vrlo nečovječan i protivan načelima ljudske prirode. Naime, više od polovice bogatijih domorodaca uživa potpuno slobodnu ljubav, te ih posljedice njezine ne uznemiruju i ne zabrinjavaju. Bez ikakva ustezanja opće i stanuju zajedno s kojom bilo ženom, a nesretna djeca, koja su plod takva života, stradavaju, jer ih guše pri porodu. Mnogi od tih ljudi godine i godine žive u intimnim odnosima kao muž i žena, a djecu koja se rode iz takve veze jednostavno uništavaju. Ne samo da to ne skrivaju, nego idu tako daleko da to smatraju dijelom slobode, koja im podiže vrijednost. Ti se ljudi zovu arreoys. Zajedno se sastaju, te se muškarci zanimaju hrvanjem i drugim igrama, dok žene plešu maloprije spomenuti nepristojni ples, pri kojemu nimalo ne sputavaju svoje nagone, premda mislim da se drže barem vanjske pristojnosti. Nisam nikad bio nazočan kod tih sastanaka. Doktor Monkhouse vidio je dio jednoga takvog plesa, a to je dosta kako bi povjerovali u sve ono što smo o tome prije čuli. I muško i žensko izražava najnečednije misli bez ikakva uzbuđivanja, te im je takav razgovor miliji od bilo kakva drugoga. Bračnu vjernost malo cijene, osobito srednji slojevi. Ako muž ženu zateče u preljubu, kazni ju jedino time što ju istuče. Muškarci vrlo rado ponude svoje mlade žene strancima, pa čak i svoje kćeri, te smatraju čudnim ako ponudu odbijete. Međutim, čine to samo iz koristoljublja... Kanoi ili proi vrlo su im uski. Duljina najvećih iznosi 18 do 20 m. Sastoje se od više komada. Dno im je okruglo i napravljeno je od velikih klada, koje su izdubljene do debljine od 7 do 8 cm, a može ih biti 3 do 4. Sa strane su daske otprilike iste debljine, a uklađene su gotovo okomito, samo što se malo zaokružuju prema valnici čamca. Komadi, u koje su ugrađene te bočne daske, dobro su spojeni i učvršćeni ili svezani jakim pleterom, na isti način otprilike kao što se popravlja stari porculan, drvene zdjele i drugo. Čunovi su najširi na stražnjem dijelu (obično oko 0, 5 m), a prednji je dio uži po prilici za trećinu. Visina od dna do ruba čamca rijetko premašuje tri četvrti metra. Krme tih čamaca visoke su i zavinute, te su obično izrezbarene. Pramac ili prednji dio zavinut je malo ili uopće nije. Manji su čunovi sagrađeni prema istoj osnovi, i to od jednoga, dva ili više drveta, prema veličini ili svrsi kojoj su namijenjeni. Da se ne bi prevrnuli kad su u vodi, svi čamci, kad plove pojedinačno, bili veliki ili maleni, imaju tzv. poprječne spone, tj. komade drveta pričvršćene za valnicu, te strše na jednu stranu oko 2 do 3 m, već prema veličini čamca. Na kraju je u usporednom smjeru s čamcem pričvršćena dugačka mada, plovac, od sama drveta. Kod nekih je čunova to drvo oblikovano poput maloga čamca, ali to nije često. Plovac leži u vodi i tako održava ravnotežu. Oni čamci što su za jedrenje imaju spone samo na drugoj strani usporedo s jarbolom. Jedra su napravljena od rogožine, te su uska na vrhu, a četverokutna na dnu, nalik su otprilike križnjačama, kakve se većinom rabe na čamcima ratnih brodova. Pošto sam prikazao vladanje i običaje Tahićana, kako sam najbolje znao i umio, bio bi red reći koju i o njihovoj vjeri. Međutim, tako sam malo o njoj doznao da se jedva usuđujem o tome i govoriti. Šutke bih preko toga prešao kad mi ne bi bila dužnost i želja u ovaj dnevnik unijeti svaki pa i najmanji podatak što sam ga prikupio o tome narodu, koji je puno stoljeća bio otkinut od gotovo cijeloga ostalog svijeta.
