Krmpote: razlika između inačica

Dodano 109 bajtova ,  prije 9 godina
Formatiranje (koliko-toliko)
({{esej}})
(Formatiranje (koliko-toliko))
 
{{esej}}
'''K R M P O T E'''
 
 
Sa Vrbnika, osobito iz uvale Ogrul na otoku Krku, lijepo se vide u njihovom, terasastom spuštanju u Jadransko more - Gorski kanal - obronci planine Velika Kapela. Prije podne, dok je Sunce na istoku, naš pogled zaustavlja tisuću metara visoka, jedinstvena, impozantna koso položena ploha.
Na ovoj je padini najvjerojatnije već živio neolitski čovjek. Kod Cupine je pronađena kamena sjekira, u Vodnoj dragi kameno oruđe, a nedaleko od Sibinja, Tomišine drage ima dosta pećina i vode te guste hrastove i bukove šume, pogodnost za elementarno življenje. Nešto kasnije ovo područje nastanjuje ilirsko pleme Liburni, arijevskog ili indoeuropskog porijekla. Prvi sukob Ilira i Rimljana datira iz 229. godine prije Krista, za vladanja kraljice Teute. Sukobi ili ratovi između Ilira i Rimljana traju više od dva stoljeća i završavaju pobjedom Rimljana u vrijeme cara Augusta, 9. godine poslije Krista.
/Ilirske gradine nalazimo iznad Svetog Jakova, Sibinja i Vlaške peći/.
 
Rimska cesta koja je vodila od Akvileje, Trsatice, Volcere, rimske stražarnice ad Tures sa sigurnošću je kosom tangentom sjekla Krmpote od Drinka preko Bili, Vrataruše, Klarćevca, Veljuna i ispod Orlova gnijezda do Vratnika. Ako sada, u jednoj gotovo realističnoj fantaziji, zamislimo rimske legije, kohorte pješaka s oficirima (centurijama) na konjima pa i samog rimskog cara Augustusa na čelu svojih legija, osjećat ćemo se indirektno, u nekom narcističkom zanosu, preko ovoga krmpotskog prostora, kao svjedoci svjetske povijesti. Pitamo se što su ovi rimski vojnici mislili prolazeći ovim divnim prostorom.
Kada su ovi predjeli pripali Rimljanima ušli su u sastav provincije Dalmacije koja je spadala u tzv. Carske provincije. Rimsko carstvo razdjelio je car Teodozije (379.-395.) na Istočno i Zapadno. 375. prodor Huna. Krajem V. stoljeća ovim područjem zagospodarili su Istočni Goti i zadržali se sve do 536. godine.
 
U doba hrvatskih narodnih vladara, ovo područje bilo je granično i pripadalo je Gackoj župi, čija međa se protezala od Ledenica do Trsata. Početkom XIII. stoljeća zagospodarili su knezovi krčki, kasnije nazvani Frankopani i zajedno sa Zrinskima držali su posjede i luke sve do svoje propasti potkraj XVII. stoljeća.
Krajem XV. i početkom XVI. stoljeća, Primorju je s istoka zaprijetila velika turska sila te se stanovništvo odselilo u zapadnije, sigurnije krajeve (Gradišće, Modrušani u Istri).
Krajiške vlasti u Senju i Karlovcu nastojale su, u prvom redu zbog strateških razloga, te pogranične oblasti naseliti svojim podanicima.
 
Do prve seobe Krmpoćana iz sjeverne Dalmacije došlo je već 1605. godine. Senjski kapetan Daniel Frankol, u dogovoru sa grofovima Nikolom i Jurjem Zrinskim, preselio je pedesetak obitelji iz Velikog sela Krmpote (Carmpotti) kod Zemunika u Lič kod Fužina (Gorski Kotar). 1627. stiže nova seoba oko 20 obitelji.
 
Iako su Krmpoćani trebali biti Frankopanski podanici, kmetovi, oni se zbog svoje snage, vitalnosti i vojnog potencijala vrlo brzo uključuju u vojnički i borbeni poredak Senjske vojne kapetanije, kasnije Primorske vojne krajine. Najveći srednjovjekovni, vojnik, vitez, i junak Ivan Senjanin (Ivan Vlatković) bio je jedan od njih. Bio je on i zapovjednik Krmpoćana u Liču 1609. godine. Krmpoćani su sve do pedesetih godina prošlog stoljeća usmeno prenosili i često navečer uz petrolejku čitali i divili se svom junaku Ivi Senjaninu. Anđelko Mijatović u svojoj raspravi - knjizi ‘’Senjski uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti’’ (Naklada, zavod Matice Hrvatske 1983.) donosi na nekoliko stranica kratke biografsko - povijesne podatke o Ivanu Vlatkoviću (Ivi Senjaninu). On najprije piše o njegovom junaštvu te navodi da po zapisu Tome Jurčića iz Gornjeg Vrdola (danas selo Župa u Imotskoj Krajini), za godinu 1596. stoji, kako se u jesen te godine sjekao na megdanu u Makarskoj vojvoda Ivan Vlatković iz Senja sa Ahmet –agom Cukarinovićem, “ter Ivan odsiće Cukarinoviću livu ruku sa šakom, i ondi mu udilj pade na zemlju i odnese je Vlatković u Senj’’. Mijatović donosi i neke istaknutije narodne pjesme o hrabrosti, lukavosti i junaštvu senjskih uskoka poglavito njihovog vojvode, kapetana i zapovjednika Ive Senjanina. “Mala se je četa podignula baš iz Senja mjesta plemenita. Mala četa trideset Senjana pred tom četom Senjanin Ivane - Senjska četa juriša na Turke”. Nadalje, pjesme od kojih ćemo navesti samo neke: “Ukradena i povraćena Jela Sunorica”, “Ivan Senjanin spašava sestru Draginju iz zarobljeništva iz Mletaka”, “Ivan Senjanin pogubi kapetana bihačkoga”.
Predivna pjesma, puna je romantičkog zanosa, čežnje i senzibiliteta - ”Ukradena i povraćena Jela Sunorica“. U njoj se vidi kako su ovi uskočki gorštaci imali i drugi meki, idilični, romantični dio ličnosti. Zanimljivo je da je Ivan Senjani, vjerojatno Krmpoćanin, vodio pregovore s Venecijom - Mlecima, Španjolcima i Austrijom. Mijatović dalje navodi “Ivan Vlatković pogubljen je prije 25. srpnja 1612., prije nego što je njegova žalba za pomilovanje stigla u Graz”. Kad se sagleda tko je bio Ivan Vlatković, onda nije čudno što su pravovjerci suda i njegove potvrde bili takvi.
 
