Eksperiment s malim Albertom: razlika između inačica

'''Eksperiment s malim Albertom''' je [[Psihologija|psihološka]] studija slučaja provedena [[1920.]] godine s ciljem dokazivanja hipoteze o klasičnom uvjetovanju. Pokrenuo ga je istraživač [[John B. Watson]] s asistenticom Rosalie Rayner na sveučilištu Johns Hopkins. [[Dijete]] koje je u psihološku literaturu ušlo pod imenom Albert bilo je staro devet mjeseci kad je eksperiment započeo. Poput ostale male djece nije se bojao životinja, štoviše, zabavljala ga je igra s njima. Jednog je dana Albert posegnuo za malim bijelim mišem, a Watson je proizveo snažni iznenadni zvuk udarcem o gong. Buka je predstavljala neuvjetovani podražaj, a strah djeteta neuvjetovanu reakciju. Ponavljanjem tog postupka i uparivanjem neuvjetovanog (buka) s uvjetovanim (miš) podražajem, Watson je kod djeteta izazvao uvjetovanu reakciju straha na samu pojavu miša, što je dokaz klasičnom uvjetovanju. Međutim, neočekivano se dokazao i još jedan psihološki fenomen, tzv. generalizacija podražaja - mali Albert počeo se bojati i bijelibijelih zečeva, pa čak i bijele brade djeda mraza. Na sve slične podražaje reagirao je plačem. EtičkaoravdanostEtička opravdanost ovog pokusa je upitna.