Otvori glavni izbornik

Promjene

Obrisana 34 bajta ,  prije 5 godina
m
lektura (sa->s)
Nacionalistički pokreti u nekim zemljama i regijama, kao što su [[Gvatemala]], [[Iran]], [[Filipini]] i [[Indokina]], bili su često skloni komunizmu ili ih je Zapad povezivao s komunizmom.<ref name = "Karabell">[[Zachary Karabell]], "Cold War (1945–91): External Course" ''The Oxford Companion to American Military History''. John Whiteclay Chambers II, ed., Oxford University Press 1999.</ref> U tom kontekstu, SSSR i SAD preko svojih zastupnika borili su se za prevlast u zemljama Trećeg svijeta tijekom naglog širenja dekolonizacije [[1950-ih]] i [[1960-ih]]. Sjedinjene Države iskoristile su [[CIA]]-u kako bi uklonili antiameričke vlade i dale podršku onim proameričkim.<ref name = "Karabell" /> Pomoću CIA-e Sjedinjene Države svrgavale su vlade za koje je službeni [[Washington, DC|Washington]] mislio da postaju prosovjetske. Najpoznatiji su primjeri [[Iran]] i [[Gvatemala]].
 
Iran je [[1951.]] dobio svoju prvu demokratski izabranu vladu na čelu sas [[Mohammed Mossadegh|Mohammedom Mossadeghom]]. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo pobunilo protiv Mossadegha i njegove politike o nafti i ulju, te njegove politike nacionalizacije, i planiralo ga svrgnuti, Mossadegh je Britaniju proglasio neprijateljem pa su počeli planovi za njegovo svrgavanje. CIA je odobrila milijun dolara za njegovo svrgavanje. Događaj znan kao [[operacija Ajax]] uzrokovao je svrgavanje Mossadegha s vlasti [[1953.]] i postavljanje novog, prozapadnog, premijera [[Fazlollah Zahedi|Fazlollaha Zahedija]].
 
Godine [[1951.]] na predsjedničkim izborima u Gvatemali je pobijedio socijalist [[Jacobo Arbenz Guzmán]]. On je u svom predsjedničkom mandatu započeo brojne reforme, među kojima i [[agrarna reforma|agrarnu]], koja je imala izniman značaj za njegovu zemlju. Kako je Guzmán bio prvi socijalistički vođa u zemlji koja je bila u blizini SAD-a, CIA je organizirala događaj znan kao [[operacija PBSUCCESS]]. CIA je uz pomoć multinacionalnih kompanija i domaće oligarhije nasilno svrgnula Guzmána sas vlasti. Nakon njegove vladavine državu je vodila [[vojna junta]] [[Carlos Castillo|Carlosom Castillom]] koja je državu uvela u veliku krizu.
 
No, mnoge zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike nisu željele pritisak biranja između Istoka i Zapada. Godine [[1955.]], na [[Konferencija u Bandungu|konferenciji u Bandungu]], vođe mnogih zemalja Trećeg svijeta odlučile su da će ostati neutralne tijekom Hladnog rata. Konsenzus postignut u [[Bandung]]u doveo je do potpisivanja [[Brijunska izjava|Brijunske izjave]] [[19. srpnja]] [[1956.]] o stvaranju [[Pokret nesvrstanih|Pokreta nesvrstanih]]. Pet glavnih zagovornika i osnivača Pokreta bili su indonezijski predsjednik [[Sukarno]], predsjednik Gane [[Kwame Nkrumah]], predsjednik Egipta [[Gamal Abdel Naser]], indijski premijer [[Džavaharlal Nehru]] i vođa Jugoslavije [[Josip Broz Tito]]. U rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održala se je prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih u [[Beograd]]u.
 
U međuvremenu, [[Nikita Hruščov]] je proširio vidike službene Moskve i počeo je uspostavljati veze sas mnogim državama Trećeg svijeta.
[[Datoteka:Berlin Wall 1961-11-20.jpg|mini|250px|Izgradnja [[Berlinski zid|Berlinskog zida]].]]
Dana [[15. lipnja]] [[1961.]], istočnonjemački vođa [[Walter Ulbricht]] održao je govor u kojem je pobio neke teorije o mogućoj izgradnji zida između zapadnog i istočnog dijela Berlina. Nakon što su [[12. kolovoza]] istočnonjemački vođe nazočile jednoj vrtnoj zabavi, sljedećeg dana, [[13. kolovoza]] [[1961.]] započela je izgradnja 156[[km]] dugog zida koji će biti znan kao [[Berlinski zid]]. Svrha zida je bila onemogućiti prijelaz između Istočne i Zapadne Njemačke.
Tijekom [[1950-ih]] SSSR i SAD su započeli nuklearno naoružavanje i izradu dalekometnih nuklearnih projektila kojima bi mogli raketirati teritorije jedni drugih.<ref name = "Byrd" /> Fizičar [[Andrej Saharov]] je [[1953]]. izradio prvu sovjetsku [[hidrogenska bomba|hidrogensku bombu]] znanu kao [[Tzar bomba]]. No, nakon [[1956.]] stvari nisu išle najboljim putem za Sovjetski Savez, a najbolji primjer toga je [[Sovjetsko-kineski sukob]]. Sukob je izbio [[1950-ih]], a vrhunac je dostigao na kraju [[1960-ih]] tijekom [[Kinesko-sovjetski granični sukob|graničnog sukoba]] [[1969.]]. Najznačajniji uzrok sukoba bili su različiti nacionalni interesi dvaju zemalja i razlika u komunističkim ideologijama u zemljama. Sve do [[1964.]], kada je Hruščov bio prisiljen dati ostavku, SSSR i Kina su bili u oštrom sukobu oko toga tko će voditi komunističke zemlje.
 
Utrka u nuklearnom naoružanju dovela je dvije sile do ruba nuklearnog rata. Hruščov je sklopio savez sas [[Fidel Castro|Fidelom Casrtom]] nakon kubanske revolucije [[1959.]] u kojoj je Casrto došao na vlast. Kada je [[Kuba]] počela instalirati nuklearne projektile američki predsjednik [[John Fitzgerald Kennedy]] je [[1962.]] uzvratio pomorskom blokadom. Taj događaj označio je početak najveće hladnoratovske krize - [[Kubanska raketna kriza|kubanske raketne krize]].
 