Kao uskok i jedan od glavnih uskočkih vođa, uživao je veliki ugled kod svojih suboraca, a kod neprijatelja je izazivao strah. Vlatkovićevo ime uzvikivalo se u jurišima i navalama. Ratovao je od Pule u Istri do Kroje u Albaniji, od Karlovca i Petrinje do Trebinja u Hercegovini. Održavao je veze sa Španjolskim kraljem i drugim istaknutim ljudima svojega vremena. Kao “siromašni hrvatski ratnik, protivnik je tuđina u Hrvatskoj, pa svoje sunarodnjake podbada protiv cara i njegovih njemačkih generala te traži da Senj potpadne pod upravu hrvatskog bana u Zagrebu. Kao takav, bio je velika opasnost za probitke Habsburgovaca u hrvatskim zemljama. O sudjelovanju Krmpoćana u uskočkim pothvatima na moru izvještava u svojoj znanstvenoj raspravi/knjizi Gligor Stanojević, “Senjski Uskoci“ (Vojnoizdavački zavod Beograd, 1973).
Krmpoćani će se zajedno sa Senjanima kroz čitavo XVII. stoljeće boriti protiv Turaka. Oslobađanjem Like i drugih krajeva Hrvatske od Turaka, 1699. godine, usprkos protestu hrvatski velikaša, Austrija osniva na ovom prostoru Vojnu Krajinu - Lička, Otočka, Ogulinska i druge pukovnije - regimente. U sastavu Ogulinske regimente nalazila se i Krmpotska satnija ili kumpanija. Kasnije se krmpotski krajišnici na strani Austrije bore po čitavoj Europi, posebno su se isticali u sedmogodišnjem ratu od 1756. do 1763. Borili su se i protiv Francuza najprije u Italiji, a zatim 1805. i 1809. u Hrvatskoj. Nakon pobjede Francuza Krmpoćani postaju francuski vojnici, “mnogi su oduševljeno prihvatili novu vlast i zajedno sa Francuzima ratovali po čitavoj Evropi, čak i Rusiji” (prof. Pavličević). Neki stariji Krmpoćani, iseljenici u Minnesoti (SAD), od svojih su predaka slušali da je Napoleon imao pretežno Krmpoćane u svojoj osobnoj pratnji, gardi. Napoleon je, naime, po pričanju tvrdio da „nema boljeg vojnika u Europi od Hrvata”. Nakon sloma i poraza Napoleona, u Krmpote vraća se stara Austrijska krajiška uprava. Krmpoćani opet ratuju u Italiji, a zatim, 1848. godine, u vojsci hrvatskog bana Josipa Jelačića u Mađarskoj. Godine 1859. ratuju protiv Francuza i Talijana, a 1866. protiv Prusa. Prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. opet će sudjelovati i Krajišnici – Krmpoćani. Godine 1881. krajiški teritorij sjedinjen je s Hrvatskom. U Prvom svjetskom ratu (1914. -1918.), Krmpoćani, bore se na strani Austrije, najprije na Drini u ratu protiv Srbije, u Galiciji protiv Rusije, na Soči protiv Italije. 1. prosinca 1818. proglašeno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
Čitajući veliko klasično djelo svjetske i ruske literature Tolstojev “Rat i mir“ u središtu zbivanja su pripreme za rat na čelu s velikim i strašnim Napoleonom. Isprepleću se u tom romanu i mnoge individualne sudbine, ali sve u očekivanju velikog okršaja sa Napoleonom. Car Aleksandar I. proglašava grofa Kutuzova za glavnog zapovjednika ruske vojske. Kutuzov, mali pogrbljeni starac koji već slabo vidi, gotovo je nepokretan. U početku, postojala je samo jedna varijanta, svakako braniti Moskvu i ne dopustiti Napoleonovim trupama upad u rusku svetu prijestolnicu. To je bilo i mišljenje cara Aleksandra. Kutusov, bez obzira na veliki otpor ruskog plemstva, naređuje potpuno napuštanje Moskve. Dolazi do velike bitke kod Borodina, gdje pogiba ukupno, s obje strane, oko 1oo.ooo ljudi. Rusi se povlače iz ove bitke. Kad je Kutuzov dobio obavijest da Napoleon ulazi u Moskvu, naređuje zvonjavu svih crkava u Rusiji koji objavljuju pobjedu nad Napoleonom. Dirljiva je scena u holivudskom filmu snimanom po Tolstojevom romanu, gdje veliki lisac starac Kutuzov, čuvši da Napoleon ulazi u Moskvu, pada na koljena i zahvaljuje se Bogu, jer to je bio njegov plan i cilj, možda najneobičniji i najveći strateški potez u svjetskoj povijesti ratovanja. Šahovski rečeno, kada bi šahovski velemajstor žrtvovao kraljicu da bi dao mat u drugom potezu.
Napoleon ulazi u napuštenu i spaljenu Moskvu. U dosadi čeka rusku delegaciju da potpiše kapitulaciju. Nitko nije dolazio. Korzikancu je sada jasno, da ga je stari general nadmudrio. Bio je to početak njegovog kraja.
 
U ovoj velikoj svjetskoj bitci, bore se na strani Francuza i krmpotski mladići, Krmpotska kompanija u okviru Druge hrvatske regimente. Stoji u nekim izvještajima pa i po pričanju starijih krmpotskih iseljenika iz Amerike. Krmpotska kompanija je prva ušla u Borodino. Napoleon se povlači iz Moskve kod Brezina, pada u klopku ruske vojske. Spašavaju ga hrvatski vojnici, među njima i Krmpoćani. Poslije ove bitke Napoleon se zahvaljuje Hrvatima. Poznata je njegova izreka, nema boljeg vojnika na svijetu od Hrvata, sa 100.000 Hrvata osvojio bi čitav svijet. Napoleon je u Rusiji izgubio oko 200.000 vojnika, a od oko 4.000 Hrvata, kući ih se vratilo 200. Svakako bi trebalo u arhivi Hrvatskog instituta za povijest pronaći imena ovih slavnih hrvatskih vojnika među njima i onih mladića iz Krmpotske kompanije. Gledajući u Moskvi, veliku maketu Borodinske bitke, Krmpoćanin se pita je li tu poginuo ili se borio netko iz njegovog krmpotskog kraja.
 
Sadašnja granica Krmpota, prema Senju ide smjerom – Cupina, Sušanj, Rosnjak, pilana Alan, krmpotske Vodice. Ova istočna granica Krmpota pomicala se, mijenjala. Stanovnici ovih “graničnih područja” su jezično, rodbinski tradicionalno povezani, gotovo isti. Zapadna admistrativna granica bila bi definirana linijom Smokvica, Poljice, Drinak, Duliba.
 
 
Devet kilometara od Senja, prema Novom Vinodolskom, s donje strane magistrale nalazi se zaravan Kozica - sada s restoranom i velikim kampom. Ova zaravan smještena je na izlazu iz Tomišine drage. S mnogobrojnim pećinama, vrtačama, gredama i strminama ovaj prostor zauzima mistične strukture u podsvijesti Krmpoćana. U Tomišinoj dragi, a i neposredno iznad nje, nalazile su se velike šume. Za vrijeme okupacije, Talijani su, koristeći se jednom žičarom izvozili brodovima velike količine ovog drveta. U Tomišinoj dragi raste i endemsko bilje.
 
Još u rimsko vrijeme, na prostoru Kozice nalazili su se vinogradi. Ovdje su pronađene rimske opeke pa se pretpostavlja da je na tom mjestu bila neka rimska vila ili ljetnikovac nekog bogatog građanina rimske Senije.
 
Od Kozice vodi jedan put preko Šatora u Krmpote, jedan od najstarijih puteva još iz ilirskog doba. Danas, ovaj put, potpuno je neprohodan. Do Vlaške peći, može se nešto lakše popeti ako od Kozice vozimo. Dalje dolazimo do jedne manje uvale (na stijeni nalazi se mramorna ploča u čast partizana koji su ovdje zarobili talijanske jedinice u povlačenju). Na izlazu iz ove male drage nalazi se oveće parkiralište. Preko puta ceste, od tog parkirališta, penjemo se oko 200 metara još uvijek relativno teškom strminom. Iznenada se pred nama otvara veliki otvor Vlaške peći. To nije pećina, ona nije duboka, dugačka, ali širinom od oko 36 i visinom do 12 metra služila je čovjeku tisućama godina. Prije skoro 3000 godina, u njoj je živio neolitski čovjek, a kasnije, u kontinuitetu, ovdje žive Liburni. Na samoj površini, pronađeno je i kasno antičkog rimskog novca. S razlogom se pretpostavlja kako je ovaj novac bio skriven u “krovnoj” stijeni koja je pala i rimski novčići, juden groši (nazvani po Judi Iškarijotu koji je izdao Isusa Krista i dobio nekoliko ovakvih sličnih srebrenih novčića) našli se odmah na ulazu u “pećinu”.
 
U Gorskom kanalu, Liburni su se borili i pomogli Cezaru u borbi, građanskom ratu između Cezara i Pompeja 49. godine prije Krista. Svojim brzim, bez ijednog čavla izgrađenim brodovima, vrlo uspješno su gusarili.
Lučica na Krku, sa sjeverne strane gotovo preko puta Vlaške peći, Lupeški porat pa Tatina na Golom otoku oduvijek su bile sastajališta gusara i drugih lopova i avanturista. Vlaška peć, nekoliko je puta, ali još uvijek nedovoljno arheološki istražena. U blizini se spominje nalaz najzapadnije pronađenog pisma na kamenu, Bosančica, te zatvoreni grob nekog srednjovjekovnog hrvatskog velikaša.
 
