Ikonoklazam: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 13:
Ikonoklazam su potaknuli carevi iz [[Sirija|sirijske]] (''[[izaurijska dinastija|izaurijske]]'') dinastije [[Leon III. Izaurijski]], [[Konstantin Kopronim]] i [[Leon IV.]] Oni su promovirali jedan aristokratski pogled na kršćansku vjeru, gdje se inzistiralo na traženju apsoluta, na izravnom štovanju Boga bez posredovanja slika i ostalih vjerskih simbola, a protiv raširene pojave [[ikonodulija|obožavanja]] [[ikona]]. Djelomice i zbog toga jer je obožavanje ikona, koje je zbog uspješne prodaje svetačkih slika osobno podupirano od strane nekih [[samostan]]a i njihovih likovnih radionica, u to vrijeme dosegla razinu praznovjerja. Ikone su se kupovale zbog zavjeta i molitve, slavljenja krsne slave (katkad su čak umjesto živih ljudi, ikone uzimane za vjenčane kumove), a česti su bili i slučajevi konzumiranja boje ostrugane s ikona kao lijeka za mnoge bolesti<ref name=":0">[[Antun Karaman]], ''Opća povijest umjetnosti'', [[Školska knjiga]], [[Zagreb]], 2004. str. 88.</ref>
Sljedbenici ikonoklazma su prozvani '''ikonoklastima''' ili '''ikonomahima''' ([[grčki]] ''eikon'' = slika, ''klastes'' = razbijač) koji su se otvoreno sukobljavali s '''ikonodulima''' ili '''ikonolatrima''' (grčki, ikonopoklonici, poštovatelji ili obožavatelji ikona). Godine [[726.]] car [[Leon III. Izaurijski|Leon III.]] je dekretom zabranio ikone u Bizantskom Carstvu
===Pozadina===
Redak 20:
Jedni smatraju da je do ikonoklazma došlo i zbog razloga političke prirode, tj. bizantske želje da na takav način izbjegnu najteže neprijateljstvo sve jačeg [[Islamsko carstvo|arapskog islamskog carstva]] gdje je bilo strogo zabranjeno prikazivanje ljudskog lika u umjetnosti. Napuštanjem sakralnih motiva došlo je do osiromašenja antropomorfne crkvene tematike, ali i do razvoja profane (svjetovne) umjetnosti koja se najjasnije očituje u ukrašavanju carskih [[palača]] (povijesne slike, [[keramika]], [[sag]]ovi, geometrijski [[Mozaik|mozaici]] kršćanskih [[simbol]]a i [[Ornament|ornamenata]], itd.), jer su se carevi nadmetali u raskoši s islamskim [[bagdad]]skim [[kalif]]ima.
Tek je carica Irena ponovo legalizirala ponovo štovanje ikona, sazvavši u dogovoru sa papom [[Hadrijan I.|Hadrijanom I.]] [[787.]] [[Drugi nicejski sabor|II. nicejski sabor]], koji je na razini kršćane dogme potvrdio da kršćani svetim slikama (ikonama) trebaju davati štovanje (grč. ''proskynesis''), ali ih se ne smiju obožavati (grč. ''latreia''): svete slike su uvijek samo - slike; one samo predstavljaju svojevrsni "prozor u nebo". U Franačkom carstvu, u koje je iz Rima donesen neprecizni prijevod grčkog izvornika zaključaka II. nicejskog sabora, nastala je oko tih zaključaka znatno nerazumijevanje: čak su franački biskupi poslali u Rim detaljni traktat kojim priznaju da relikvijama svetaca i svetim slikama treba u crkvama davati stanovito štovanje, ali osuđuju postavku da bi ikone trebalo štovati jednako kao [[Euharistija|Presveti oltarski sakrament]]: trebalo je dosta vremena da se ustanovi da franački biskupi zapravo govore točno isto što i zaključci II. nicejskog sabora, tj. da su u teološkoj zavadi sa - lošim prijevodom zaključaka II. nicejskog sabora.<ref>[http://www.newadvent.org/cathen/07620a.htm] "Catholic Encyclopedia", New York 1907.- 1912., članak "Iconoclasm"</ref>
Car [[Lav V. Armenac, bizantski car|Lav V. Armenac]] (813. - 820.) je ponovo stao na stranu ikonoklasta, te svrgava patrijarha [[sv. Nikefor patrijarh|sv. Nikefora]]. U odsutnosti prognanog patrijarha, vodstvo pravoslavne (pravovjerne) stranke preuzima učeni opat manastira Studium u Carigradu - [[sv. Teodor Studit]]; on je do danas<ref>[http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2009/documents/hf_ben-xvi_aud_20090527_hr.html]
[[Datoteka:Dobri pastir Kalistove katakombe.jpg|thumb|Prikaz Dobrog pastira iz Kalistovih katakombi u Rimu - prijer ranokršćanske ikonografije]]
Kraj ikonoklazma je naznačila još jedna carica
U katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi se štovanje svetih slika do danas obrazlaže argumentima iz borbe s ikonoklastima u 9. stoljeću<ref>[http://bogoslovija-ri.hr/download/Dekret_o_cistilistu_o_zazivanju_stovanju_i_relikvijama_svetaca_i_o_svetim_slikama_o_oprostima.pdf] "Dekreti o čistilištu; o zazivanju, štovanju i relikvijama svetaca i o svetim slikama; o oprostima" (Tridentski sabor, XXV. sjednica, 3. i 4. XII. 1563.)</ref>; <ref>[http://www.intratext.com/IXT/SCR0001/__P52.HTM] Katekizam Katoličke Crkve, papa Ivan Pavao II. 1992. toč. 1159. - 1162</ref>na Zapadu su protestantske denominacije bliske [[Kalvinizam|kalvinizmu]] na određeni način ponovo prigrlile ikonoklastičke nazore: kalvinističke crkve se lako mogu prepoznati po tome što u njima nema nikakvih slika (čak je i križ uvijek bez prikaza Isusa).
{{izvori}}▼
==Izvori==
▲{{izvori}}
==Poveznice==
| |||