Tahićani vjeruju u vrhovno božanstvo, koje zovu Tejn. To je otac mnoštva nižih božanstava, koja domoroci nazivaju Itjui. Za njih drže da upravljaju ljudima i da se miješaju u ljudske poslove. Tim božanstvima prinose žrtve: svinje, pse, ribe, voće i ostalo, te ih zazivaju u nekim posebnim prigodama, kao recimo u vrijeme prave ili prividne pogibelji, kad kreću na duga putovanja, kad se razbole ili inače. Nije mi međutim poznat obred što ga u takvim prilikama vrše. Morije, za koje smo isprva mislili kako su ukopišta, sagrađene su potpuno kao bogoslužna mjesta u kojima se vrše vjerski obredi. Jestvine polažu na žrtvenike, koji su visoki od 2, 5 do 3, 5 m, a stoje na masivnim stupovima. Pokrivalo žrtvenika, na koji se polažu jela, većinom je napravljeno od palmina lišća. Ti žrtvenici nisu uvijek na mjestima bogoslužja, nego su vrlo često nešto udaljeni od njih. Čini se kako morije smatraju svetinjama, kao i grobove svojih pokojnika. Ženama je zabranjeno ulaziti u mjesta bogoslužja, dok im je u groblja ulazak dopušten. Jestvine što ih stavljaju uz grobove pokojnika, koliko sam mogao doznati, nisu namijenjene kao hrana preminulima, nego kao žrtva Itjui, koja mu se u toj prilici prinosi kako ne bi uništio pokojnikovo tijelo te kako bi primio njegovu dušu, jer Tahićani vjeruju u zagrobni život, gdje će dobra djela biti nagrađena, a zla kažnjena. Ne znam baš točno kako zamišljaju život na drugom svijetu. Na nekoliko smo mjesta vidjeli odvojene kućice, koje služe za to da se u njima prinose Itjui žrtve, koje se sastoje od komadića platna, jestvina i ostaloga. Moje je mišljenje kako Itjui prinesu otpadak ili komadić svake vrste tkanine što ju naprave, i to prije nego što ju uporabe. Po svoj prilici čine isto i glede namirnica. Međutim, kako ima malo takvih kućica, bit će da to nije općenit običaj. Jamačno ih prinose samo svećenici i religioznije obitelji. Kad sam već spomenuo svećenike, ističem kako je to poseban stalež. I Tupia je jedan od takvih. Čini se kako svećenici nemaju baš velika ugleda u narodu niti mogu živjeti samo od svoga zvanja. To me navodi na misao kako Tahićani nisu baš ne znam kako pobožni. Ponekad svećenici vrše i službu liječnika, a njihovo se liječenje sastoji u tome da izvedu pred bolesnikom kakav vjerski obred. Oni također krune kralja. Vele da pri krunidbi vrše svećenici mnoge formalnosti i obrede, a da je potom slobodno svakome podaniku do mile volje cijeli taj dan zbijati šale s novim kraljem. Ima jedan obred koji obavljaju pri pogrebu pokojnika ili poslije toga, a zaboravio sam ga svojedobno spomenuti. Vidjeli smo ga baš neko vrijeme prije nego što smo otišli s otoka. Jedna starica, Tuburatomitina rođakinja, umrla je i sahranjena po uobičajenom načinu. Više uzastopnih večeri nakon toga jedan se od njezinih rođaka oblačio u veoma čudnu odjeću. Ne znam kako bih ga opisao ili bolje prikazao, nego da zamislite čovjeka prekrivena perjem, nešto slično kao što pri pogrebima u Londonu rese kočije, nosila i konje. Ta je odjeća bila prikladno sastavljena od crnoga i bijelog platna, crnog i bijelog perja te od ljusaka indijske bisernice. Prekrivala je glavu, lice i ostalo tijelo sve do ispod nožnih listova. Ulijevala ti je ne samo veličanstvenost nego i strahotu. Tako odjeven obilazio je o smiraju sunca trčeći tamo-amo cijelu milju u pratnji još 2-3 muškaraca i žena, kojima lica i tijela bjehu čađom premazana, a u rukama nošahu batine. Gdje god bi se pojavili, svijet bi bježao od njih kao od sablasti, te se ne bi nitko usudio stati im na put. Ne znam zašto obavljaju taj obred, koji nazivaju heiva. Tako zovu većinu svojih zabava.|iz Cookova dnevnika}}
[[James Cook|Cookovoj]] posadi svidio se tahićanski način pripreme psećeg mesa.
{{citat|Najprije su iskopali rupu, 30-ak cm duboku, te u njoj naložili vatru i zagrijali nekoliko kamenčića. Drugi su u to vrijeme zadavili psa i ožurili mu dlaku polažući ga češće na vatru, tako da je bio čist kao da su ga oparili vrućom vodom. Utrobu su izvadili i cijelu ju lijepo oprali. Kad su kamenje i rupa bili dovoljno zagrijani, izvadili su vatru, a kamenje ostavili na dnu rupe. Na to su kamenje stavili zeleno lišće, a na lišće psa, zajedno s utrobom; sve su to prekrili lišćem, a preko lišća opet stavili vruće kamenje. Napokon su rupu zatrpali zemljom. Tako se peklo oko 4 h, a tada su otvorili peć (da tako nazovem tu napravu), izvadili psa cijela i pečena. Svatko tko je okusio toga mesa rekao je kako nikad nešto slađe nije jeo. Stoga smo odlučili ubuduće ne držati kako je pasje meso na odmet. Na opisani način domoroci pripremaju i peku i drugo meso, pa ribu i voće.|iz Cookova dnevnika}}
== Poznati Tahićani ==
|