Sama riječ šator je turskog porijekla (tur. Cadir, a u turski jezik riječ je došla iz perzijskog cadder (čađa). R. Pavelić mišljenja je kako je Selo dobilo ime po šatorima senjski uskoka koji su nakon raseljavanja iz Senja ovdje živjeli. Ovaj toponim treba na osnovu topomorfološke građe na terenu proučiti i ispitati je li toponim postojao i prije doseljenja Krmpoćana. Njegovi prvi krmpotski stanovnici bili su Baleni i Stojevići koji su se kasnije dijelom preselili u Proseni dolac. Bavili su se tradicionalno pčelarstvom.
 
Toponimi istočne granice Krmpota - Granica sa Senjom
 
PROSENI DOLAC MALIĆ KAPIČOLA
Krmpoćani su, najvjerojatnije krećući se sa svojim stadima od Gorskog kotare (Lič) prema Velebitu, već jako rano imali svoja privremena staništa u Prosenom docu. Iako se u njemu već preko 200 godina uzgajao krumpir, ostalo je kao jedan lijepi, gotovo upozoravajući arheološko - ekonomski relikt staro ime - Proseni dolac. Krumpir su donijeli Krmpoćani – krajišnici u svojim, vojničkim torbama nakon sedmogodišnjeg rata, krajem XVIII. stoljeća (Balen; Rogić). Krumpir je još pedesetih godina prošlog stoljeća bio osnovna, skoro jedina hrana Krmpoćana. Pripremao se na sve načine. Kako je bilo malo kruha, djeca su krumpir jela gotovo svakodnevno pa i drobeći ga u mlijeko.
 
Do Prosenog dolca, dolazi se cestom koja ide od Alana prema Svetom Jakovu - Krmpotama. Ova cesta, najprije vodi kroz jednu malu šumicu, lijevo je selo - zaselak Zamalić, desno veliko polje – Rošnjak/ zapadni dio Rošnjaka – Kolista, nastavlja dalje kod jednog, neobičnog kamenog spomenika, odvaja se na lijevo cestom prema selu Podomaru. Najprije dolazi zaselak Stojevići pa onda kuće Balena. Kasnije se vrlo uska cesta spušta u “Poda dolac“ gdje se nalaze samo dvije kuće, jedna je vjerojatno iz XIX. stoljeća - prastara cisterna. Ispred ovih, osamljenih dviju kuća pruža se pogled na gotovo rajsku dolinu - Proseni dolac. Okružen je brdima Kapičole i dominantnom šumom obraslog brda Malića. Na vrhu, nalazi se udubina slična krateru. Malić je najvjerojatnije dobio ime po staro slavenskoj mjeri za brašno - malicu. Izgledom podsjeća na neku naopako okrenutu, vjerojatno drvenu starinsku posudu za mjerenje brašna. Kraško, golo brdo Kapičola zatvara Proseni dolac s njegove južne strane. Naziv Kapičola dolazi, najvjerojatnije, od glagola kapicati se (u davno vrijeme, dok nije bilo lopte djeca su igrala nogomet s kapom). Druga verzija, nastanka imena, biIa bi po ilirskom bogu šuma Kapicu. (Druge varijante za naziv malic bila bi od Maline, Malič se naziva i jedna vrsta omanjeg bora, ali je tamo na kraju č; ”malice”-zaselak-Šimunović).
Preko Kapičole, prema Krmpotskoj šumi, vodila su iz Primorja dva gotovo pararelna puta, jedan iz Sibinja, a drugi iz svetog Jakova. Ove puteve, Sibinjanin Roko Butković spojio je jednom prečicom, po vrhu Kapičole, koju je onda narod nazvao Rokin put. Roko je bio krmpotski div, Veli Jože (Rikica Pavelić navodi u svojoj knjizi Bunjevci da je bio visok 215 centimetara).
 
Usjevi iz Prosenog doca, hranili su stanovnike sela Podbile i Podomara. Uzgajao se krumpir, ali i razna žita, najviše pšenica. Stanovnici su, po sjenama brda u dolcu znali koliko je sati. Svaki komadić ove plodne zemlje bio je brižljivo obrađen. Tijekom obrade zemlje, ljudi su se šalili, dozivali, posebno je bilo veselo tijekom vršidbe žita na gumnima na kraju dolca, prema Maliću. Svi su se radovali usjevu, plesao se je i pjevalo, sve je bilo nekako u pokretu, u ritmu s prirodom. Bile su to scene kao iz Gotovčevog Ere s onoga svijeta sa ondašnjim Đulama koje su se zvale Zora, Kata, Marija. Ove ljepotice su bile, kao i svugdje u svijetu ležerne, mirne, svjesne svoje prirodne važnosti i premoći. Kako smo već rekli, Proseni dolac, nalazi se kao u nekoj ogromnoj rajskoj kolijevci, između brdašca Kose na kojoj je smješteno selo Podomar, brda Malića i Kapičole. Dolac se otvara prema zapadu, prema selima Oboru i Ruševu.
Proso – lat. Panicum miliaceum - prethistorijska žitarica do početka uzgoja krumpira, najvažnija žitarica u krmpotskom kraju - prosena kaša jela se svaki dan - od Prosa nastao je Proseni dolac.
 
Put koji vodi od sela Bile (pod Bile) preko Kapičole presijeca brdo Malić, dolazi do Rosnjaka, presijeca Bradinu vlaku, penje se između kose Aženice i Balenskog doca (u tom docu nalazi se jedna livada naziva Adžinica – vjerojatno dobila ime od hadžija. Ovaj podatak dobili smo od gđe. Lejle Balen Vukuši), ostavlja desno brdašce Jazvinu, lijevo livadu Colinku (ime po Čolićima zaselku u Podomaru). Ovi su vjerojatno dobili nadimak po tome što je netko u obitelji ili rodu tromo hodao ili bio šepav (lat. glagol colati - tromo hodati ili Šepati - Enver Ljubović). Gotovo u istoj visini sa Colinkom, s desne strane puta, pruža se velika, šumom potpuno okružena livada -Dugačka ruja.
 
Nekoliko je mogućnosti i pretpostavki koji bi se mogli uzeti u obzir kod nastajanja ovog naziva.
1. Ruja znači mjesto gdje se može naći voda
2. Ruja je jedna od biljaka ovog kraja (Ruj, rujevina lat. cotinus coggygria).
3. Najvjerojatnije – ova dugačka livada, okružena je s niskom bukovom šumom pa u kasnu jesen, kad lišće dobije crvenkastu boju, osobito kad zasija jesensko sunce, utopi se ova livada u deralistični ugođaj svih varijanata i refleksija crvenog spektra boja s vječnom mirnoćom ovog tisućljetnog, svake jeseni ponovljenog ugođaja, krmpotska varijanta “Indian summer“. U jesen, u dugačkoj ruji sastajala su se djeca Krmpota i Alana, čuvali svoja stada i čekali početak školske godine. Na istočnoj strani, nalazi se Klanac, gdje je poslije Drugog svjetskog rata izgrađena Pilana - Pilana Alan.
 
Vratimo se sada nazad na put kojim smo došli u ruju. Ako idemo dalje, na samom putu, nakon pedesetak metara hoda, naići ćemo na jednu malu, skoro nevidljivu rupu. Ovdje vjerojatno otiću vode u krško podzemlje i onda u more. Malo više, paralelno s Dugačkom rujom dolazimo do velike Livade – Lackovinke. Često možemo naići na srne ili ponosnog srndaća koji u velikim skokovima, bučno ričući u bijegu, savladava ove teško prolazne kamenite strmine.
 
Treća paralelna livada, iznad Ruje i Lackovinke je Jelovica. Običaj je bio tražiti djetelinu s četiri lista koja donosi sreću. S južne strane, nalazi se visoka stjenovita glavica od koje se odbija i podvostručuje zvuk, eho-jeka u svim varijantama - Alpskog “jodlanja”. Sa sjeverne strane Jelovice, stoji visoko bilo - Kokino bilo koje se onda spušta u Tomićinku, pa dalje u Mićinu Dulibu. Lijevo od Kokina bila, ako se ide po samom vrhu, dolazimo preko razvale do Pavelskih bila.
 
