Josip II., car Svetog Rimskog Carstva: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 51:
'''Josef Benedikt August Johann Anton Michael Adam''' ([[Schönbrunn]], [[Beč]], [[13. ožujka]] [[1741.]] - [[Beč]], [[20. veljače]] [[1790.]]), [[rimsko-njemački car]], [[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom|ugarsko-hrvatski]] i [[Češka (povijesna pokrajina)|češki]] kralj od [[1780.]] do [[1790.]] Josip II. bio je sin [[Marija Terezija|Marije Terezije]] i njezin suvladar od [[1765.]], kada je preminuo njegov otac [[Franjo I., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo Stjepan Lotarinški]].
Zapamćen je kao [[prosvijećeni apsolutizam|prosvijećeni apsolutist]] i neuspješni reformator koji je pokušao postići previše različitih stvari u vrlo kratkom vremenu. Također je bio značajni mecena umjetnosti: on je bio vladar kojem su se nastojao svidjeti npr. [[Wolfgang Amadeus Mozart|Mozart]], [[ Ludwig van Beethoven|Beethoven]] i [[Antonio Salieri|Salieri]] (čak je dobio kolokvijalni naziv "Kralj Glazbe").
Prema nenjemačkim narodima, provodio je Josip II. opsežan program germanizacije.
==Životopis do dolaska na vlast==
Line 71 ⟶ 73:
Uvelike je oslabio moć i autoritet Crkve, te su na njegovom dvoru razrađene politike odnosa države sa Crkvom u kojem se sagledavalo Crkvu kao resor državnog aparata, a svećenstvo kao državne službenike. Katolička teologija je ideje na kojima su te politike počivala osudila - pod imenom [[jozefinizam]] - kao nepravovjerne (valja imati na umu da su Josip II. i njegovi dvorani bili katolici i naveliko se bavili crkvenim poslovima; pa je sasvim legitimno razmatrati jesu li u svojem katoličanstvu bili pravovjerni). Ukinuo je velik broj samostana diljem Monarhije; novac od (ras)prodaje zemlje bi iskoristio za, npr. podizanje državnih škola - koje su zamijenile crkvene institucije što su ih vodili ti samostani (te je onda, jasno, trebalo povećati poreze da bi se financirale državne škole; slično će se činiti i kasnije, nakon [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]]). Oduzeo je Crkvi primat nad obrazovanjem; među ostalim, ukinuo je 1783. godine [[Collegium Croaticum Viennense|Hrvatski kolegij u Beču]]) i [[Pavlini|pavlinsko sveučilište u Lepoglavi]]. Obrazovanje je u svojem carstvu isto povjerio školama i svjetovnim profesorima. Ovi potezi lišili su ga potpore svećenstva, tako da je Josip II. u posljednjim godinama vladavine ostao bez ičije potpore u ključnim trenutcima.
==Germanizacija==
Državna politika zasnivala mu se na stvaranju jedinstvenog naroda i provođenju sustavne [[germanizacija|germanizacije]]. Provođenje germanizacije imalo je (barem za one narode kojima je nametnuta) negativan učinak što se na koncu pokazalo poraznim za cara Josipa II. i dovelo u pitanje stabilnost države i mir među narodima koje je obuhvaćala. Svim je činovnicima dao rok od 3 godine da nauče govoriti [[njemački jezik]].<ref> {{cite news | first = Martin | last = Votruba | title = Emperor Joseph II, The Law on the German Language in Administration. 18 May 1784. | publisher = University of Pittsburgh | url = http://www.pitt.edu/~votruba/sstopics/slovaklawsonlanguage/Austrian_Law_on_the_German_Langauge_in_Hungary_1784.pdf | work = Slovak Studies Program}}</ref> Provođenje ove reforme također se nije pokazalo uspješnim te je Josipu donijelo više neprijatelja nego saveznika posebno u Ugarskoj, Hrvatskoj i Nizozemskoj. ▼
▲Državna politika zasnivala mu se na stvaranju jedinstvenog naroda i provođenju sustavne [[germanizacija|germanizacije]]. Provođenje germanizacije imalo je (
==Prema kraju vladavine: povlačenje većine reformi==
U posljednjim godinama svoje vladavine, Josip ulazi u [[Dubički rat]], manji sukob Monarhije i [[Osmansko Carstvo|Osmanlija]] održan u sklopu [[Rusko-turski rat 1787.-1792.|Rusko-turskog rata]] [[1787.]] - [[1792.]] Car nije imao previše uspjeha u tom ratu, zbog čega i jest potražio potporu onih koji su mu nekoć bili odani (plemstvo, Mađari, Crkva). No, naišao je ja odbijanje, odnosno na osvetu jer je svojim reformama pogoršao unutardržavno stanje. Kada je uvidio da mu nitko ne želi pomoći, Josip II. je "kupio" pomoć obećavši kako će povući sve svoje reforme - tada je stigla i pomoć. Josip II., veliki reformator, tako je morao povući sve svoje reforme, izuzev Patenta o vjerskoj toleranciji i Patenta o ukidanju kmetstva. Provodeći većinu vremena na bojištu u Dubičkom ratu, Josip II. se razbolio, te po povratku u Beč umro od posljedica bolesti [[20. veljače]] [[1790.]] godine. Car tako nije doživio kraj rata kojeg je započeo (kao ni [[Franjo Josip I.]] stotinjak godina kasnije), a ovaj je završen već sljedeće godine, [[Svištovski mir|Svištovskim mirom]] iz [[1791.]], kojega je potpisao Josipov brat, [[Leopold II., car Svetog Rimskog Carstva|Leopold II.]].
|