Wikipedija

Ikonoklazam: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Addbot (razgovor | doprinosi)
113.398 edits
m Bot: brisanje 43 međuwiki poveznica premještenih u stranicu d:q181543 na Wikidati
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
[[Slika:Clasm Chludov.jpg|mini|200px|<center>Stranica ikonodulskog ''Čludovskog moltvenika'' (sredina 9. st.) sa [[Iluminacija|iluminacijom]] teksta: "Dali su mi da jedem klice, a da ugasim žeđ - ocat" sa slikom vojnika koji nudi octom natopljenu spužvu na koplju raspetom Kristu. Ispod je slika posljednjeg ikonoklasnog carigradskog [[patrijarh]]a [[Patrijarh Ivan VII.|Ivana Gramara]] koji struže lik Krista sa sličnim kopljem i spužvom. Ivan je iskarikiran i na drugim stranicama s neurednom oštrom kosom koja strši na sve strane čineći ga divljim i [[barbar]]skim.<center>]]
 
'''Ikonoklazam''' ili '''ikonoborstvo''' je izvorno bio pokret u [[Bizantsko carstvo|Bizantskom carstvu]] kojemu je bio cilj ukloniti [[ikona|svete slike]] iz bogoslužja, te zabraniti njihovo štovanje. Pokret je bio usmjeren protiv štovanja svetačkih [[relikvija]], pa i samih [[svetac]]a.▼
'''Ikonoklazam''' ili '''ikonoborstvo''' je izraz kojim se u užem smislu opisuje protivljenje postavljanju ili štovanju [[ikona]] unutar nečije kulture, najčešće iz vjerskih ili političkih motiva. Ikonoklazam je pokret koji se obično vezuje uz društvena previranja i revolucije. Ikonoklazam valja razlikovati od uništenja spomenika tuđe kulture (npr. [[Španjolci|španjolsko]] uništenje [[Mezoamerikanci|mezoameričkih]] spomenika) ili ''damnatio memoriae'' karakterističan za [[Drevni Egipat]].▼
[[Teologija|Teološki]] je korijen borbe u raznim [[Mala Azija|maloazijskim]] sljedbama (kao [[monofiliziti]]), ili još starija [[Stari Zavjet|starozavjetna]] borba protiv [[Idolopoklonstvo|idolopoklonstva]]. ▼
 
▲'''Ikonoklazam'''U iliširem smislu, izrazom '''ikonoborstvo"ikonoklazam"''' jese izrazoznačava kojimprotivljenje sebilo učega užemšto smisluu opisujenečijoj protivljenjekulturi postavljanjuuživa ilistatus štovanjusvojevrsnih [[ikona]] unutar nečije kulture - tj. poštivanju ljudi, najčešćeustanova, izideja vjerskihkoje iliimaju status nečega svetog političkihi motivaneprikosnovenog. IkonoklazamU jetakvom širem (prenesenom značaju" kao ikonoklazam prepoznajemo neki pokret koji seteži ili uspijeva u običnosvojoj vezujekulturi/društvu uzprouzročiti društvena previranja i revolucije. Ikonoklazam valja razlikovati od uništenja spomenika tuđe kulture (npr. [[Španjolci|španjolsko]] uništenje [[Mezoamerikanci|mezoameričkih]] spomenika) ili ''damnatio memoriae'' karakterističan za [[Drevni Egipat]].
Izraz ''ikonoklazam'' potječe iz [[Bizant]]a, gdje je '''ikonoklast''' ili '''ikonoklastik''' je kasnije postao sinonim za osobe i pokrete koje preziru uvriježene [[Dogma|dogme]] i istine.
 
'''Ikonoklast''' ili '''ikonoklastik''' je bio u Bizantu izraz za osobe koja je neprijatelj štovanja ikona; danas se taj termin koristi za osobe i pokrete koje preziru uvriježene [[Dogma|dogme]] i istine.
▲'''Ikonoklazam''' je izvorno bio pokret u [[Bizantsko carstvo|Bizantskom carstvu]] kojemu je bio cilj ukloniti [[ikona|svete slike]] iz bogoslužja, te zabraniti njihovo štovanje. Pokret je bio usmjeren protiv štovanja svetačkih [[relikvija]], pa i samih [[svetac]]a.
▲[[Teologija|Teološki]] je korijen borbe u raznim [[Mala Azija|maloazijskim]] sljedbama (kao [[monofiliziti]]), ili još starija [[Stari Zavjet|starozavjetna]] borba protiv [[Idolopoklonstvo|idolopoklonstva]].
 
== Ikonoklazam u Bizantskom Carstvu==
 
[[Slika:Irenekirken.jpg|200px|mini|lijevo|<center>Jednostavni križ u crkvi [[Sveta Irena|sv. Irene]] u [[Carigrad]]u kao primjer umjetnosti ikonoklazma.<center>]]
TajIkonoklazam su pokret potaknuli carevi iz [[Sirija|sirijske]] (''[[izaurijska dinastija|izaurijske]]'') dinastije [[Leon III. Izaurijski]], [[Konstantin Kopronim]] i [[Leon IV.]] kojiOni su isticalipromovirali jedan aristokratski pogled na kršćansku vjeru, ugdje se inzistiralo na traženju apsoluta, štujućina izravnom štovanju Boga izravno, bez posredovanja slika i ostalih vjerskih simbola, a protiv raširene pojave [[ikonodulija|obožavanja]] [[ikona]]. Djelomice i zbog toga jer je obožavanje ikona, koje je zbog uspješne prodaje svetačkih slika osobno podupirano od strane nekih [[samostan]]a i njihovih likovnih radionica, u to vrijeme dosegla razinu praznovjerja. Ikone su se kupovale zbog zavjeta i molitve, slavljenja krsne slave (katkad su čak umjesto živih ljudi, ikone uzimane za vjenčane kumove), a česti su bili i slučajevi konzumiranja boje ostrugane s ikona kao lijeka za mnoge bolesti<ref name=":0">[[Antun Karaman]], ''Opća povijest umjetnosti'', [[Školska knjiga]], [[Zagreb]], 2004. str. 88.</ref>
 