 
Povjesničar Pavičić ime Ledenice izvodi od ledine – ravnina, livada. Mislim da nije u pravu, jer bi onda bile Ledinice – ledenice dolaze od leda koji se u nekim krškim jamama i vrtačama zadržava gotovo preko cijele godine, a lokalno stanovništvo bi ga topilo i pilo kao vodu ili kod veći povreda bi ga stavljali na oboljela mjesta. Ledenice su jedna od starih župa Vinodol i od XII. stoljeća bile su u vlasti Frankopana. Granica sa Senjom bila je kod uvale Kozica. Ledeničani su imali na moru dvije Lučice i to Povile i Malu dragu. Klenovnica sa lukom, a isto tako Žrnovnica sa mlinovima pripadale su Ledenicama. Preko Žrnovnice prolazio je i krmpotski i ledenički poštanski promet - “zadnja pošta” što je bilo praktično je su stanovnici, nakon što bi “smlili žito” uzimali sa sobom rijetku poštu za čitavo selo. Preko Žrnovnice se u Mletke (Veneciju) izvozilo krmpotsko hrastovo I bukovo drvo - za jarbole i vesla.
 
U dragi Žrnovnica, kako smo već naveli, nalaze se snažni izvori “žive vode”. Bila je u posjedu pavlinskog samostana svete Jelene kod Senja, kasnije je vlasnik bila uskočka obitelj Daničić iz Senja. Ne zna se točno kad je mlinove preuzela poznata novljanska trgovačka obitelj Ježić koji su se najvjerojatnije doselili iz Crne Gore. Dali su mnoge hrvatske intelektualce i visoke crkvene dostojanstvenike (senjsko modruški biskup). Za vrijeme borbi protiv Turaka, u Ledenicama se nije nalazila velika posada, ali grad Ledenice bilo je gotovo nemoguće osvojiti. Građen je na način da ga se je moglo dobro braniti, na vanjskoj strani imao je samo male otvore - puškarnice. Ledenice su bile sa svih strana utvrđene, zatvorene kao neka granitna stijena koju je bilo nemoguće zauzeti. Stajale su tu godinama i priječile Turcima ulaz u Vinodol. Bile su “ključ obrane Vinodolske kotline“. Kroz Ledenice je prolazila Rimska cesta prema Krmpotama - naziv je ostao do danas “Rimski put“. Između Ledenica i Žrnovnice orkanska bura dosiže brzinu i do 170 kilometara na sat. Ovdje je boravio hrvatski književnik August Šenoa i inspirirao se za opis bure u poznatom romanu Čuvaj se senjske ruke. Isto tako inspiriran ledeničkom gradinom napisao je Kuginu kuću. Uzrečica : “Čuvaj se senjske ruke” –“Cosi dio ti guardi delle mani de Segnani”, nastala je negdje u uskočko vrijeme pa ju je onda književnik Šenoa vrlo brzo zapazio i na najbolji način u svojem dramatičnom romanu ovjekovječio.
 
Iz literature, poznato je da je svijet u slavenskoj kao i nordijskoj mitologiji prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Perun je vladar svijeta živih neba i zemlje. U korijenu stabla živi njegov neprijatelj Veles, bog podzemlja simboliziran sa zmijom ili zmajem.
Veles je stalno izazivao Peruna kradući mu stoku, sina ili ženu. Perun je progonio Velesa na zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili skrivajući se iza drveća, kuće ili ljudi. Naposljetku je Perun uspio ubiti Velesa. “Mit je bio cikličan i ponavljao se svake godine“.
 
Ovdje ćemo nešto iscrpnije predočiti “razgovor“ iz Dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja od 25. siječnja 2007. godine “Razgovor sa Vitomirom Belajem, redovnim profesorom i Tomom Vinšćakom docentom na odsjeku za kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta na Sveučilištu u Zagrebu.
Na novinarsko pitanje “o žrecima i svetištima“ odgovorit će, između ostaloga docent Vinšćak “….Poluotok Veles južno od Novog Vinodolskog svjedoči o drugom važnom starom slavenskom božanstvu Velesu, ali tu moramo još pronaći Peruna i Mokoš”.
 
Ova spoznaja o našem Velesu je nekako apstraktna, nevjerojatna pa i pozitivno šokantna. Da se je upravo tu u blizini izvora Žrnovnice nalazilo neko strano pogansko svetište izazvati će ne samo lokalnu znatiželju. Trebati će to još na terenu istražiti i široko teoretski obraditi. Svakako, nećemo i ne smijemo ove tvrdnje ad hoc odbaciti. Kulturna antropologija, etnologija, etnopsihologija su djelom i apstraktne, ali svakako će biti zanimljivo saznati o širokoj potrebi tih kolektivno podsvjesnih arhaički projekcija iIi fantazija.
Toponim je u povijesnoj literaturi intenzivno, kontradiktorno pa i politikantski površno, tendenciozno, nenaučno diskutiran.
Toponim Drsnik nalazimo u djelu “o upravljanju državom” (De administrando imperio) Bizantijskog cara, pisca Konstantina Porfirogeneta, X. stoljeće. Naime, ovdje je, najprije, jasno da se toponimika nalazi u Bosni, ali razgledavajući i prateći vrlo diferencirane forume u internet, iskristalizirala su se i neka druga mišljenja. U prvom redu, ondašnja je Bosna pa i Srbija imala znatno druga teritorijalna obilježja, isto tako geografsko neznanje i nepreciznost Konstantina Porfirogeneta pridonijela su da se ovaj toponim nije tražio gdje je on bio “u vinodolskom zaleđu” (Forum hrvatske županije po DAI), već na Kosovu ili u Bosni, gdje isto tako, slične pa i iste toponime možemo i danas naći.
 
Ne može se biti kirurg bez medicinske diplome, isto tako ni arheolog ili povjesničar bez odgovarajućeg znanja i specifične metodike. Upravo zato, pogotovo o ovom svjetski poznatom djelu (DAI) mogu samo uvjetno diskutirati. Čitavo ovo moje pisanje o krmpotskim toponimima je samo jedan pokušaj (autohtoni prilog) bez nekih drugih pretenzija. Godinama sam pokušavao za ovu problematiku angažirati neke naše pa i najkompetentnije onomastičare, ali nažalost bez uspjeha. Vjerojatno će jednom i krmpotski kraj u hrvatskoj toponomastici doći na na red pa će i ovaj naš prilog možda biti od neke koristi. Što se tiče lokalizacije Drsnika iz careva izvještaja, sigurno će buduća istraživanja naći preciznije naučnije fundirane odgovore i rješenja.
 
Drugo značenje Drsnika bio bi od ranoslavenskog, lužičko -srpskog drezdani - šumski ljudi - osnova za ime njemačkog grada Drezdena.
 
Treća osnova bila bi biljka - drezga. Poznato je da drezga raste isključivo u močvarnim krajevima, a selo Drsnik je smješteno i u ljutom kršu.
 
Nada Klaić u svojoj knjizi “Vinodol od antičkih vremena do knezova Krčkih i Vinodolskog zakona” na 21. stranici piše: “Stoga je u borbi sa Avarima u krajnjoj liniji bizantski car ima, rekli bismo, veliku sreću: unaprijed je mogao znati da mu Avari nisu sposobni oteti otoke, a još manje na njima organizirati svoju vlast. Stoga on obnavlja u Kvarneru, prije svega gotski obrambeni sistem, ali zaštićuje također obalu čitavim nizom utvrda, počevši od utvrde na otočiću Palacolu duz čitave obale”. Možda je jedna od tih utvrda bio i stari grad Lopar – kod Novog Vinodolskog. Lopar je mlađi toponim (vidi Lopar na otoku Rabu). Ako sada, što nije uvijek naučno dopustivo, ali amater istraživač će ovdje dozvoliti pretpostavku da se Lopar zvao prije Drsnik pa su ga onda njegovi stanovnici u neki nemirnim vremenima napustili i preseli se na brdo, pa svojem novom naselju dali staro ime. Bezbroj je primjera u povijesti - stanovnici rimske ad tures lat. kod vrata (tor) slavenizirano današnji Kotor iznad Crikvenice, ili rimska Trsatica koje se nalazila u današnjem starom gradu Rijeci - onda se preselila na strmo, sa svih strana dobro zaštićeno područje današnjeg Trsata.
 