Kada je [[Fidel Castro]] došao na vlast na Kubi i uveo komunizam, SAD nisu mogle prihvatiti komunističku zemlju i samu ideologiju u svojoj blizini, te su, u skladu s tim, tiho odobrile svrgavanje Castra i njegovog režima.<ref>[http://www.gwu.edu/~nsarchiv/bayofpigs/chron.html Department of State] Izvještaj sa susreta s Castrom - [[4. rujna]] [[1959.]]</ref><ref> [http://www.globalsecurity.org/intell/ops/bay-of-pigs.htm Bay of Pigs] Global Security.org </ref><ref>[http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/americas/4925262.stm Castro marks Bay of Pigs victory] BBC News </ref><ref>[http://www.aarclibrary.org/publib/church/reports/ir/html/ChurchIR_0043a.htm Interim Report: Alleged Assassination Plots Involving Foreign Leaders] Originalni dokument</ref><ref> [http://query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9F03E3DC1F31F93BA35755C0A9659C8B63&sec=&pagewanted=all Profile in Courage] New York Times. [[8. lipnja]] [[2003.]] </ref> Sovjetski vođa Nikita Hruščov poslao je veliku vojnu pomoć Kubi i prema njoj je poslao nuklearne rakete koje su tajno instalirane. U listopadu 1962. američki špijunski avion otkrio je jedan balistički projektil na lansirnom mjestu na Kubi. Kennedy je odmah zahtijevao da se rakete uklone i naredio pomorsku blokadu Kube. U vrijeme Kubanske raketne krize američka prednost u strateškom oružju bila je 17:1 i vojske SSSR-a i SAD-a bile su u stanju pripravnosti, pa je tako svijet tijekom dva dana 1962. godine živio na rubu nuklearnog rata. Potom je Hruščov povukao projektile sas Kube, a zauzvrat dobio obećanje od SAD-a da će povući svoje projektile iz Turske i da nikada neće napasti Kubu.
 
Ovakvo rješenje kubanske krize uzrokovalo je mijenjanje obojice vođa. [[John F. Kennedy]] ubijen je [[22. studenog]] [[1963.]] u [[Dallas]]u kao dio zavjere jer su neki dužnosnici mislili da je preblag prema komunizmu i smetalo im je što nije želio rat. Hruščov je smijenjen kao dio urote. Među urotnicima su bili [[Aleksandr Šeljepin]], [[Vladimir Semiščasni]] i njegov nasljednik [[Leonid Brežnjev]] koji su, dok je Hruščov bio na odmoru, održali sastanak u Centralnom komitetu i, kada se Hruščov vratio, izglasali da su za to da on da ostavku. Razlozi za urotu bili su, prema njima, loše vođenje kubanske krize i odnosa sas Kinom, te loša organizacija sovjetske ekonomije. Odlaskom Hruščova i Kennedyja Hladni rat je polako ušao u novi etapu koja je znana kao [[detant]].
 
===Od konfrontacije do detanta (1962. - 1979.)===
No, unatoč svemu ovom i SAD i SSSR su se borili protiv izazova njihovim vođama i željeli su ojačati svoje globalno vodstvo. Godine [[1965.]], američki predsjednik [[Lyndon Johnson]] je odobrio slanje 22,000 američkih vojnika na [[Dominikanska Republika|Dominikansku Republiku]]. Uzrok za taj događaj, znan kao [[Operacija Power Pack]], je prema Johnsonu bio strah od komunističke revolucije slične onoj na Kubi. Operacija je završila u rujnu [[1966.]] pobjedom SAD-a.
 
Situacija na Istoku bila je drugačija. Amerika se borila protiv jačanja komunizma, a Sovjeti su se morali suočiti sas pokušajima svrgavanja komunizma. Prvi takav pokušaj bio je [[1968.]] godine u [[Čehoslovačka|Čehoslovačkoj]]. Događaj znan kao ''[[Praško proljeće]]'' bilo je razdoblje političke liberalizacije u Čehoslovačkoj koje je počelo [[5. siječnja]] [[1968.]], a trajao do [[20. kolovoza]] iste godine kada je Sovjetski Savez sa svojim saveznicima iz Varšavskog pakta (izuzev Rumunjske) okupirao zemlju. Od sredine šezdesetih [[Česi]] i [[Slovaci]] su počeli pokazivati sve veću odbojnost prema postojećem režimu. Ove promjene su se odražavale u raspoloženju reformističkih elemenata unutar same Komunističke partije koji su uspjeli izabrati [[Aleksandar Dubček|Aleksandra Dubčeka]] za lidera stranke. Dubčekove reforme političkih procesa, koje je on nazivao ''"socijalizmom s ljudskim licem"'' nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog režima, kao što je bio slučaj u Mađarskoj 1956. Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujući i radničku klasu. Međutim, sovjetske vođe predvođene Brežnjevom su ove reforme promatrali kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka kao i na ugrožavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza što je i bio glavni uzrok okupacije i zadržavanja starog komunističkog režima u Čehoslovačkoj koji je trajao do 1990-ih.
 
