Wikipedija

Crkveni raskol: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
[[16. srpnja]] [[1054]]. došlo je do '''konačnog raskola''' između [[Pravoslavna crkva|Istočne]] i [[Katolička crkva|Zapadne crkve]]. Ovaj raskol neki nazivaju '''veliki raskol''', odnosno '''velika šizma'''.
 
[[Crkva|Crkveni]] raskol [[1054]]. koji je podijelio crkvu na na [[Katoličanstvo|Katoličku]] i [[Pravoslavlje|Pravoslavnu]], dogodio se za vrijeme vladavine [[carigradski patrijarh|carigradskoga patrijarha]] Mihaela CelularijaCerularija i [[papa|pape]] [[Lav IX.|Lava IX.]]
 
==Trenutačne posljedice i neposredan povod raskola==
 
Neposredni povod raskolu dala je rasprava o korištenju beskvasnog kruha u [[bogoslužje|bogoslužju]] i postu na subotu početkom korizme - detalje koje su Grci sporadično predbacivali "Latinima" još od vremena [[Focije I.|Focija I.]] Zapad je sa svoje strane spočitavao carigradskom patrijarhu Mihaelu Cerulariju korištenje naslova "ekumenski patrijarh", na kojega su patrijarsi u Carigradu polagali pravo još od [[Kalcedonski sabor|Kalcedonskog sabor]]<nowiki/>a 451. godine - tada su im takav naslov koji je trebao naznačiti osobiti položaj patrijarha čije se sjedište nalazilo u istom gradu gdje i sjedište cara priznali koncilski oci, ali taj njihov zaključak (28. kanon Kalcedonskog sabora) nisu potvrdili niti tadašnji papa Lav I. (kojega kao sveca štuju danas i katolici, i pravoslavni), niti bilo koji od kasnijih papa.
Neposredni povod raskolu dala je rasprava o beskvasnom kruhu u [[bogoslužje|bogoslužju]]. Legat pape Lava IX. [[kardinal]] Humbert položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve [[Aja Sofija|svete Sofije]] bulu kojom izopćuje Celularija i istočnu Crkvu, a Celularije je na to izopćio papu, tad već pokojnoga. ▼
 
▲Neposredni povod raskolu dala je rasprava o beskvasnom kruhu u [[bogoslužje|bogoslužju]]. Legat pape Lava IX. [[kardinal]] Humbert položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve [[Aja Sofija|svete Sofije]] bulu kojom izopćuje CelularijaCerularija i neke druge grčke biskupe (ne i čitavu istočnu Crkvu), a CelularijeCerularije je na to izopćio papu, tad već pokojnoga.
Car Izak Kommen poslao je Celularija u progonstvo, gdje je i umro, ali jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno.
 
Zapadni dio Carstva će u relativno kratko povijesno vrijeme nestati (150 godina) pod najezdom raznoraznih naroda iz potlačenih rimskih provincija. Istočni dio je postao "pandan" nekadašnjem moćnom carstvu. Pokušaji revitalizacije "staroga" su postali bezuspješni naročito za vrijeme Justinijana I koji je uspio vratiti mnoge provincije pod "orlovski plašt". Carstvo je nakon toga potresla velika epidemija koja je desetkovala stanovništvo slično srednjovjekovnoj kugi.
Car [[Dinastija Komnen|Izak I. Komnen]], vrlo uzrujan čitavom situacijom, poslao je Cerularija u progonstvo, gdje je ovaj i umro. Međutim jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno: izopćeni biskupi su nastavili rukopolagati nove biskupe, koji su upravljali mjesnim crkvama - u otvorenom nepoštivanju pape u Rimu.
 
==Dublji uzroci raskola==
 
PovodiNeslaganja kojikoja su rezultiralirezultirala gore ovimopisanim događajemdogađajima sežu u stoljeća koja su prethodila. Rimski car [[Konstantin Veliki]] prebacuje sjedište carstva u Byzantion 330.godine (u balkanskim krajevima poznat i kao [[Carigrad]]). Godina 395.g. označava konačnu podjelu [[Rimsko carstvo|Rimskoga Carstva]] na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva [[Teodozije I.]] daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.
 
Uzroci raskola između "zapadne" i "istočne " crkve leže upravo u ovim [[antika|antičkim]] korijenima. [[Zapadno Rimsko Carstvo]] oslanjalo se na [[latinski jezik]] i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan; na istoku se iz Bizanta slično činilo sa grčkim jezikom i kulturom (makar je latinski i nadalje ostajao jezik glavnih državnih zakona), štonastojeći grčku kulturu nametnuti ne-grčkim narodima Istoka. Ovakvo je dovodilostanje dopredstavljalo neprestalnihstalni izvor trvenja, suprotstavljenihiskazujući frakcija,se tena eskaliralopodručju vjere u raspraveraspravama o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i dogmiteologiji, na "istoku" i "zapadu" podjednako.
 