 
Malo lijepo simetrično formirano brdašce iznad Drsnika. Ovaj, donekle nesvakidašnji toponim vraća nas u neko arhaičko balkansko -azijsko pravrijeme i nekog perzijskog ili armenijskog dječaka, čobana koji tu svira svoju frulu. Duduk je nacionalni instrument u Armeniji. Kako mi reče jedna Krmpoćana, gospođa (profesorica biologije): “Prolazile su ovuda, obično na konjima, razne istočnjake skupine, njihove puteve i pravce možemo identificirati po toponimima ili pak još bolje po rijetkim sibirskim i drugim azijatskim biljkama čije su sjeme ovdje donesli konji na svojim kopitima“.
 
Duduk bi se mogao i drugačije tumačiti npr. neko lošije vino ili neki „svikavac koji u proljeće prave djeca lupanjem po kori ili guleći koru s neke mladice“ ali te varijante su s obzirom na sadržajnu simboliku i skoro bezvremensku postojanost ovog naziva, manje vjerojatne.
 
 
Cesta koja vodi od svetog Jakova - Krmpote Polja prema Alanu penje se najprije u zavojima strmo pokraj sela Dubrava pa presijeca Ravnu stranu te nakon jednog zavoja nađemo se na Vrh ravne strane - Borove šume ograđene zidom. Skrenemo li lijevo dolazimo odmah, u brdom Melnik zastićenom selo, Podmelnik. Toponimija nam u prvi pogled izgleda jednostavno melo. Mel je sitni brašnasti pijesak koji se, pomiješan sa vapnom, upotrebljava kao malter za obično unutrašnju oblogu kućnih prostorija. Toponomastička literatura je ovdje mnogo diferenciranija. Prof. Šimunović u svojoj “Istočnojadranskoj toponimiji” (str. 55) između ostaloga navodi “u kultu drveća od kojih preteže hrast, staro slavensko kultno drvo, koje u istarskom razvodu dolazi pod imenom grm, mnel, mel, dub i cer u širem značenju (Quercus)“. Zanimljivu tezu o toponimu Melnik donosi veliki austrijski kreativni, gotovo genijalni erudit i altfilolog M. Žunković. Po njemu, Melnik je toponim koji označava neko utvrđenje, mjesto gdje se vodila žestoka borba (Melbourne u Australiji, između ostalih iste je toponomastičke provenijencije).
 
Sjevernu primorsku stranu Krmpota definira, iznad tisuća metara, visoki masiv. Na vrhu, šumom obrasli Čubrin Vrh (1146m), spojen je preko nižeg, ogoljelog Kolevrata (1036 m) sa Crnim vrhom (1169 m).
 
Luka Krmpotska, jedan je od najstarijih hrvatskih toponima. Luka bi značilo kosanica blizu vode. Luka, kao mjesto gdje pristaju brodovi, sekundarno je nastala definirajući se prvotnim kopnenim toponimom. Označavala bi njivu uz vodu - “najplodnija njiva” ali i močvara. Neki stariji Krmpoćani, bili su mišljenja da je ime nastalo od poznatog uskočkog vojvode Luke Barjaktara što nije točno jer vlastito ime Luka se drugačije izgovara i ima drugu fonetiku.
 
Nedaleko Luke, ispod Kolevrata nalazi se sedlo Medveđak. Prvo se smatralo kako je ovdje bilo stanište medvjeda, a druga varijanta (R. Pavelić) je kako je ime nastalo po toponimu sela Medveđe u Dalmatinskoj zagori gdje je bunar Krmpot i gdje se nalazilo staro veliko krmpotsko selo.
 
Treća osnova za naziv Medveđak, bila bi orijentacija po polarnoj zvijezdi - Alfa Major - prva zvijezda zviježđa Velikog medvjeda, zvijezda Sjevernjača. Po toj varijanti, Medveđak bi se nalazio negdje sjeverno od centra Krmpota.
SVIBA
 
Mjesto Črno, po kojem je vjerojatno Crni Vrh dobio ime, nalazi se negdje na 600 metara nadmorske visine, na liniji od Crnog Vrha prema moru. Ova dva toponima, treba diskutirati zajedno, jer njihova zajednička toponimija je nedvojbena. Sam Crni vrh je djelom obrastao borom pa kada ga se gleda, osobito iz daleka, crn je.
 
Druga pretpostavka bila je da se nalazi sjeverno od centra Krmpota. Sjeverno, kod nekih naroda, simbol je crne boje (crno more - pontus euxinius). Selo Bile (Pod Bile) nalaze se na istoku od centra Krmpota.
Po nekim izvorima, crno označava i granični predio gdje su se vodile borbe.
U literaturi je obilno zastupljena simbolika pa i slavenska mitologija koja se bavi ovim ipak neobičnim toponimom - Črno; Crni Vrh. Tako u biblijskoj, pomalo erotičnoj “Pjesmi nad pjesmama“ stoji poznati stih: “Crna sam, ali lijepa, kćeri jeruzalemske”. Prema tumačima Starog zavjeta to je morao biti simbol velike kušnje.
 
U literaturi o slavenskoj mitologiji Crni bog strašni je dlakavi noćni jahač koji obitava na crnom vrhu.
 
 
Teško je, gotovo nemoguće, racionalno, naučno objasniti ovaj toponim. Ako pokušamo geomorfološki, Kolevrat u nekim starijim izvještajima šumara, golovrat (Vukelić), s malo imaginacije bi možda i mogao izgledati kao neki vrat – neko uvrnuće između susjednih brda, Crnog i Čubrinog vrha.
 
Kada neki znanstvenik lingvist naiđe na ovaj toponim, tada on onda poštuje metodiku svoje struke i ne pokušava se upuštati u neke nedokazane ili nesigurne nenaučene argumente i spekulacije. Tako će gospođa Martina Bašić u svojoj naučnoj studiji, nama ovdje susjedne Crikveničke toponimije, navesti – Kolovrat (G. Kolovrata, DL Kolovratac, A=N; I Kolovratin). Obradiva površina pod Dreninom u Gornjem kraju, kraj Lončar, spominje se već u darovnici Nikole Frankopana iz 1412. godine, kada se daje na korištenje pavlinima. Motivacija imena je nepoznata.
 
Amater istraživač će ovdje, na sreću, za svoj komentar imati više slobode. Krmpotski kolevratski predio pruža impozantnu, nadljudsku, svemirsku pozornicu. S jedne strane, prema moru neponovljivi i nezaboravni vidici, Kvarner, Učka, Velebit, zlatnim bojama ili za kiše sivom ozbiljnošću neposredno prezentni otok Krk, a prema sjeveru nekako razmaknuto stijenje i brda kako bi se što bolje zaokružila ova svemirska kulisa. Ovdje se, gotovo uvijek, upada u neka intenzivna razmišljanja pa i stanja proširene svjesnosti, a posebno na Kolevratu, Kolevratskim stijenama, Kolevratskom polju prevladavaju elementarne pozitivne emocije, ditirambični zanos i optimizam.
 
Kolevrat je univerzalni, kolektivno podsvjesni simbol za sreću (C. G. Jung) i to u svim ljudskim vremenima i kulturama - jedan od najraširenijih simbola. Kod Rusa, kolo kao sunce i vrat kao kretati. Simbol je poznat i kod starih Grka, Mongola, Kelta, Kineza … “Kolovrat se pojavljuje kroz čitavu svjetsku umjetnost kao simbol za pravdu, dobro i sreću“. Simbol kolovrata povezuju sve kulture sa suncem i bogovima koji donose sreću, unutarnji mir i blagostanje.
 
Posebno je zanimljivo prostrano Kolevratsko polje sa svojim zidovima i gromačama. Impresivne su i Kolevratske stijene, veliki prostori s vidikovcem, koji su, teoretski u prošlosti mogli sluziti većim okupljanjima i okultnim slavljeničkim ritualima. U tom smislu trebalo bi ih naučno istražiti Dakušu.
Kada se od Velike šterne, od sela Zabukovca skrene lijevo, stazicom se dođe ispod Doca pa preko zaseoka Vrtline do malog proplanka na kojem se nalaze dvije pomalo osamljene kuće - zaselak Dakuša. Ovaj, osobito u svibnju, prelijepi put vodi dalje preko sela Javorja do Luke Krmpotske.
 
Toponim – Podakuša /Dakuša/ ucrtan je i u karti austrijskog oficira Löbla iz godine 1776. (vidi R. Pavelić). U to vrijeme u Dakuši nije bilo niti jedne kuće.
 