Same SAD su nastavile podupirati proameričke trećesvjetovne režime u Aziji. No, sukobi su se u prokomunističkim zemljama, najviše u [[Vijetnam]]u, nastavili. Iako je [[Vijetnamski rat]] izbio [[1959.]], SAD su nastavile podupirati [[Južni Vijetnam]] u sukobu protiv [[Ho Ši Min]]ovog [[Sjeverni Vijetnam|Sjevernog Vijetnama]] sve do [[1975.]] kada su komunisti osvojili [[Sajgon]] i službeno pobijedili i uspostavili [[Vijetnam|Socijalističku Republiku Vijetnam]]. Ovaj sukob je jako oslabio američku ekonomiju i mnogi su ga gledali kako je jednu veliku svjetsku silu sramotno porazila mala države. U međuvremenu, Brežnjev se morao suočiti sas obnavljanjem sovjetske ekonomije, koja je pala zbog velikih vojnih troškova.<ref name = "LaFeber 1991" />
 
Još jedan sukob komunizma i kapitalizma u Aziji bio je [[Kambodžanski građanski rat]]. Rat je započeo [[1967.]] zbog krize tijekom vladavine [[Norodom Sihanouk|Norodoma Sihanouka]]. Tada je započelo okupljanje komunističke vojske znane kao [[Crveni kmeri]], a koju je vodio [[Pol Pot]]. Oružani sukobi kulminirali su [[1970.]] kada je počeo snažan udar Crvenih kmera na republikansku vladavinu [[Lon Nol]]a i njegove [[Kmerska Republika|Kmerske Republike]] (koja je uspostavljena nakon puča 1970.). Nakon 5 godina oružanih sukoba, Pol Potovi Crveni kmeri su u travnju [[1975.]] zauzeli [[Phnom Penh]] i time uspostavili [[Demokratska Kampućeja|Demokratsku Kampućeju]]. Zbog loše vladavine i diktature Pol Pota i Demokratska Kampućeja je ukinuta [[1979.]] tijekom [[Kambodžansko-vijetnamski rat|Kambodžansko-vijetnamskog rata]] kada je uspostavljenja [[Narodna Republika Kampućeja]] (koja je bila pod Vijetnamskom okupacijom) i tek je [[1993.]] država dobila svoj današnji naziv - [[Kambodža]].
Nakon [[Sovjetsko-kineski sukob|sukoba i raskida odnosa]] između Kine i SSSR-a, [[1969.]] godine izbio je sukob između te dvije zemlje znan kao [[Kinesko-sovjetski granični sukob]]. Ovaj događaj se smatra vrhuncem Sovjetsko-kineskog sukoba koji je započeo tijekom 1950-ih. Vrhunac samog sukoba bio je oružani sukob kod otoka [[Ženbao]] koji je pripadao SSSR-u pod nazivom Damsnskij, no nakon raspada SSSR-a pripojen je Kini. Ovim događajem službeno je završen Sovjetsko-kineski sukob.
 
Iako su se indirektni sukobi između supersila Hladnog rata i dalje trajali, tijekom [[1960-ih]] i [[1970-ih]] došlo je do zahlađenja odnosa i započela je sve veća i češća primjena [[detant]]a.<ref name = "Palmowski" /> Sam detant označavao je smirivanje tenzija i zahlađivanje neprijateljskih odnosa između dvaju supersila, te pregovore koji su trebali dovesti do kraja Hladnog rata. Osim SSSR-a, i Kinezi su započeli sas primjenjivanjem detanta u njihovim odnosima sa SAD-om. Godine [[1972.]], američki predsjednik [[Richard Nixon]] [[Nixonov posjet Kini 1972.|posjetio]] je Narodnu Republiku Kinu i sastao se sas vođom [[Mao Ce Tung|Maom Ce Tungom]] i premijerom [[Žu Enlai]]om. Nakon sastanka Nixon i [[Henry Kissinger]] su objavili da je došlo do značajnih poboljšanja odnosa između SAD-a i Kine. Po završetku posjeta, SAD i NR Kina su izdali [[Šangajski Communiqué]], dokument koji je iznio poglede dvaju zemalja o vanjskoj politici i postao baza za kinesko-američke odnose. U priopćenju obje nacije su obećale da će težiti ka potpunoj normalizaciji odnosa dvaju zemalja. Nixon i američka vlada potvrdili su želju da se tajvansko pitanje riješi na miran način, što je poduprijela i sama Kina. Ta izjava je SAD-u i Kini omogućila da privremeno stave sa strane ''"ključno pitanje koje ometa normalizaciju odnosa"''<ref>http://www.fmprc.gov.cn/eng/ziliao/3602/3604/t18006.htm</ref> oko političkog statusa Tajvana. No, SAD je nastavio diplomatske odnose sas Tajvanom sve do 1979. kada je raskinuo te odnose i uspostavio potpune diplomatske odnose s NR Kinom.
[[Datoteka:Ford signing accord with Brehznev, November 24, 1974.jpg|mini|250px|lijevo|Američki predsjednik [[Gerald Ford]] i sovjetski vođa [[Leonid Brežnjev]] potpisuju [[SALT I]] u [[Vladivostok]]u, [[23. studenog]] [[1974.]]]][[Datoteka:Carter Brezhnev sign SALT II.jpg|mini|lijevo|250px|Američki predsjednik [[Jimmy Carter]] i sovjetski vođa [[Leonid Brežnjev]] potpisuju [[SALT II]] u [[Beč]]u, [[18. lipnja]] [[1979.]]]]
Kasnije, u lipnju iste godine, Nixon i Kissinger su otišli u Moskvu i objavili početak [[Pregovori o ograničenju strateškog naoružanja|pregovora o ograničenju strateškog naoružanja]] koji su trebali ograničiti proizvodnju skupih antibalističkih projektila i nuklearnih raketa.<ref name = "Karabell" /> Ovi pregovori znani su pod kraticom SALT. Kao potvrdu o dobrom tijeku pregovora, SAD i SSSR su potpisali dva dokumenta znana kao [[SALT I]] i [[SALT II]]. SALT I su [[23. studenog]] [[1974.]] u [[Vladivostok]]u potpisali novi američki predsjednik [[Gerald Ford]] i sovjetski čelnik [[Leonid Brežnjev]]. [[SALT I]] je zamrznuo broj strateških ispaljivača nuklearnih projektila na tadašnji broj, a zahtijevao je povećanje broja ispaljivača podmorskih nuklearnih projektila, ali samo nakon što se rastavi isti broj interkontinentalnih balističkih projektila.
[[SALT II]] su [[18. lipnja]] [[1979.]] u [[Beč]]u potpisali američki predsjednik [[Jimmy Carter]] i sovjetski čelnik [[Leonid Brežnjev]]. Odredbe SALT II sporazuma bile su da se ograniči proizvodnja strateških nuklearnih projektila.
[[Datoteka:Willy Brandt.jpg|mini|200px|Njemački kancelar [[Willy Brandt]]. Čovjek koji je uveo ''[[Ostpolitik]]'' i poboljšao odnose između Zapadne i Istočne Njemačke.]]
U međuvremenu su se svi ovi događaji vremenski podudarali sas događanjima u [[Zapadna Njemačka|Zapadnoj Njemačkoj]]. Tadašnji kancelar [[Willy Brandt]] uveo je novu politiku Zapadne Njemačke znanu kao ''[[Ostpolitik]]''. ''Ostpolitk'' je predstavljao uspješan pokušaj kancelara Brandta da normalizira odnose sas komunističkim zemljama Istočne Europe, a posebice sas [[DDR|Istočnom Njemačkom]].
 