Sljedbenici ikonoklazma su prozvani '''ikonoklastima''' ili '''ikonomahima''' ([[grčki]] ''eikon'' = slika, ''klastes'' = razbijač) koji su se otvoreno sukobljavali s '''ikonodulima''' ili '''ikonolatrima''' (grčki, ikonopoklonici, poštovatelji ili obožavatelji ikona). Godine [[726.]] car [[Leon III. Izaurijski|Leon III.]] je dekretom zabranio ikone u Bizantskom Carstvu<ref>[http://www.skac.hr/svetacdana/2/11_2.html SKAC] Svetac dana</ref>, što je izazvalo katastrofalne sukobe, uništavanje [[mozaik]]a i [[Freska|fresaka]], devastacije samostana, ali i progone i ubojstva svećenika ikonodula. Borbe su se zaoštrile, pa su bile potrebne i vojne intervencije.
Redak 18:
 
[[Slika:Byzantinischer Mosaizist des 9. Jahrhunderts 003.jpg|mini|200px|<center>[[Sveti Ivan Krstitelj]]; najraniji bizantski [[mozaik|mozaici]] u 9. stoljeću su u [[Aja Sofija|Aja Sofiji]] u [[Carigrad]]u.<center>]]
Jedni smatraju da je do ikonoklazma došlo i zbog razloga političke prirode, tj. bizantskogbizantske želje da na takav način izbjegnu najteže podilaženjaneprijateljstvo sve jačemjačeg [[Islamsko carstvo|arapskomarapskog islamskomislamskog carstvucarstva]] gdje je bilo strogo zabranjeno prikazivanje ljudskog lika u umjetnosti. Napuštanjem sakralnih motiva došlo je do osiromašenja antropomorfne crkvene tematike, ali i do razvoja profane (svjetovne) umjetnosti koja se najjasnije očituje u ukrašavanju carskih [[palača]] (povijesne slike, [[keramika]], [[sag]]ovi, geometrijski [[Mozaik|mozaici]] kršćanskih [[simbol]]a i [[Ornament|ornamenata]], itd.), jer su se carevi nadmetali u raskoši s islamskim [[bagdad]]skim [[kalif]]ima.
 
Tek je carica Irena ponovo legalizirala ponovo štovanje ikona, sazvavši u dogovoru sa papom [[Hadrijan I.|Hadrijanom I.]] [[787.]] [[Drugi nicejski sabor|II. nicejski sabor]], koji je na razini kršćane dogme potvrdio da kršćani svetim slikama (ikonama) trebaju davati štovanje (grč. ''proskynesis''), ali ih se ne smiju obožavati (grč. ''latreia''): svete slike su uvijek samo - slike; one samo predstavljaju svojevrsni "prozor u nebo". U Franačkom carstvu, u koje je iz Rima donesen neprecizni prijevod grčkog izvornika zaključaka II. nicejskog sabora, nastala je oko tih zaključaka znatno nerazumijevanje: čak su franački biskupi poslali u Rim detaljni traktat kojim priznaju da relikvijama svetaca i svetim slikama treba u crkvama davati stanovito štovanje, ali osuđuju postavku da bi ikone trebalo štovati jednako kao [[Euharistija|Presveti oltarski sakrament]]: trebalo je dosta vremena da se ustanovi da franački biskupi zapravo govore točno isto što i zaključci II. nicejskog sabora, tj. da su u teološkoj zavadi sa - lošim prijevodom zaključaka II. nicejskog sabora.
Tek je carica Irena [[787.]] godine dopustila štovanje [[Sveto Trojstvo|Svetog Trojstva]] u slikama, što je proširio Crkveni sabor u Carigradu [[842.]] godine na sve vrste slika ili [[relikvija]], ali rađene u strogoj ograničavajućoj [[Ikonografija|ikonografiji]].
 
Car [[Lav V. Armenac, bizantski car|Lav V. Armenac]] (813. - 820.) je ponovo stao na stranu ikonoklasta, te svrgava patrijarha [[sv. Nikefor patrijarh|sv. Nikefora]]. U odsutnosti prognanog patrijarha, vodstvo pravoslavne (pravovjerne) stranke preuzima učeni opat manastira Studium u Carigradu - [[sv. Teodor Studit]]; on je do danas<ref name=":0" /> ostao temeljni teološki autoriteta u pitanju teologije štovanja svetaca i svetih slika.
==Bilješke==▼
 
Kraj ikonoklazma je naznačila još jedna carica - - sv. Teodora, koja je bizantom vladala 842. - 855. god. kao regentica svojega maloljetnog sina [[Mihajlo III. Pijanica|Mihajla III.]]
 
▲==Bilješke==
{{izvori}}
 
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Ikonoklazam"