Postanak ovog toponima teoretski se može, iz vrlo različitih često intelektualno, interesantnih i zahtjevnih perspektiva diskutirati. Npr. nastanak od osobnog imena Hodak (Hodac), ili pak od biljke odoljen (Odak-Hodak). Hodak je bio i izaslanik kojeg se slalo da najprije razgleda novu postojbinu u koju se je namjeravalo seliti.
 
Najvjerojatnije je naziv krmpotske Hodakuše (Dakuše) objašnjiv tako što je neka udavača donijela neku od dakuških livada u miraz, zato je završetak riječi na –uša.
 
Krmpoćani su 1603. godine zatražili od krajiškog zapovjednika da prijeđu na kršćanstvo. 1605. dolazi velika “biblijska skupina” od 700 Krmpoćana najprije u Senj pa nakon nekoliko tjedana u Lič. U crkvi sv. Jurja u Hreljinu (Hreljin gra; Hrelja – Herkules) polažu zakletvu, “obavezali se na vjernost Zrinskima, kao i to da će ratni plijen dijeliti s novim gospodarima. Za uzvrat im je obećano da će zadržati uskočke povlastice prema kojima nisu bili dužni plaćati porez i raditi kao feudalni podložnici. Zbog oskudice, ali i zbog toga što su ih Zrinski nastojali pokoriti, predvođeni Pericom Butorčićem, neki doseljenici 1609. odlaze prema Lukovu i Maševu. Kasnije se spuštaju dalje prema moru i već se 1633. spominje da su se naselili i pri Svetom Jakovu”.
 
Ovo područje, u to vrijeme, pripadalo je Ledenicama. Samo mjesto zvalo se je Trzani (Trzan – tržnica Trzic) po značenju - prostrano mjesto. Ovdje je, prije dolaska Krmpoćana najvjerojatnije postojala jedna stara crkva, svećenik-glagoljaš je dolazio povremeno iz Ledenica. Mjesečnik za kršćansku kulturu, Zvona (rujan, 2009.) donosi “Župa Sv. Jakova utemeljena je 1695., ali je 1790. bila svedena na lokalnu kapelaniju, župe Krivi Put, da bi 1807. ponovo postala župom u sastavu Senjske biskupije. Pridružena je Crikveničkom dekanatu 2000. godine“. Prvotna crkva bila je dosta ruševna i nije se mogla održavati misa. 1878. godine izgrađena je u Polju nova crkva, također posvećena sv. Jakovu apostolu. Na mjestu stare crkve -Krmpotska Kalvarija postavljen je veliki križ – raspelo. Krmpotskoj župi pripada i kapela sv. Ilije u Sibinju. Pregrađena je 1649. godine o čemu svjedoči natpis nad ulazom, ali je vjerojatno znatno starija. Uz kapelu je uređeno groblje. Krmpotsko Polje (u narodu Sv. Jakov) bilo je oduvijek društveni i politički centar. U Svetom Jakovu osnovana je prva škola, poslije Drugog svjetskog rata izgrađen je zadružni dom. U Krmpote su djecu vodili na cijepljenje protiv zaraznih bolesti, a poslije drugog svjetskog rata odlazilo se po hranu tzv. aprovizaciju koja se djelila stanovništvu.
 
Krmpoćani su sebe sa ponsom nazivali Jakovari, a ovaj naziv bio je uvriježen i kod okolnog stanovništva.
Kuk - naziv nastao najvjerojatnije od izvidnice, u prvom redu u vojno - strateške svrhe (njem. gucken – gledati promatrati).
 
Dubrava - malo selo iznad Svetog Jakova. Dub - staroslavenski hrast, isto tako i listopadna šuma. Oko crkve sv. Jakova i danas ima starih hrastova. Mještani pričaju kako je cijela Venecija izgrađena od svetojakovske hrastovine.
 
Katun je malo brdašce nedaleko Dubrave. U ovim krajevima, katun bi imao značenje neke prolazne pastirske nastambe.
 
Ravna strana - branjevina pokrivena šumom stogodišnjih borova. Ravna je dobila naziv zato što je geografski bez većih malformacija (škrapa, udubina), površina joj je ravna, ali je jedna pravokutna “kosa” otvorena prema Gorskom kanalu (Jadransko more).
 
Ravna strana ima veliko simboličko značenje za Krmpote i Krmpoćane. Preko nje, djecu se vodilo na krštenje u sv. Jakova, nosilo se mrtve u svetojakovsko groblje, odlazilo se na svetkovanje Velikoj Gospi, mnogi iseljenici u Ameriku preko nje su se spuštali da bi se u Rijeci ukrcali u prekooceanske brodove. Sanjali su Ravnu stranu čitavi život, ali ju nikad više nisu vidjeli. O Ravnoj strani, Krmpoćani su pjevali, ona je ostala i dalje dominantna u nostalgičnim snovima i fantazijama iseljenih Krmpoćana.
 
O toponimu Drinak, Vidović i Šimunović pišu: ”naziv je florističkog postajanja”. Toponimi motivirani nazivima biljaka veoma su stari i česti u krajevima “prvotne slavenske kolonizacije”. Imenovanje po biljkama, ne znači da je navedene biljne vrste, u okolici, bilo u izobilju, nego upravo suprotno, da se neka biljka nalazi na prostorno ograničenim terenima. Moguće je da je u toponimu uščuvan i apelativ drijen ”pruće” iz pastirskog nazivlja jer su se nekad na hrvatskim stočarskim terenima nalazila pastirska staništa ograđena suhozidom i pokrivena prućem.
 
Alino bilo – Alan – Podomar - Čubin Vrh - Alija Omar /Turcizmi/
Najprije nekoliko povijesnih činjenica. Turci su prolazili ovim predjelima još prije dolaska Krmpoćana. ”Staro” hrvatsko stanovništvo, pod udarom turski četa, raselilo se pa je ovoj kraj prije dolaska Krmpoćana gotovo 100 godina bio pust, nenastanjen hrvatskim stanovništvom. Turske čete su pak i dalje ovuda prolazile plijeneći gorski Kotar.
 
Ako sada znamo da Alija znači nešto najviše (Alan sedlo, Homar - rijetka šuma, čubara - kapa šubara), onda bi najprije hipotetski mogli diskutirati da je ovuda i sve do današnjih dana prolazio neki put po kojem su se orijentirale turske čete. Ako bi se nekom četovođi naredilo da ostavlja u početku najviše brdo sa desne strane (Alija-danas Alino bilo), pa da ide dalje preko sedla (Alana), prođe kroz jednu rijetku šumicu (Homar, slavenski Omar - podomar) pa dalje s desne strane dolazi mu jedno brdo – krško brdo na vrhu obraslo šumom nalik šubari (cuba –cubra-Cubrin vrh), dalje s lijeve strane najviši vrh (Alija –brdo) ispod sela Luke - Janjici i dalje šumica Homar današnje selo Omar. Spomenut ćemo još jedan turcizam -Livada Adžinica u Balenskom docu - dolazi najvjerojatnije od Hađija (prosvijećen, onaj koji je bio u Meki). Po ovoj livadi ili obrnuto nazvana je velika kosa koja se pruža sjeverno od Rošnjaka, Azenica.
 
MIKROTOPONIMI SELA ZABUKOVCA
Po dolasku u Lič, Krmpoćani pokušavaju dobiti bolje zemljište - Brloško polje koje je najprije njihovim knezovima i obećano. Kako se, u međuvremenu, pod silnim naletom Turaka u Brlog doselilo srpsko stanovništvo, krajiške vlasti i pleme Gusići (čije vlasništvo je Brloško polje bilo) nisu mogli udovoljiti Krmpoćanima. Da bi preživjeli, manjim djelom, sele se u Mletačku republiku, a većim pak zaposjedaju predjele oko Drinka, Dubrave, Svetog Jakova (Polje), sela Šatora i sela Bile. Zimi, ovi stanovnici bili bi bliže moru, ljeti bi se, na nekoliko mjeseci, selili u svoje stanove negdje do 800 metara nadmorske visine.
 