Svi ostali ugovori težili su ka stabilizaciji situacije u Europi, a kulminirali su [[Helsinška deklaracija|Helsinškom deklaracijom]] koji je potpisala [[CSCE]] [[1975.]] godine.
No, potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je do promjene gledanja na Egipat od strane arapskih zemalja. Egipat se prije smatrao najmoćnijom arapskom zemljom, no nakon što je Sadat potpisao mir to se promijenilo, a isto to dovelo je i do suspendiranja Egipta iz [[Arapska liga|Arapske lige]] u periodu od [[1979.]] do [[1989.]] Potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je i do [[Atentat na Anwara el-Sadata|atentata]] na predsjednika Sadata [[6. listopada]] [[1981.]] godine u kojem je i poginuo. Sadata je naslijedio tadašnji potpredsjednik [[Hosni Mubarak]] koji na vlasti ostaje sve do 11. veljače 2011.
 
Iran je sve do [[1979.]] godine bio monarhija kojom je u tom periodu vladao [[Mohammed Reza Pahlavi]]. [[Iranska revolucija|Iranska ili islamska revolucija]] je događaj u kojem je Iran postao islamska republika. Glavni vođa revolucije, [[Ruholah Homeini]] je sve do tada bio u egzilu, no kao vođa revolucije, nakon pobjede revolucionara, Homeini je postao vrhovni vođa Irana. Revolucija je započela u siječnju [[1978.]] sas prvim velikim protestima, a završila se usvajanjem novog teokratskog ustava - čime je Homeini postao vrhovni vođa zemlje - prosinac [[1979.]] U međuvremenu, Mohammed Reza Pahlavi je pobegao iz zemlje u siječnju 1979. nakon što su štrajkovi i protesti paralizirali zemlju, i [[1. veljače]] [[1979.]], ajatolah Homeini se vratio u [[Teheran]] da pozdravi nekoliko milijuna Iranaca. Konačni kraj dinastije Pahlavi se dogodio ubrzo zatim ([[11. veljače]]) kada je iranska vojska proglasila „neutralnost“ nakon što su gerilske i pobunjeničke snage nadjačale snage vjerne šahu. Iran je službeno postao islamska republika [[1. travnja]] [[1979.]] kada su Iranci u velikoj većini poduprli tu odluku na referendumu.
 
U Africi je bila drugačija situacija. Kako su neke zemlje tek u ovom periodu uspjele izboriti neovisnost i kako su mnoge od njih počele prihvaćati komunizam kao ideologiju koja ih može izvesti iz postkolonijalne krize, SAD je, kao oštar protivnik komunizma koji je želio što manje komunističkih zemalja, potpomagao mnogim zemljama i organizacijama u borbi protiv komunizma u njihovim zemljama. U [[Angola|Angoli]], koja je tek [[1975.]] dobila neovisnost, [[Angolski građanski rat|sukob]] se vodio između komunističkog [[MPLA]], koji je imao potporu Kube, Mozambika i SSSR-a, i antikomunističke [[UNITA]]-e, koja je imala potporu SAD-a, Južnoafričke Republikei i [[Zair|Republike Zair]] koju je vodio diktator [[Mobutu Sese Seko]]. Rat je službeno završio tek [[2002.]] i pretpostavlja se da je umrlo preko 500,000 ljudi. Ovaj građanski rat bio je jedan od najdužih, ali i najvažnijih sukoba Hladnog rata jer su i SSSR i SAD ovaj sukob smatrali kritičnom za balans snaga u Hladnom ratu. Rat je završio pobjedom komunista koji i danas pobjeđuju na izborima u Angoli.
Kako su tenzije ponovo porasle, NATO je, pod utjecajem Reaganovog kabineta, počeo izgradnju ''[[Pershing II]]'' raketa u Zapadnoj Europi, posebno u Zapadnoj Njemačkoj. Ova izgradnja bi rakete udaljila samo 6 minuta od središta ''"zlog carstva"'', kako je Reagan opisao Moskvu i SSSR. No, podrške za izgradnju je nedostajalo i mnogi nisi bili sigurni u to je li potrebno dalje podizati tenzije. No, [[1. rujna]] [[1983.]] Sovjetski Savez je srušio [[KAL 007]] dok je letio preko [[Sahalin]]a. Ovaj događaj najvjerojatnije je napravljen kao upozorenje SAD-u da obustavi postavljanje balističkih projektila u Zapadnu Europu. Predsjednik Reagan je ovaj događaj, u kojem je poginulo 269 ljudi, opisao kao masakr. Barbarnost ovog čina, koju su vidjeli SAD i njezini saveznici, uzrokovala je veću potporu za postavljanje projektila koja je stajala čvrsto sve do kasnijih razgovora između Reagana i Gorbačova.
 