===Primjeri sukoba===
 
Katolička crkva (ali i Pravoslavna podjednako) promijenila je neke dijelove bogoslužja, običaja i drobičaja. Jedan od značajnih (i spornih) primjera jenalazimo iu obliku tzv. '''[[Nicejsko vjerovanje|Nicejskog vjerovanja]]'''. DodaliNa suzapadu odlomakse Svetogi pismadanas u njegov tekst dodaje dio poznat kao '''Filioque'''. [[Nicejsko vjerovanje]] iz 381. god. u svojem originalnomizvornom obliku glasi:
 
“ Vjerujem...u DuhDuha SvetiSvetog, Gospodina, Svoriteljai ŽivotaŽivotvorca, koji potječe (dolazi)izlazi od Oca,
koji je s Ocem i Sinom zajednoskupa štovančasti i zajedno uzvišenslavi. ”
 
Na Zapadu taj dio glasi:
Na "zapadu", Vjerovanje je promjenjeno u:
 
“ Vjerujem...u DuhDuha SvetiSvetog, Gospodina, Stvoriteljai ŽivotaŽivotvorca, štokoji proizilaziizlazi izod Oca i iz Sina... ” ,
koji je s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. ”
 
Ovaj dodatak "i Sina" (lat. "Filioque") je na Zapadu dodan najkasnije u 5. stoljeću, osloncem na teološka djela nekih istočnih crkvenih otaca, poput [[Ćiril Aleksandrijski|sv. Ćirila Aleksandijskog]]. Značenje dodatka "Filioque", objašnjava [[Katekizam]] Katoličke Crkve iz 1992. god. u toč. 246. - 248., pozivom na definiciju sa [[Firentinski sabor|Firentinskog sabor]]<nowiki/>a iz 1438. godine, ovim riječima: "Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac ... vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je 'počelo bez počela', ali također da je, ukoliko je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti". Takva objašnjenja nisu grčki teolozi smatrali dovoljnima - ni u prvom tisućljeću, ni do danas.
Jedni su tvrdili da je Duh Sveti zasebno biće, a drugi su Trojstvo smatrali jednim i nedjeljivim. ''Filioque'' postaje pitanje teološke kontroverze od trenutka kad je dodan u Nicejsko vjerovanje bez potvrde od strane '''ekumenskog koncila'''.
 
BiloDrugi najznačajniji predmet sukoba je mnoštvouloga koju ima '''papa'''.U mnoštvu biskupa ukoji Crkvi,upravljaju amjesnim crkvama, na istoku se papa (biskup Rima) smatrao '''prvim među jednakima''', ali- Rimkoji jestoga tvrdiorecimo ima iznimnu čast i ovlaštenje da jese jedino po njegovom pristanku može sazvati valjani [[Ekumenski sabor|opći crkveni sabor]]; zaključci takvog sabora ne mogu postati pravovaljani dok ih papa '''jedinine preostaliodobri apostolski(makar namjesnik'''su pravoslavni i nakon Velikog raskola imali raznih regionalnih sabora i širih okupljanja biskupa, ne smatraju oni niti jedan od tih sabora za punovažni Opći crkveni sabor). Na početkuzapadu papinose prisvajanjerazvila vlastiznačajna nateološka zapadudisciplina nijekoja smetalose pravoslavcimabavi -tzv. sve"petrovskom dokslužbom" je([[Latinski ostajalojezik|lat.]] na"munus tomepetrinum"), koja polazi od toga da je uIsus pitanjudao posebno prvenstvo ne samo zapad.Apostolu AliPetru dogodilokao sepoglavaru toapostola, danego jei svim njegovim nasljednicima na mjestu biskupa Rima. Stoga katolici smatraju da papa odlučionad proširitiCrkvom tuima vlast ianalognu naonoj istočnekoju kršćaneotac podjednakopatrijarhalne iobitelji pokušaoima prisvojitinad isvojim istočneukućanima, '''patrijarhate'''ili kralj nad kraljevstvom. Pismo napisano od strane pape Nikole 865. godine proklamira kako je '''"papinska moć nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom Crkvomcrkvom".'''
 
==Geografska podjela teritorija među denominacijama==
 
Podjela otprilike prati rijeke [[Drina|Drinu]] i [[Dunav]] (tj. [[Hrvatska|hrvatske]] i [[Srbija|srpske]] krajeve), [[Mađarska|mađarsko]]-[[Rumunjska|rumunjsku]] granicu (tj. granicu tadašnjih [[Ugarska|Ugarske]] i [[Vlaška (kneževina)|Vlaške]]), te rijeku [[Visla|Vislu]] do [[Baltičko more|Baltika]] (tj. granice [[Poljska|Poljske]] prema [[Bjelorusija|Bjelorusiji]]). Baltičke države [[Estonija]], [[Latvija]], [[Litva]]nija, [[Pruska]] i [[Pomeranija]] su u "sivoj zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale [[pogani|poganske]] [[religijske zajednice]].
 
[[Kategorija:Povijest Crkve]]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Crkveni_raskol"