Namjera nam je ovdje razmotriti, analizirati mikrotoponima donesenih ovom ”sekundarnom„ planinskom seobom.
Naša hipoteza je, novi toponimi (mikrotoponimi), osobito oni egzistencijalni, autentični su plodovi višestoljetnog jezičnog iskustva i socijalnog razvitka ovog, u ove krajeve, novo doseljenog stanovništva - Krmpoćana. Ovi toponimi biti će, sa gotovo apsolutnom sigurnošću, potpuno “očišćeni“ i od onih rijetkih sekundarnih utjecaja (nazivi prvotnog stanovništva) koji su bliže moru i postojali kao npr. Velnica, Sibinj...
 
Za jezičnu i kronološku identifikaciju novonastalih mikrotoponima poslužit ćemo se toponimima navedenim u najstarijim pisanim hrvatskim dokumentima. Teoretski ćemo se oslanjati na gotovo enciklopedijsku knjigu “Istočnojadranska toponimija“. (P. Šimunović).
Šimunović navodi, između ostalog, tri osnovna dokumenta neophodna u proučavanju nastanka i povijesti fundamentalnih hrvatskih toponima.
 
STINE
Još jednom pođimo putem od grčkog bunara Bukovca. Idemo pokraj Vecina stana, penjemo se pokraj Plani (lijevo) putem do Obloga i Zapadtka. Na Zapadtku, su prije bile tri, lijepim, starim zidom podzidane livade, preko kojih sada prelazi dalekovod. Prođemo ispod dalekovoda, skrenemo desetak metara na desno s glavnog puta te u obliku broja četiri nastavimo naš put uzbrdo. Prelazimo jednu malu čistinu, penjemo se preko male glave i onda spuštamo u jednu Dolinu -Vecina dolina- usred koje se nalazi okrugla, relativno duboka jama koja se koncentrično širi prema gore (najvjerojatnije geološki nastala slaganjem površine u jednu, vodom nastalu, podzemnu šupljinu). Sada idemo, penjemo se iz doline dalje, dolazimo do velikih stijena koje nadvisuju okolnu šumu, ”eonski mjerači vremena„ (Vukušić).
 
Čitav ovaj predio oko stijena (Stine) nekako je razbacan s velikim lomovima, neprolaznim vrtačama, nepravilno spojenim udubinama, izoliranim, čudnog oblikovanim stijenama i kamenjem. Bura, kiša i magla stvaraju zastrašujuči scenarij čudnih sjena, oblika, kontura i vremena. Od jake bure koja tu često puše, bukve prestanu rasti, stoga nalazimo stoljetno patuljasto raslinje. U predvečerje, za bure kiše i magle, sve podsjeća na Pakao. Možda je Dante ovdje boravio prije nego što je napisao Božanstvenu komediju. Preko puta Stina, s južne strane, nalazi se omanje bezimeno brdo gdje već generacijama, kako pričaju okolni stanovnici, boravi i prezimljuje medvjed s velikom sivo-bijelom šarom na leđima. Predio Stina ima tri precizne lokacije Podastine, Stine i Zastine gdje su prije nalazile oskudne košanice.
 
Naša centralna orijentacija stari je put od vode Bukovac dalje do Zapadtka. Ovdje se ulazi u šumu pa skreće polu lijevo, penje se uzbrdo i dolazi do predjela i vode Novačine (najvjerojatnije od –novaci - krčenjem dobiven prostor). Novačine je lokva koja je, čak i usred ljeta uvijek bila puna vode. Tu je pojila stoka, a tijekom noći dolazile su divlje životinje. Put od Novačina ide desno, dolazi na vrh jedne uzvisine pa onda opet skreće desno i penje se uzbrdo do najvišeg vrha, Razvale. Od Razvale se spušta pokraj velike livade, košanice, Tomićinke (rod porodica Tomičići-selo Bile), na Tomićinku se nastavljaju impozantne Protove Drage pa Šuplji Javor. Put od Razvale ide pokraj Tomićinke i spušta se pokraj Tavana i Jamurine u Dulibu.
 
: Na tvojoj ravni ja sam trava tvrdača
: U tvojoj šumi snaga mrka medvjeda
: U tvome nebu ja sam suri orao
: U tvome moru vrulja pod stijenama
: Na buri dršćem poput tvojih grabova
: I stamen stojim kao tvoja litica
: I plovim nebom u raskoši pauna:
: kamen tvoj sam, flora tvoja fauna
(Stjepan Vukušić, Iznad pelina, Biblioteka Siberia – Senj, 1989.)
Ako s vrha Razvale krenemo najvišom točkom lijevo, prolazimo najprije jedan šumoviti dio, gdje često raste ponosni javor, dolazimo do čistine, početak vrhova Pavelskih bila - Valaševo bilo. Strana prema moru - Podbilo, a od vrha bila prema sjeveru strmo - Zabilo. Prije je ovdje, s jedne i druge strane bila košanica, koju je “iza bila” zbog velike strmine bilo teško skupljati. Spustimo li se strminom, Zabila do dna, dolazimo preko Rusice u Micinu Dulibu. Ostat ćemo neko vrijeme na Vrh bila. U daljini se vidi Klek na kojem su se, kako narod kaže sastajale vještice. Pogled puca i na velike Kapele, pa Snježnik, Risnjak. Ispod nas je Veliki i Mali Vučijak, Vodičko brdo i dalje Kolevratske stijene koju okružuju ogromnu dolinu pokrivenu šumom -Dulibu. Tu se završava naša toponimija na prijelazu u crnogoričnu šumu. Ostanemo li na vrh Bila, i po samom vrhu idemo dalje nailazimo na jednu veću, visoku zaravan. Tu se poslije košnje u rujnu za lijepog dana moglo uživati u pogledu na Kvarnerski zaljev, Rijeku, Opatiju, Učku, otoke Krk, Cres, Lošinj, Prvić, Goli, Rab. Obasjani suncem, otoci izgledaju kao neki mistični, ogromni, kozmološki pozlaćeni reljef. Na Vrh bila rasle su stare debele bukve, s ogromnim granama sve do zemlje. Oštra klima i jaka bura nisu dozvoljavale rast u vis, stršila su kao neke svečane piramide u kontrastu sa čisto pokošenom šumskom travom i mirisom šumskog smilja i nekim zagonetnim dubokim šumom u zraku.
5. Kohorta - vojna jedinica
6. Centurij - profesionalni oficir carske Armije
 
Krmpote se nalaze u Primorsko - goranskoj županiji. Ovdje ćemo diskutirali nešto šire granično područje prema Ledenicama - poluotok Veles – Drsnik – Omar - Črno. Prema Ličko - senjskoj županiji diskutirat ćemo neke značajnije toponime do granične linije Sibinj-Rošnjak – Klanac (Pilana Alan) - Selo – Krmpote. Prvobitna verzija postanka toponima najprije je svima bila jasna. Kod sela Medveđe u dalmatinskoj Zagori nalazi se bunar žive vode Krmpot. Ovaj bunar nalazio se prije u Velikom krmpotskom selu. Po bunaru se nazvao veliki rod Krmpotića po kojima se onda, nakon njihove selidbe iz Zagore nazvale današnje Krmpote. Zadnjih desetljeća, istraživači u turskim zapisima otkrili su da je pleme Krmpotića živjelo u Hercegovini, poslije su se preseli u Dalmatinsku zagoru. Selo, bunar i čitavo područje po njima su dobili naziv Crmpoti, a nakon druge seobe u Primorje, ledenički kraj oko crkve Svetog Jakova nazvan je Krmpote. Po toj logici, Krmpoćani su vjerojatno došli od rijeke Bune u Hercegovini te da su Hercegovci i Bunjevci. Ova verzija, čini mi se naivnom, a i strana životnom i povijesnom iskustvu. Zato je neophodno naučno kritično distancirano, ovaj dio hrvatske povijesti već jednom postaviti na naučne temelje da bi se ova tematika mogla iz jedne realistične perspektive dalje istraživati i analizirati.
Naziv bunara žive vode Krmpot mogao je nastati i od Krpotim (predromanski toponim - Krpotin – potok /Poljice/. Dolazi, kako nam to Šimunović objašnjava od osnove carpa ”stijena“ od 1080. pohrvaćen. Šimunović, Istočnojadranski toponimi, str.227). Jednako tako je prezime Krmpotić, ima ga i u drugim slavenskim entitetima, moglo imati slično ili isto jezično obilježje i dolaziti iz različitih geografskih postojbina. Toponim Krmpote nije od onomastičara do danas objašnjen (Ljubović, Šimunović).
 