Reagan je potrošio $2,2 trilijuna na obrambene troškove u osam godina. U kombinaciji sas ekonomskim problemima iz [[1970-ih]], SAD su od najbogatije svjetske države došle na rang države sas najvećim dugom.<ref name = "LaFeber 1991" /> Tenzije su još jednom porasle tijekom [[1980-ih]] kada je Reagan u Europu postavio američke projektile koji bi mogli uništiti druge projektile u letu.Ovaj događaj označio je početak [[Strateška obrambena inicijativa|Strateške obrambene inicijative]] koju su mediji nazvali i ''Zvjezdani ratovi''.
[[Datoteka:Lech walesa prezydent RP.jpg|mini|120px|[[Lech Wałęsa]] - vođa pokreta ''[[Solidarnost]]''. Wałęsa je po struci bio električar koji je vodio ''Solidarnost'' i antikomunističku revoluciju i [[1989.]] postao prvi poljski demokratski izabrani predsjednik.]]
Godine [[1980.]] u [[Poljska|Poljskoj]] počinje inicijativa za svrgavanje komunizma. Događaj u kojem je došlo propadanja komunističkog sistema znan je kao [[Poljska revolucija (1980)|Poljska revolucija]]. Sami prosvjedi započeli su u brodogradilištu u [[Gdańsk]]u. Iz svakodnevnih protesta rodio se sindikalni pokret ''[[Solidarnost]]'' (polj. ''Solidarnošć''), koji je predvodio [[Lech Wałęsa]]. Zbog štrajkova i nemira širom zemlje, vojni vrh je izvršio državni udar [[1981.]] godine. Potom je izvršena promjena državnog i društvenog sistema, i to mirnim putem. Prvi slobodni izbori u Poljskoj, ujedno i prvi demokratski u istočnoj Europi, održani su u lipnju [[1989.]] godine. Uvjerljivu pobjedu odnijela je opozicija, a [[Lech Wałęsa]] je sljedeće godine izabran za predsjednika Poljske. Ovo je bio prvi uspješan pokušaj svrgavanja komunizma u nekoj, do tada, komunističkoj zemlji. Posljednji vođa komunističke Poljske bio je general [[Wojciech Jaruzelski]] koji je najpoznatiji po svom Bračnom zakoni iz [[1981.]] godine.
Što se tiče samog vodstva u Americi i SAD-u tijekom ovog predzadnjeg perioda Hladnog rata s jedne strane nije bilo promjena, a s druge ih je bilo dosta. Nakon pobjede nad Carterom, Reagan je osvojio dva mandata i ostao predsjednik sve do 1989. godine tj. do zadnje faze rata, ali u SSSR-u je bilo drugačije. Brežnjev je umro [[1982.]] godine, a naslijedio ga je [[Jurij Andropov]]. Andropov se općenito smatra jednim od boljih vođa jer je unatoč visokim tenzijama uspio zadržati mir, a i zbog njegovog komuniciranja sas desetogodišnjim Amerikankom [[Samantha Smith|Samanthom Smith]] kojoj je odgovorio na upit o tome hoće li biti nuklearni rat. Andropov je odgovorio da će Sovjetski Savez dati sve što je u njegovoj moći da ga ne bude i pozvao je Samanthu u Moskvu. Upravo se zato Andropov smatra jednim od najpozitivnijih sovjetskih vođa jer je u svojoj kratkoj vladavini ([[1982.]] - [[1984.]]) uspio zadržati dosta dobre odnose sa SAD-om u periodu u kojem su tenzije bile jako visoke. Nakon Andropova, došao je [[Konstantin Černjenko]] koji je bio bliži Brežnjevu, no Černjenko je vladao samo godinu dana kada je umro i naslijedio ga je [[Mihail Gorbačov]], kojeg je sam Andropov jako podrupirao. Gorbačov je uvelike poboljšao odnose između dviju zemalja, a na vlasti je ostao sve do kraja Hladnog rata.
 
U SAD-u je zabrinutost oko američke intervencije u stranim sukobima postojala još od kraja Vijetnamskog rata.<ref>LaFeber 2002, str. 323</ref> No, Reagan se tijekom predsjedništva nije suočio s velikim problemima oko njegovih intervencija u stranim sukobima. No, Reagan se, osim nekoliko afera ([[Iran-Contra afera]]), samo jednom, tijekom svog prvog mandata, suočio sas ozbiljnim problemom - [[Pokušaj atentata na Ronalda Reagana|pokušajem atentata]]. Dana [[30. ožujka]] [[1981.]] [[John Hinckley, Jr.]] pucao je na Reagana, Jamesa Bradyja i još dvojicu ljudi i zamalo pogodio Reaganovo srce, no pogodio je lijevo plućno krilo koje je kasnije utajilo. Reagan je odveden u bolnicu gdje se tijekom operacije šalio sas liječnicima. No, na Reaganovu sreću, pokušaj nije bio opasan po Reaganov život i on se oporavio relativno brzo.
 
Tijekom [[1983.]], Reaganova administracija intervenirala je u nekoliko međunarodnih sukoba. Među te sukobe spadaju [[Libanonski građanski rat]], [[Operacija Urgent Fury|invazija Grenade]], [[Operacija El Dorado Canyon|bombardiranje Libije]], a podupirala je i srednjoameričke [[Kontraši|Kontraše]] - desničarske stranke koje su željele svrgnuti prosovjetsku [[FSLN]] sas vlasti u Nikaragvi. Iako su Reaganove intervencije u Libiji i Grenadi Amerikanci smatrali dobrima, njegovo podupiranje Kontraša nije dobro prihvaćeno. Jedna od afera koja je izbila u vezi s tim kontrašima je [[Iran-Contra afera]]. Afera je izbila [[1986.]] godine kada se otkrilo da SAD tajno prodaje oružje [[Iran]]u (koji je tada ratovao s [[Irak]]om) i dobiveni novac troši kao potporu kontrašima u Nikaragvi. Otkriće tih tajnih poslova u studenom iste godine je ozbiljno uzdrmalo Reaganovu administraciju. Tome je doprinijela činjenica da je pukovnik [[Oliver North]], zajedno sa svojom sekretaricom Fawn Hall, uništavao dokumente vezane uz slučaj. Reagan je u svrhu istrage imenovao posebnu predsjedničku, tzv. [[Towerova komisija|Towerovu komisiju]]. Njeni nalazi su teretili Poindextera, Northa i tajnika za obranu Caspara Weinbergera, ali ne i Reagana. Međutim, Kongres, kojim je tada dominirala Demokratska stranka govorio je da je Reagan glavni krivac za aferu. North i Poindexter su [[16. ožujka]] [[1988.]] optuženi, a kasnije i osuđeni za ometanje pravde i slična krivična djela. Međutim, njihove presude su oborene na višim sudovima, a novi postupci su ostali nepokrenuti. Nakon svega ovoga Reagan je uspio uvjeriti Amerikance da nije znao što rade njegovi podčinjeni i povratio je popularnost.
 
