Hrvatsko proljeće: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 45:
Pravi je zamah reformnoga pokreta počeo s Desetom sjednicom CK [[SKH]] (siječanj 1970.) kada je u sukobu s Milošem Žankom hrvatska partijska organizacija osudila [[jugounitarizam|jugoslavenski unitarizam]] kao ništa manje opasan za stabilnost sustava od hrvatskog [[nacionalizam|nacionalizma]]. Nova je formulacija predstavljala političku revoluciju u hrvatskom javnom životu. Nakon Desete sjednice bilo je moguće osporavati protuhrvatsko unitarističko [[jugoslavenstvo]], a time afirmirati i neovisan hrvatski politički kurs. Hrvatska je bila definirana kao posebna i uvjetna politička zajednica, što se još više produbilo u raspravi o ustavnim amandmanima 1971., posebno u pravno–politološkim prijedlozima Nerkeza Smailagića.
 
Reformno se razdoblje poklopilo s otvaranjem niza konzervativnih ustanova (reforma [[SKH]], koncilska reforma u [[Katoličanstvo u Hrvatskoj|Katoličkoj crkvi]], sveučilišna reforma) i s početkom studentskih i drugih socijalnih gibanja unutar zapadnih liberalnih demokracija, i to u uvjetima globalne kulturne demokratizacije i prvih najava informatičke revolucije. Hrvatsku je zahvatio velik zamah kreativnosti. Razdoblje od polovice 1960-ih do početka 1970-ih bilo je – u drugoj polovici XX. stoljeća – doba najvažnijih dostignuća u hrvatskoj znanosti, [[hrvatska književnost|književnosti]] i gotovo svim granama umjetnosti. To je razdoblje najznačajnijih programskih listova i časopisa (''[[Hrvatski tjednik (Zagreb)|Hrvatski tjednik]]'', ''HGG'', ''Hrvatsko sveučilište'', ''Kritika'', ''Omladinski tjednik'', ''Studentski list'', ''Telegram'', a na svoj način i filozofski časopis ''Praxis'') i velike slobode u svim medijima. ''[[Vjesnik]]'', ''Vjesnik u srijedu'' i drugi listovi, kao i središnje katoličko glasilo ''[[Glas koncila]]'', prenosili su oštra zapažanja mnogih reformnih novinara. Predvodio je [[Matica hrvatska|Matičin]] ''Hrvatski tjednik'', posebno pod uredništvom [[Vlado Gotovac|Vlade Gotovca]]. Istodobno su se promišljali sustavniji oblici gospodarske reforme, koji su neminovno otvorili pitanja slobodnoga tržišta i kontrole nad ostvarenim »dohotkom«, odnosno profitom.
 
Hrvatsko je proljeće imalo tri aspekta. Prvo, taj je pokret potekao iz potrebe dijela hrvatske političke elite da relegitimira svoju vlast u novim društvenim okolnostima – u kriznom razdoblju, kada je stari komunistički model gubio uvjerljivost, a izazovno mu je oponirala radikalna nova ljevica, sa svim pretpostavkama nove ideologizacije. Drugo, upravo zbog toga što je inicijativa bila u rukama dijela političke elite, taj je pokret bio reformski, tj. nužno je djelovao unutar zadanoga političkog i državnog sustava, te iz njega crpio različite ideologeme u funkciji njegove temeljite promjene. Treće, taj je pokret poprimio masovan oblik, što znači da je [[SKH]] svoj politički legitimitet prvi put tražio u masovnoj podršci, preko novih transmisijskih organizacija.