Ogrul - ograda – uvala na otoku Krku
Trsatica – u rimsko vrijeme naseobina u predjelu današnjeg starog grada, dio Rijeke
Vlaka – put, obično u šumi za izvlačenje drveta. Isto tako “zavučena duga njiva“.
Bradina Vlaka - Do sela Zabukovca, sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća moglo se doći samo pješice. Kola, a niti kolskog puta nije bilo, teren to nije dozvoljavao. Najvjerojatnije su prvi stanovnici kod izbora mjesta, radi gradnje kuća imali u vidu u prvom redu nepristupačnost i sigurnost. Pave “Brada“, mali nepismeni dječaci koji je iz zabukovačkog zaselka Vrtline kao i mnogi ondašnji dječaci s nepunih deset godina otišao kao zidarski pomoćnik “boća“ sa starijim mještanima u svijet. Postao je veliki poduzetnik, gradio je tunele, mostove, vojna utvrđenja (Srbija, Bugarska, Perzija (Iran), Pula). 1913. godine sagradio je Pod dolcem veliku zgradu lijepu neorenesansnu vilu sa skupim namještajem, venecijanskim ogledalima. Prije gradnje morao se izgraditi kolski put od Alana do gradilišta u Zabukovcu. Ovim putem kirijaši su mjesecima dovozili materijal za gradnju. Ovaj kolski put narod naziva “Bradina vlaka“. Desetak godina kasnije bujica je velikim djelom uništila ovaj put. Vjerojatno će ostati kao povijesni relikt i podsjećati na ispunjavanje sna, bajke malog, nepismenog krmpotskog dječaka Pave “Brade“ Pavelića.
* Dolac - udubina u kršu
* Klanac - tijesni prolaz između brda
* Kosa, Padina brda - strana pod Kosom
* Ledina - zajednički pašnjak
* Ober - strmo brdo
* Pridjev kriv Vidović - može značiti “lijevi“, ali može nositi i pejorativno značenje mjesta nepogodna za usjev poljoprivrednih kultura
* Glavica - brežuljak u obliku glave
* Kuk – brdo s kamenitim vrhom
* Nugo, Ugao - njiva u kutu, nuglenić
* Bunar - zdenac (tur. Bunar)
* Plan – planište, pasište
* Lokva - sabiralište vode
* Hreljin - srednjovjekovni gradić kod Rijeke u Hrvatskom primorju. Nalazi se na jednoj velikom strmini pa djeluje dominantno u ovom, odmah iznad Bakarskog zaljeva, golom stjenovitom gotovo zastrašujućem prostoru. Po jednoj legendi grad je osnovao Hrelja-Herkules.
* Janjići - zaselak od Jan, Ivan
* Vrt - Vrt oko kuća
 
'''Značenje'''
Naime, u narodu vlada mišljenje o Mlečanima kao glavnim krivcima nestanka naših šuma u kršu. Nasi poznati šumari Kosović, Severinski i Ivančević argumentirano tvrde da je ova šuma nestala već prije Krista te su je i domaći žitelji devastirali u srednjem vijeku. S druge strane dosta se tih šuma očuvalo u predjelu Tomišine drage, Dubrave, Donjih Krmpota.
Pošumljavanje Krmpota, osnivanje branjevina, planirao je i nadzirao Joso Balen, prvi doktor šumarskih znanosti na Gospodarsko –šumarskom fakultetu u Zagrebu (rođen u Krmpotama 1890. umro u Argentini, Tucman, 1963.)
 
Spomenut ćemo ovdje i izvještaj mletačkog providura Valerija od 1527. godine. On navodi, između ostalog da ako potraje vlast kneza Bernardina Frankopana, mletački će arsenal moći dobivati 8 do 10 tisuća vesala svake godine iz njegove luke Žrnovnice (kod Novog Vinodola).
(Mihovil, Bolonić - Veze grada Senja i otoka Krka Senj.zb. IX 1981.; 1982. god.)
 
Izvod iz literature:
* Vidović, Mirko: Hrvatski iranski korjeni – Grgur Ninski, Nakladna novinska tvrtka, 1991
* Rački, Andrija: Prilozi k povijesti grada Sušaka-Susak 1789. - pretisak 1991.
* Senjski uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti – Priredio Anđelko Mijatović; Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1983.
* Zbornik predavanja znanstvenog skupa – u Subotici 12. – 14. VIII. 1986. povodom 300. obljetnice obnovljene crkvenosti među Hrvatima u Bačkoj, Subotica, 1987.
* Vinodolski Zbornik, Crikvenica 1977.
* Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskog jezika, Liber; Zagreb, 1991.
* Laszozowski Emilij: Gorski kotar i Vinodol - Dio državine knezova Frankopana i Zrinskih; Zagreb – Matica Hrvatska, 1921.
* Ljiljana Šarić/Wiebke Wittschen: Rječnik sinonima –Universitätsverlag-Aschenbeck & Isensee Bremenn –Oldenburg
* Senjski Zbornik – Svesci 1 – 33; Gradski Muzej Senj
* Kovačević, Ivan - Stoljetni Izazov Senja – Senjsko muzejsko društvo; Senj, 1981.
* Pavelić Rikard: Bunjevci, Osobna naklada, 1973.
* Krmpotić Milan: O primorskom ogranku Bunjevaca Povodom 390. obljetnice doseljenja Bunjevaca u potkapelski i podvelebitski kraj; Usponi - Senjsko književno ognjište, Senj 1996.
Lika* Lika u prošlosti i sadašnjosti; Historijski arhiv Karlovac; Zborni 5 Karlovac, 1973.
* Westwrmann Grosser Atlas zur Weltgeschichte, 1985.
* J. Chevalier/A. Gheerbrant: Rjecnik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske; Zagreb 1987.
* Bernhard Streck, Wörterbuch der Ethnologie - dumont taschenbücher, 1987.
* Rätsch Lexikon der Zauberpflanzen Adeva Graz, Austria, 1988.
* Fischer Shirley heimweh Das syndrom und seine Bewältigung verlag Hans Huber, 1991
* Bačić Stanko, Fra: Župa svih, Piramatovci povijesni pregled Šibenik, 1995.
* Klaić, Nada: Vinodol od antičkih vremena do knezova krčkih i vinodolskog zakona; Historijski arhiv, Pazin, Rijeka, 1988.
* Matvejević, Predrag: Mediteranski Brevijar; Grafički zavod Hrvatske
* Vukušić Stjepan: Iznad Pelina, Senjsko književno ognjište
* Mužić, Ivan: Podrijetlo Hrvata; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989.
* The Venetiam Empire 1200-1670 Ospery publishing, London
* Stanojevic, Gligor:; Senjski uskoci; Vojnoizdavački zavod Beograd, 1973.
* Vukelić, Branko: Prikaz šuma i šumskog zemljišta, povijest i uprvljanje na području grada Novog Vinodolskog, Crikvenice i vinodolske općine; Novljanski zbornik, 1995.
* Pavičić, Stjepan; Seobe i naselja u Lici; Gospić, Muzej Like 1990.
* Prva hrvatsko-glagoljska početnica 1527; Školska knjiga, 1983.
* Granice Hrvatske na zemljovidima; Muzej za umjetnost i obrt; Zagreb 1993.
* Vidović, Domagoj: Gradačka toponimija - Folia onomastica croatica 18 (2009)
* Balen, Šime: Jablanac (Povijesna skica prigodom 800. obljetnice); Zagreb, 1979
* Jurić, Ante: Toponimi na području nacionalnog parka Durmitor
* Vuletić, Nikola: Toponimija naselja svetog Filip i Jakova – Fokus 15 (2006.), 81-112.
* Bogumil, Hrabak: Vlaška i uskočka kretanja u sjevernoj Dalmaciji u XVI. stoljeću
* Severinski, Vladimir: Gospodarenje sjeverno velebitskim šumama u prošlosti i danas; Senj. zb. III 1967.-1968.
* Granice Hrvatske na zemljovidima od XII. do XX. stoljeća; Muzej za umjetnost i obrt; Zagreb 22.XII.1992-14.2.1993.