Još jedna prihvaćena Reaganova intevrencija bila je [[Operacija El Dorado Canyon]], znana i kao američko [[bombardiranje]] Libije [[1986.]] godine. Napad je došao kao odgovor na tadašnje podupiranje terorizma od strane libijskog režima [[Muammar al Gaddafi|Muammara al-Gaddafija]]. Bombardiranje je provedeno zrakom, a glavni avion bio je [[F-111F]]. Amerikanci su pretežito bombardirali [[Tripoli]], a tijekom bombardiranja je poginulo 37 ljudi (među kojima je i bila Gadaffijeva kći), no Gadaffi je ostao neozlijeđen.
Kako je glavni motiv bila borba protiv terorizma, SAD su se nadale da će ovime bar malo suzbiti terorizam, no čak i tijekom napada, ali i nakon njih, dogodilo se nekoliko terorističkih napada. Gadaffi je prekinuo sve odnose s SAD-om, no kasnije je došlo do poboljšanja odnosa i priključivanja Libije u mnoge međunarodne organizcaije bez promjene vođe. Američka javnost dobro je prihvatila bombardiranje, no većina ostalih država, čak i američki saveznici su osudili napad, a SSSR je otkazao sastanak svog ministra vanjskih poslova s američkim državnim tajnikom.
[[Datoteka:Eastern Caribbean Defense Force.jpg|mini|250px|Američki saveznici sas karipskih otoka tijekom invazije.]]
[[Operacija Urgent Fury]] ili američka invazija [[Grenada|Grenade]] je američka invazija koja se dogodila [[1983.]] godine. Invazija je izvedena kao odgovor na ilegalno smjenjivanje i ubijanje premijera [[Maurice Bishop|Mauricea Bishopa]]. Invazija je započela [[25. listopada]], a trajala je do [[15. prosinca]]. Amerikanci su na otoku pobijedili revolucionare s Grenade koji su imali potporu Kube i svrgnuli su vojnu diktaturu [[Hudson Austin|Hudsona Austina]]. Invazija je dobila različite reakcije, no uglavnom je dobro prihvaćena među američkom i među dijelom populacije s Grenade.
[[Datoteka:Evstafiev-afghan-apc-passes-russian.jpg|mini|lijevo|250px|Sovjetske trupe se povlače iz Afganistana [[1988.]]]]
Kao i SAD, i Sovjeti su intervenirali u sukobima u drugim zemljama. Tijekom ovog perioda zbila se posljednja veća sovjetska intervencija. [[Sovjetsko-afganistanski rat]] je sukob koji je započeo [[1979.]], a trajao je punih deset godina. Iako je Brežnjev bio uvjeren da će rat biti kratak, muslimanski gerilci su pružili izrazito dug i jak otpor.<ref>LaFeber 2002, str. 314</ref> [[Kremlj]] je poslao oko 100,000 trupa u Afganistan kako bi pomogli komunističkom režimu, što je dovelo do toga da mnogi ovaj sukob nazivaju ''Sovjetskom Vijetnamom''.<ref>LaFeber 2002, str. 314</ref> No, ovaj sukob je više štetio Sovjetima, nego što je Vijetnam Amerikancima jer je SSSR tada prolazio kroz domaću krizu. Rat je započeo nakon što je novo uspostavljena [[Demokratska Republika Afganistan]] provela marksističke promjene koje nisu dobro primljene od strane islamskog stanovništva. Nakon 7 godina ratovanja protiv mudžahedina, komunistička vlada je smijenila predsjednika Karmala i na vlast je došao [[Mohamed Nadžibulah]] koji je uveo i novi ustav. Nakon godinu dana vlasti, Nadžibulah je započeo sas podupiranjem sovjetske inicijative za povlačenje iz Afganistana. Ono je započelo [[20. srpnja]] [[1987.]], a završilo je [[15. veljače]] [[1989.]] čime je službeno i završen sovjetsko-afganistanski rat. Rat je imao snažne posljedice na politiku SSSR-a koje su naposlijetku dovele i do njegovog raspada.
 
Još jedna značajnija posljedica ovog rata očitovala se i na [[Olimpijske igre|Olimpijskim igrama]]. Iako su već na [[XXI. Olimpijske igre - Montreal 1976.|OI 1976.]] u [[Montreal]]u neke afričke zemlje bojkotirale igre zbog toga što je [[Novi Zeland]] nastavio igrati [[ragbi]] sas [[JAR|Južnoafričkom Republikom]] unatoč njezinoj politici ''[[apartheid]]a'' i zabrani nastupanja na OI, [[XXII. Olimpijske igre - Moskva 1980.|OI 1980.]] u [[Moskva|Moskvi]] i [[XXIII. Olimpijske igre - Los Angeles 1984.|OI 1984.]] u [[Los Angeles]]u dovele su prvi veliki politički bojkot. Sjedinjene Države bojkotirale su OI 1980. u Moskvi, zajedno sas još 61 zemljom, kao znak protesta sovjetskoj intervenciji u Afganistanu. Sljedeće OI održale su se [[1984.]] u [[Los Angeles]]u i ovaj put je SSSR, sas još 14 zemalja Istočnog bloka, bojkotirao OI kao znak protesta američkoj antikomunističkoj propagandi, te antisovjetskoj paranoji koju je širila zemljama saveznicima. Ovo su jedini primjeri kada su dvije zemlje svoje sukobe rješavale i na polju sporta.
 
===Kraj Hladnog rata===
Iako tijekom ovog perioda nije bilo velikih vojnih intervencija, vojska je i dalje imala važnu ulogu. Na početku kraja Hladno rata ([[1985.]]), američki predsjednik Reagan je osvojio svoj drugi mandat, a preminulog Černjenka je naslijedio [[Mihail Sergejevič Gorbačov]]. Ovaj period označio je novi put u vanjskoj politici dvaju zemalja jer je sam Reagan pozvao Gorbačova u SAD, i to neslužbeno, te je time Gorbačov postao prvi sovjetski dužnosnik koji je neslužbeno posjetio SAD.
[[Datoteka:USSR stamp Perestroyka2 1988 5k.jpg|mini|250px|lijevo|Sovjetska poštanska marka koja promovira ''[[glasnost]]'' i ''[[perestrojka|perestrojku]]''.]]
No, unatoč poboljšavanju odnosa sa SAD-om, Gorbačov se morao suočiti sas ekonomskom krizom u svojoj zemlji. Ta kriza ponajviše je uvjetovana padom cijena nafte. Gorbačov je tada započeo sas reformama znanim kao ''[[perestrojka]]'' i ''[[glasnost]]''. ''[[Perestrojka]]'' je predstavljala reformu koja je trebala podići sovjetsku privredu, koja je već od početka osamdesetih godina počela stagnirati. Plan je bio da se promjeni neefikasno vođena ekonomija i da se uvede decentralizirana, tržišno orijentirana ekonomija. Već 1990. godine, perestrojka je počela slabiti i privredna situacija je ponovo bila kritična. Godina [[1988.]] postaje vrijeme ''[[glasnost]]i'' kojom se dopušta kritiziranje partije i njenih čelnika putem javnih glasila. Također se, u nastavku ekonomskih reformi, donosi novi zakon kojim se omogućuje osnivanje privatnih kompanija. Kako bi ova drastična promjena prošla među komunističkim čelnicima, u ovaj zakon je umetnuta uredba da privatnici moraju plaćati neuobičajeno visoke poreze. Nedugo nakon prolaska zakona ovi nenormalni porezi bit će smanjeni na normalni nivo tako da se stvori ''"poduzetnička klima"''. U lipnju ove godine na partijskom kongresu Gorbačov objavljuje svoje daljnje želje za stvaranjem jakog predsjedničkog sistema i drastičnog smanjivanja utjecaja partije na politički život države. Ove reforme i kriza bili su jedni od glavnih razloga za kasniji [[raspad Sovjetskog Saveza]].
[[Datoteka:ReaganBerlinWall.jpg|mini|250px|lijevo|Ronald Reagan drži govor u Berlinu [[12. srpnja]] [[1987.]] u kojem je izazvao Mihaila Gorbačova da sruši Berlinski zid. Ovaj događaj bio je jedan od ključnih za sam završetak Hlanog rata. ]]
Dana [[12. srpnja]] [[1987.]], Ronald Reagan bio je u Berlinu na proslavi 750. obljetnice grada. Tijekom svog govora na [[Brandenburška vrata|Brandenburškim vratima]] Reagan je ''"[[Srušite ovaj zid!|izazvao]]"'' Gorbačova da sruši [[Berlinski zid]]:
I uistinu, istočnonjemačke vlasti su dvije godine nakon dopustile ljudima iz DDR-a da prelaze u Zapadni Berlin, a sam Berlinski zid službeno je srušen [[1989.]] godine. Ovaj događaj bio je ključan za [[reunifikacija Njemačke|reunifikaciju Njemačke]], te jedan od najvažnijih događaja u odnosima SAD-a i SSSR-a, a doveo je i do eventualnog kraja Hladnog rata.
 
Godine [[1987.]] u baltičkim zemljama koje su pripadale SSSR-u započinje [[Raspjevana revolucija]]. Taj događaj odvijao se od [[1987.]] pa sve do [[1991.]] godine kada tri zemlje, [[Estonija]], [[Litva]] i [[Latvija]] dobivaju neovisnost. U Estoniji je glavni pokretač bila glazba i festivali na kojima su se masovno počele izvoditi patriotske pjesme. Nakon borbe sas mnogim pokušajima državnog udara, Estonski Vrhovni Sovjet (u suradnji s kongresom) [[20. kolovoza]] [[1991.]] proglašava nastanak neovisne Estonije. U Latviji se borba za samostalnošću nije vodila preko glazbe, nego preko mnogih nevladinih organizacija koji su svojim govorima na javnim mjestima tijekom javnih događaja poticali i budili nacionalnu svijest latvijskog naroda. Na novim izborima za Latvijski Vrhovni Sovjet pobijedila je stranka za nezavisnost. Isti taj Sovjet donio je [[4. ožujka]] [[1990.]] deklaraciju nezavisnosti, a Latvija je službeno priznata nakon neuspješnog državnog udara [[6. rujna]] [[1991.]] U [[Litva|Litvi]] je bitka za neovisnost započela [[1988.]] sas osnivanjem stranke [[Sąjūdis]]. Nakon snažnog zalaganja stranke. u studenom [[1988.]] parlament usvaja [[Zastava Litve|novu zastavu]] i [[Tautiska Giesme|himnu]]. Nakon trogodišnje borbe i nekoliko nasilnih sukoba ([[Krvava nedjelja (1991.)|Krvava nedjelja]]), Litva je konačno priznata u kolovozu [[1991.]] nakon neuspjelog državnog udara.
 
Godine [[1988.]], Gorbačovljev kabinet donosi tzv. [[Sinatrina doktrina|Sinatrinu doktrinu]] (nazvanu prema [[Frank Sinatra|Franku Sinatri]]) prema kojoj se Sovjetski Savez prestaje uplitati u pitanja unutarnjih poslova svojih saveznika. Ova doktrina otvorila je put ka svrgavanju komunizma u mnogim zemljama Varšavskog pakta i revolucijama 1989., a dovela i do eventualnog pada samog SSSR-a i kraja Hladnog rata.
U Bugarskoj je situacija bila drugačija. Tadašnji vođa [[Todor Živkov]] pokušao je provesti ''glasnost'' i ''perestrojku'', no neuspješno što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, a pogotovo među prodemokratskim organizacijama. Živkov je [[10. studenog]] [[1989.]] sišao s vlasti i time završio najdužu vladavinu pojedinca u sovjetskom bloku, vladavinu koju je obilježio nepotizam, mnoge krize i veliko nezadovoljstvo naroda. No, ni odlazak Živkova nije zadovoljio prodemokrate. Prosvjedi su se nastavili i tijekom kratkotrajne vladavine Živkovljevog nasljednika [[Petar Mladenov|Petra Mladenova]] sve do [[1990.]] godine kada su u Bugarskoj održani prvi demokratski izbori nakon [[1931.]] godine. Ovim događajem i Bugarska je napravila tranziciju iz komunizma u demokraciju. Sam Živkov je [[1991.]] osuđen, no izbjegao je smrt (za razliku od Ceauşescua).
 
Čehoslovačka Republika je prijelaz u demokraciju napravila događajem koji je znan kao [[Baršunasta revolucija]]. Tijekom tog događaja Čehoslovačka se mirnim putem raspala na [[Češka|Češku]] i [[Slovačka|Slovačku]]. Kako je Čehoslovačka bila prva zemlja koja je ''skinula'' Željeznu zavjesu, a nije dobila opasku SSSR-a, nastavila je sas reformama među kojima je najvažnija bila odluka KPČSSR-a da više neće držati politički monopol. Tada su započeli mirni prosvjedi u svrhu održavanja novih izbora. Na jesen [[1989.]] izbori su održani i sastavljena je prva vlada u kojoj komunisti nisu imali većinu još nakon [[1948.]] Bodljikava žica je uklonjena sas granica sa Zapadnom Njemačkom i Austrijom u prosincu i [[10. prosinca]] komunistički predsjednik [[Gustáv Husák]] daje ostavku. Pisac [[Václav Havel]] postaje posljednji predsjednik Čehoslovačke 29. prosinca 1989. godine i time završava komunizam u Čehoslovačkoj. Dana [[1. siječnja]] [[1993.]] dolazi i do mirnog raspadanja Čehoslovačke i nastajanja Češke i Slovačke. Ovaj raspad znan je kao [[Baršunasti razvod]].
{{Dvostruka slika|left|Crop-Nicolae Ceaucescu 1978.jpg|181|Ion Iliescu (2004).jpg|157|[[Nicolae Ceauşescu]], posljednji vođa komunističke Rumunjske i jedini komunistički vođa koji je nasilno svrgnut i smaknut.|[[Ion Iliescu]], predvodnik antikomunističke revolucije i prvi predsjednik demokratske Rumunjske. Na tu poziciju biran je čak 3 puta.}}
U [[Socijalistička Republika Rumunjska|SR Rumunjskoj]] se zbila jedina nasilna revolucija i jedina revolucija koja je završila smaknućem komunističkog vođe. [[Rumunjska revolucija 1989.]] je oružani sukob koji je trajao od [[16. prosinca|16.]] do [[22. prosinca]] [[1989.]] godine, a sukobili su se pristaše komunizma i [[Securitate]] (Državna siguronosna služba) protiv antikomunista i rumunjske vojske. Revolucija je započela prosvjedima u [[Temišvar]]u koje je vodio [[Ion Iliescu]], prvi demokratski predsjednik Rumunjske, Ceauşescuov nasljednik. Prosvjedi sz započeti kao rezultat loše i diktatorske vladavine koju je vodio Ceauşescu, te represivnog komunističkog režima. Zauzeta je državna televizija iz koje su koordinirani svi ostali potezi ustanika. Nakon 6 dana ustanka, [[Nicolae Ceauşescu]] je [[22. prosinca]] izišao da održi govor s balkona predsjedničke palače u [[Bukurešt]]u, no odmah su počeli stalni zvižduci. Narod se nije moglo utišati. Diktator je pobjegao [[helikopter]]om, ali je uhićen, te mu je suđeno na prijekom sudu. Na Božić [[1989.]] pogubljen je sa suprugom ispred streljačkog voda što je kasnije prikazano i na televiziji. Rumunjska je jedina istočnoeuropska država koja je nasilno srušila komunizam i uspostavila demokraciju (koju je vodio prvi predsjednik demokratske Rumunjske [[Ion Iliescu]]).
Gorbačov se trudio da održi zemlje SSSR-a na jednom mjestu pa je [[20. kolovoza]] [[1991.]] trebao biti potpisan novi sporazum zemalja u kome bi zemlje prihvatile federaciju i savez koji bi imao zajedničkog predsjednika, vojsku i stranu politiku. Međutim, dan prije potpisivanja, visoki funkcionari SSSR-a su stavili Gorbačova u kućni pritvor u njegovoj rezidenciji na [[Krim]]u kako bi spriječili potpisivanje sporazuma i domogli se vlasti. Taj događaj, odnosno pokušaj puča, znan je kao [[Kolovoški puč]]. Oni su očekivali masovnu podršku naroda, ali se dogodilo upravo suprotno; narod je bio protiv njih. Poslije tri dana, [[21. kolovoza]], puč je doživio kolaps i Gorbačov se vratio na poziciju predsjednika SSSR-a.
 
Ali, njegova vlast je propadala jer ga ni ruska ni sovjetska vlada nisu slušale, pa je ruska vlada, sas [[Boris Jeljcin|Borisom Jeljcinom]] na čelu, počela preuzimati sovjetsku, ministarstvo po ministarstvo. Gorbačov nije uspio održati SSSR u cjelini jer nije uspio napraviti kompromis između želje za demokracijom i želje za starim Sovjetskim Savezom. Poslije puča, sovjetske republike ubrzavaju procese ka neovisnosti. Tako je [[6. rujna]] [[1991.]] sovjetska vlada priznala neovisnost tri baltičke države, a [[1. prosinca]] [[Ukrajina]] proglašava neovisnost poslije referenduma na kojem se 90% građana odlučilo za neovisnu i slobodnu Ukrajinu. Zatim, [[17. prosinca]] dvanaest od petnaest sovjetskih republika potpisuje u [[Den Haag|Haagu]] sporazum sas 28 europskih zemalja, Europskom zajednicom i četiri neeuropske zemlje, kao da su neovisne republike. I [[25. prosinca]] [[1991.]] Gorbačov daje ostavku i sve sovjetske zemlje preuzimaju uloge kao individualne republike.
 
To je predstavljalo raspad SSSR-a i kraj komunizma u Europi, kao i sam kraj Hladnog rata. Sve sovjetske države osigurale su samostalnost i osnovale su [[ZND|Zajednicu Neovisnih Država]], koja postoji i danas, no za razliku od SSSR-a, sve države članice imaju svoj suverenitet.